Kod živih ima najviše nemara, a kod mrtvih najviše kajanja

3

Piše: Muhamed Nasirudin el-Uvejd / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Postoje mnogi šerijatski tekstovi koji govore o značenju i značaju vremena a jedan od njih je kur’anska sura koja nosi naziv Vrijeme El-‘Asr, u kojoj stoji: Tako Mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (El-‘Asr, 1.-3.)

Komentirajući ovu kratku suru, imam Er-Razi je rekao: “Allah se zaklinje vremenom jer su u njemu pohranjene sve tajne života. U vremenu čovjek ostvaruje svoju sreću i doživljava nesreću, u vremenu živi zdrav i obolijeva, postaje bogat i osjeti gorčinu siromaštva. Ustvari, vrijeme ne počiva na nečemu što je samo po sebi veličanstveno, već je to blagodat koju čovjek može iskoristiti u dobru, a može je i upropastiti čineći loša djela. To možemo objasniti na sljedećem primjeru. Kada bi čovjek upropastio hiljadu godina živeći u grijehu pa se iskreno pokajao Allahu i nakon pokajanja ustrajao na Istini do svoje smrti, ma koliko to neznatan period bio, on će nastaniti vječni Džennet. Dakle, tada čovjek shvati da je najvrjedniji trenutak u cijelom njegovom životu od hiljadu godina, upravo onaj trenutak kad se pokajao, jer je to trenutak koji mu je obezbijedio vječni život i vječnu sreću. Zbog toga se Allah zaklinje vremenom i podsjeća čovjeka da su noć i dan prilika koju čovjek ne bi smio propustiti. Vrijeme kao blagodat bolje je od mjesta, jer je to čista blagodat u kojoj nema nedostataka, a onaj ko stradava u vremenu je čovjek koji ne iskoristi tu blagodat kako treba.” (Er-Razi, Tefsiru-l-kebir, 32/84.)

Upozoravajući na važnost i značaj vremena, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Čovjek se neće pomaknuti sa svoga mjesta na Sudnjem danu dok ne bude pitan za četvero: za mladost kako ju je proveo, za život u šta ga je potrošio, za imetak kako ga je stekao i kako ga je potrošio i za znanje koje je stekao, šta je s njim uradio.” (Tirmizi)

Život moga ummeta je između šezdeset i sedamdeset godina

Kada čovjek spozna značaj i vrijednost neke stvari, onda se trudi da je sačuva i iskoristi na najbolji način, a njen nestanak i gubitak kod njega prouzrokuje žalost i tugu. Na takav način se iskreni vjernici odnose prema vremenu. Kada vjernik, na temelju Allahove objave, spozna i shvati vrijednost vremena, onda ulaže maksimum truda kako bi ga iskoristio u onome što će ga približiti Allahu. Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje je rekao: “Vrijeme je zapravo ono od čega je satkan kompletan ljudski život i ono je bit njegovog vječnog života koji će biti u znaku užitka i sreće ili u znaku vječne patnje. Vrijeme prolazi i plovi poput oblaka, i onaj ko ga iskoristi u pokornosti Allahu osjetit će slast istinskog života, a onaj ko vrijeme troši u griješenju, to vrijeme se uopće ne može nazvati životom i za takvog je smrt bolja od života.” Osim što je cjelokupan ljudski život sazdan od vremena, ono što vjernik posebno treba imati na umu, a na što nas islam stalno podsjeća, jeste vremenska ograničenost i kratkoća ljudskog života. Tako u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Život moga ummeta je između šezdeset i sedamdeset godina, malo je onih koji pređu tu granicu.” (Tirmizi i Ibn Madže) A šezdeset godina u suštini je samo jedan tren. Ako tih šezdeset godina podijelimo na tri dijela, vidjet ćemo da se prva trećina završava sa napunjenih dvadeset godina, a to je cvijet mladosti i period života koji većinu ljudi obmane i on pretežno prođe u igri, zabavi i udovoljavanju strastima. Druga trećina se završava sa napunjenih četrdeset godina, a treća sa napunjenih šezdeset godina, i ako od tih četrdeset godina odbijemo vrijeme koje čovjek provede u spavanju, jelu i piću te privređivanju za sebe i svoju porodicu, kao i u liječenju ukoliko oboli, bit će nam jasno koliko malo života čovjek provede u ibadetu i pripremanju za vječnost. Govoreći o prvim generacijama muslimana i njihovom razumijevanju vremena i njegovom čuvanju, Hasan Basri je rekao: “Zapamtio sam ljude koji su više vodili brigu o svom vremenu, nego što vi vodite brigu o dinarima i dirhemima.”

Zaustavi sunce da ne zalazi pa ćemo razgovarati

Islam nas uči da je vrijeme glavnica ljudskog imetka koju čovjek mora pametno uložiti i iskoristiti. U tom smislu su i riječi Hasana Basrija: “Čovječe, ti si zbir određenih dana! Znaj da, kada ode jedan dan, otišao je dio tebe.”

Zatim, osobina vremena je da brzo prolazi i da se više ne vraća. Prenosi se da je neki čovjek rekao poznatom učenjaku iz generacije tabiina, Amiru ibn Kajsu: “Želio bih da razgovaramo”, a on mu je odgovorio: “Zaustavi sunce da ne zalazi pa ćemo razgovarati.”

Poznatom emevijskom halifi Omeru ibn Abdulazizu, neko iz njegove svite je rekao: “Odmori se malo i današnji posao ostavi za sutra.” Halifa mu je odgovorio: “Mene umori posao koji trebam obaviti za jedan dan, pa kako bi me tek umorio posao za dva dana koji moram uraditi u jednom danu.”

Prenosi se da je učenjak Muhammed ibn Selam, u vrijeme svog studiranja islamskih nauka, jednom prilikom, dok je zapisivao ono što im je šejh diktirao, slomio olovku, pa je uzviknuo: “Dajem zlatnik za jednu olovku!” U tom trenutku prema njemu je bilo ispruženo mnoštvo ruku sa olovkama. On je kupio jednu običnu olovku za zlatnik za koji je inače mogao kupiti stotinu olovaka, ali je taj trenutak za njega bio skupocjeniji i nije želio da ga propusti i napusti nastavu zbog kupovine olovke.

Islam nam također skreće pažnju na još jednu važnu činjenicu koja se odnosi na vrijeme, a to je da nijedan čovjek ne zna kada će doći trenutak njegovog odlaska s ovoga svijeta. Taj trenutak svakom dođe iznenada. Zbog toga Allah, dž.š., u mnogim kur’anskim ajetima naređuje vjernicima da požure sa dobrim djelima i podstiče ih da im ne dosadi natjecanje u dobru. A islamski učenjaci su stalno upozoravali na pogubnost odgađanja dobrih djela. Rekao je Hasan Basri: “Čovječe, čuvaj se odgađanja i ‘sutra ću’, jer ti si tvoje danas, a ne tvoje sutra, pa ako doživiš sutra, iskoristi ga u dobru kao što si u dobru iskoristio i tvoje danas, a ako tvoje sutra ne dođe, onda se nećeš kajati zbog onoga što si propustio danas.” A Ibnu-l-Kajim el-Dževzijje je rekao: “Odgađanje je glavnica imetka svakog bankrota.”

Odmor i uživanje u dozvoljenim stvarima nije gubljenje vremena

Čuvanje i iskorištavanje vremena u dobrim djelima, korisnoj nauci i ibadetu, ne znači da čovjek ne treba nikad odmoriti svoju dušu. Odmor i relaksacija u onome što je islamom dozvoljeno ne smatra se gubljenjem vremena, već je to prilika da se, nakon umora i posustajanja, skupi nova snaga koja je čovjeku potrebna za nova pregnuća i pobjede. Ljudska duša se umara kao što se umara i tijelo, pa joj je potreban odmor. Rekao je Alija, r.a.: “Odmarajte vaša srca (duše) i osvježite ih novim mudrostima, jer se ona umaraju kao što se i tijela umaraju.” Prenosi se od Vehba ibn Munebbiha da je rekao: “U mudrostima Allahovog poslanika Davuda, a.s., zapisano je i ovo: “Pametan čovjek neće zapostaviti četiri časa: čas u kojem će se posvetiti ibadetu, čas u kojem će svoditi račune sa sobom, čas koji će provesti sa svojim prijateljima koji će ga posavjetovati i ukazati mu na greške i čas u kojem će dati oduška svojoj duši u dozvoljenim dunjalučkim užicima. Razumnog i mudrog čovjeka naći ćeš samo u jednom od tri posla: pripremanju za ahiret, zarađivanju dunjalučke opskrbe i uživanju u dozvoljenim stvarima. Razborit je onaj ko upozna vrijednost vremena, ko čuva svoj jezik i ko se priprema za ono što dolazi nakon smrti.” (El-Bejheki)

Neki islamski učenjaci su kazali: “Duša je poput jahaće životinje, ako je umaraš tri dana, a ne daš joj da jede i pije, ona će umrijeti, a ako si blag prema njoj, hraniš je i paziš, onda će te odnijeti do cilja.”

Dokaz da ljudska duša ima potrebu za odmorom nalazi se i u sljedećem hadisu. Naime, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pobratimio Selmana el-Farisija i Ebu Derdu, r.a., pa je Selman jednom prilikom posjetio Ebu Derdu i između ostalog zatekao njegovu ženu vrlo neraspoloženu, potištenu i u pogužvanoj odjeći. Upitao ju je za razlog takvog stanja, a ona mu je odgovorila da njen muž Ebu Derda nema potrebe za dunjalučkim stvarima i da se isključivo posvetio ibadetu. Nakon toga došao je Ebu Derda i Selman mu je ponudio da jede hranu koja je njemu bila donesena pa je Ebu Derda rekao da on posti. Na to mu je Selman rekao: “Ja neću jesti dok mi se i ti ne pridružiš.” Ebu Derda ga je poslušao i prekinuo je dobrovoljni post. Kada je nastupila noć, Ebu Derda je ostao da klanja i ibadeti, pa mu je Selman rekao da ide spavati. On ga je poslušao, ali je nakon izvjesnog vremena ponovo ustao da klanja, a Selman mu je ponovo rekao da ide spavati. Kada je nastupila zadnja trećina noći, Selman je ustao i rekao mu: “Sad ustani i klanjaj!” i dodao: “Ebu Derda, tvoj Gospodar ima pravo kod tebe, tvoja duša ima pravo kod tebe, tvoja supruga ima svoje pravo kod tebe pa daj svakome njegovo pravo.” Nakon toga otišli su kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ispričali mu taj događaj pa je on rekao: “Istinu je rekao Selman.” (Buharija) U drugom hadisu koji prenosi Džabir, r.a., Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Sve što ne spada u zikr i veličanje Allaha je igra i zabava, osim četiri stvari: čovjekovo igranje sa suprugom, vježbanje jahanja konja, streljaštvo i vježbanje plivanja.” (Sahihu-l-džami’)

Dunjalučki život je sadržan u tri dana

Nakon što musliman i muslimanka shvate vrijednost vremena koje je zapravo cijeli život, oni ne smiju dozvoliti da ih bilo šta obmane i spriječi u iskorištavanju vremena u dobrim djelima. Jer, ako se čovjek maksimalno trudi da stekne što više imetka i želi ga sačuvati i zaštititi od propadanja kako bi se okoristio njime, iako zna da će imetak jednog dana svakako propasti, onda se vjernik još više mora truditi da iskoristi vrijeme svoga života u dobru i u onome što će mu koristiti na dunjaluku i na ahiretu.

Posebno mora voditi računa o tome da svoje vrijeme ne upropasti i ne protrači uzalud, jer će na taj način protračiti cijeli život. Upozoravajući na tu stvarnost, Hasan Basri je kazao: “Čovječe, tvoj novi dan je tvoj gost, pa lijepo s njim postupaj. Ako budeš s njim lijepo postupio, on će otići zahvalan, a ako budeš ružno postupio, on će otići koreći te i proklinjući.” Također je rekao: “Dunjalučki život je sastavljen od tri dana: od juče koje je već prošlo i sve ono što je u njemu učinjeno, od sutra koje možda nećeš ni dočekati i od danas koje je tvoja prava prilika, pa je iskoristi.” A Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje je kazao: “Upropaštavanje vremena je gore od smrti, jer je upropaštavanje vremena uzrok prekida veze s Allahom i gubljenja nagrade na ahiretu, a smrt čovjeka rastavlja samo od dunjaluka i njegovih stanovnika.”

Organiziraj i iskoristi slobodno vrijeme

Obaveza muslimana je u odnosu na vrijeme da ga dobro rasporedi i organizira tako da ne zapostavlja dunjaluk na račun ahireta niti obrnuto, niti da daje prednost onome što je manje vrijedno nad onim što je vrjednije. Jedan islamski učenjak je rekao: “Postoje samo četiri vremena: vrijeme koje je u znaku blagodati, vrijeme koje je u znaku iskušenja, vrijeme koje je u znaku pokornosti Allahu i vrijeme koje je u znaku griješenja. U svakom od tih vremena čovjek može imati udio robovanja Allahu koje Allah traži od ljudi. Onaj čije je vrijeme u znaku pokornosti, on će osjetiti užitak istinskog života i upute koju će mu Allah podariti. Onaj čije je vrijeme u znaku dunjalučkih blagodati, na njemu je da zahvaljuje Allahu. Onaj čije je vrijeme u znaku griješenja, njegovo je da se pokaje Allahu kako bi mu Allah oprostio. Onaj čije je vrijeme u znaku iskušenja, na njemu je da iskaže zadovoljstvo s onim što mu je Allah dao ili da bude strpljiv i da se nada Allahovoj nagradi.”

Musliman i muslimanka posebno moraju voditi računa o slobodnom vremenu, jer je to vrijeme u pogledu kojeg je većina ljudi obmanuta, kako stoji u hadisu u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Većina ljudi je obmanuta u pogledu dvije blagodati: zdravlja i slobodnog vremena.” (Buharija)

Ibn Hadžer el-Askalani spominje da je Ibn Bettal u komentaru gornjeg hadisa, rekao: “Značenje ovog hadisa je da čovjek ustvari može imati slobodnog vremena samo ako je zdrav, i ako se kod njega spoje te dvije blagodati, neka ne dozvoli da ga obmanu pa da ne zahvaljuje Allahu na njima. Onaj ko zahvaljuje Allahu pokoravajući Mu se, on je iskoristio vrijeme, a ko Mu bude nepokoran, on je sâm sebe obmanuo tim blagodatima.” (Fethu-l-bari, XI/230)

A u drugom hadisu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bodri i podstiče vjernike da iskoriste slobodno vrijeme prije zauzetosti i kaže: “Iskoristi petero prije nego te snađe drugo petero: život prije smrti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti, mladost prije starosti i bogatstvo prije siromaštva.” (Sahihu-l-džami’)

Radi prije nego ti smrt prekine svaku nadu

Jedan od najvećih podsticaja vjernicima da iskoriste vrijeme svoga života u dobrim djelima, jeste svijest da će im smrt prekinuti svaku mogućnost da poprave i urade ono što su propustili.

Ibn Ebu Dunja prenosi predaju od Mutrefa ibn Abdullaha da je rekao: “Klanjao sam dženazu jednom muslimanu a nakon toga, kada su se ljudi razišli, malo sam se udaljio od mezarja i klanjao dva rekata nafile i učinilo mi se da nisam bio dovoljno skrušen u namazu. Onda sam se okrenuo prema mezarju i kao da sam čuo glas mejta kojeg smo tek ukopali: ‘Klanjao si dva rekata s kojima nisi zadovoljan.’ ‘Da’ odgovorio sam, a on mi je rekao: ‘Vi znate, a ne radite po onome što znate, a mi znamo a nemamo više mogućnosti da radimo. Da mi je da klanjam samo dva rekata namaza, draže bi mi bilo od dunjaluka i svega što je na njemu.’”

Neki čovjek je na dženazi rekao Abdullahu ibn Mubareku: “Šejh, reci nam nešto i posavjetuj nas”, a on mu je rekao: “Čovječe, veličaj Allaha, jer ovaj kome danas klanjamo dženazu nema više mogućnosti za to.” A Ibn Redžeb el-Hanbeli je u svojoj knjizi Ehvalu-l-kubur spomenuo predaju o Amru ibn Ujejni koji je svaku noć odlazio na groblje i govorio: “O stanovnici kaburova, listovi djela su sklopljeni, nema više mogućnosti za dobra djela!” Zatim je sve do zore klanjao nafila-namaz a onda bi se vratio kući. Jedanput je sanjao jednog umrlog muslimana koji mu je u snu govorio: “Znaj da kod vas živih ima najviše nemara, a kod nas mrtvih najviše kajanja.”

Ako dušu ne zaposliš dobrom, ona će tebe zaposliti zlom

Na osnovu onoga što smo do sada kazali o važnosti vremena u islamu, može se konstatirati da je suštinska poruka islama da se vrijeme mora iskoristiti u dobru i pokornosti Allahu, ukoliko čovjek želi sretan život na dunjaluku i vječnu nagradu na ahiretu. Posebno se to odnosi na period mladosti, kada je čovjek u naponu fizičke snage i fizičkog i mentalnog zdravlja. Poznati islamski učenjak, Hafsa bint Sirin, govorila je: “O omladino, radite dok ste mladi, jer ja ne znam bolje vrijeme za rad i aktivnost od mladosti!” A imam Ahmed je govorio: “Mladost se najbolje može uporediti sa zalogajem koji čovjek stavi u usta pa mu ispadne.” Imam Ahmed je htio reći da cijeli ljudski život brzo prođe, a posebno mladost. Na to aludira i hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Budi na dunjaluku kao stranac ili putnik”, a Ibn Omer je govorio: “Kad omrkneš ne očekuj svanuće, a kad osvaneš ne očekuj smrknuće. Uzmi od svoga zdravlja za svoju bolest, a od života za smrt.” (Buharija)

Mudri ljudi su kazali: “Čovječe, kako ćeš se radovati dunjaluku kada njegovi dani upropaštavaju njegove mjesece, a njegovi mjeseci upropaštavaju godine, a godine ruše cijeli život. Kako će se radovati onaj kojeg vrijeme vodi ka nestanku, a život na dunjaluku završava smrću.”

Prenosi se da je Fudajl ibn Ijad upitao jednog čovjeka: “Koliko imaš godina?” Odgovorio je: “Šezdeset.” Onda mu je Fudajl rekao: “Ti već šezdeset godina ideš ka svome Gospodaru. Sumnjaš li možda da nećeš stići i da se nećeš sresti s Njim?” Čovjek je odgovorio: “A gdje je onda izlaz i u čemu je spas?” Fudajl ibn Ijad mu je odgovorio: “Popravi ono što ti je ostalo od života, bit će ti oprošteno ono što je prošlo, a ako ne popraviš ono što ti je ostalo, bit ćeš kažnjen za ono što ti je prošlo i za ono što ti je ostalo od života.”