SAFF

Kritički osvrt na osnove šiijskog vjerovanja u svjetlu djela Nehdžul-belaga

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Hfz. Dževad ef. Gološ

Na temu rasprava između sunijskog i šiijskog učenja napisano je mnogo studija/djela. Sunijski učenjaci su tim raspravama prilazili sa raznih aspekata. Jedan od tih aspekata, o kojem se na našem jeziku nije možda dovoljno pisalo, jeste kritika šiijske doktrine na temelju analize šiijskih djela i izvora.

Na samom početku nužno je istaći da se suština razilaženja između sunija i šiija ogleda kroz percepciju ličnosti hazreti Alije ibn Ebi Taliba, četvrtog pravednog halife, shodno sunitskom učenju, ili pak prvog nepogrješivog imama, shodno šiijskom učenju. Zanimljivo je, na osnovu uvida u izvore i jednih i drugih po pitanju ličnosti hazreti Alije, da su podaci i predaje o Aliji, r.a., vrlo slične, čak identične. Štaviše, tekstove koje šiije uzimaju za dokaz imameta/hilafeta hazreti Alije, nalazimo i u sunitskim izvorima, razlika je samo u percepciji i interpretaciji. Sa strane učenja ehli sunneta šiijska percepcija i interpretacija hazreti Alije je nepotpuna i metodološki neispravna, što je glavni uzrok da i u samim šiijskim izvorima nailazimo na mnoštvo predanja koja su u koliziji sa temeljima šiijskog učenja. Uzrok tome je što šiije ovom pitanju prilaze nepotpunom metodom dokazivanja, ili kako se to u logici definiše kao ”nepotpuna indukacija”, tj. nisu uzeli u razmatranje sve pojedinosti (u ovom slučaju dokaze i predanja) kako bi došli do konačne i ispravne presude.[1] U ovom tekstu bit će riječi o šiijskoj neispravnoj metodologiji dokazivanja kroz citate iz djela Nehdžul-belaga.

Mjesto Nehdžul-belage kod šiija

Svako ko je imalo istraživao i izučavao šiijsku literatutu lahko je mogao uočiti da Nehdžul-balaga spada u temeljna šiijska djela. Skoro da ne možemo naći šiijsko djelo a da ono nije prepuno citata koji se pripisuju hazreti Aliji, a čiji je izvor upravo ovo djelo. To potvrđuje i sljedeća izjava šiijskog autoriteta ajatolaha Hadi Kašifa el-Gite u njegovom djelu Medariku Nehdžil-belaga: ”Uistinu se šiije, pored svih svojih razilaženja i podjela, slažu da je ono što se nalazi u djelu Nedžul-belaga govor vođe pravovjernih, Alije, a.s., oslanjajući se pri tome na predanja Šerifa (autora Nehdžul-belage), njegovo znanje i njegovu pouzdanost. Sve njih (tj.šiije) kroz minula stoljeća nije obuzela nikakva sumnja u to, niti su imali bilo kakvih predrasuda po pitanju vjerodostojnosti Nehdžul-belage i sumnji da u njoj ima išta izmišljeno. Pouzdanost Nehdžul-belage je kod njih tolika da je negiranje da su to citati Alije, a.s., na stepenu negiranja i poricanja općepoznatih istina.”[2]

Zatim kaže: ”Zaključak je, da mi čvrsto vjerujemo da je, sve ono što se nalazi u djelu Nehdžul belaga, od govora, pisama, savjeta, mudrosti, normi ponašanja, na stepenu onoga što se prenosi od samog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i od njegove porodice, a što se nalazi u hadiskim zbirkama i priznatim vjerskim knjigama ..”[3]

Vjerodostojnost Nehdžul-belage sa stanovišta sunitskih učenjaka i historičara

Veliki broj sunitskih učenjaka i historičara govorili su o (ne)vjerodostojnosti pomenutog djela, te da je većina onoga što se u njemu nalazi izmišljeno i lažno pripisano hazreti Aliji, r.a. Tako je poznati učenjak i historičar, imam Ez-Zehebi, o sadržaju Nehdžul-belage, rekao: ”Nehdžul-belaga je djelo u kojem se nalaze razni citati koji se pripisuju imamu Aliji, r.a, bez ikakvog niza prenosilaca. Znatan dio tih citata su neistiniti, iako ima i onih koji su vjerodostojni i istiniti. U Nehdžul-belagi se nalaze izmišljeni citati i gluho bilo da su to riječi imama Alije, r.a.”[4]

Vjerovanje u šiijski imamet u svjetlu Nehdžul-belage

Vjerovanje u imamet je jedna od osnovnih dogmi šiijskog vjerovanja i naučavanja. Šta, zapravo, za šiije znači imamet, pokušat ćemo pojasniti kroz samo nekoliko citata. Savremeni šiijski autoritet Muhamed Tāqi Misbah Yazdi u djelu Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, koje je prevedeno na bosanski jezik, govoreći o imametu kaže sljedeće: ”Šiije vjeruju da je imamet položaj koji treba biti dat od strane Allaha, i to čovjeku koji je za to podesan, i Uzvišeni je to učinio preko časnog Poslanika, odredivši hazreti Alija za njegovog neposrednog nasljednika, a nakon toga odredio je jedanaest njegovih potomaka koji će biti na položaju imameta …”.[5]

Od osnovnih postavki šiijskog vjerovanja jeste također da je onaj ko porekne imamet, ili čak porekne imamet samo jednog imama od dvanaest imama, na stepenu osobe koja poriče poslanstvo posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Tako, naprimjer, jedan od najvećih šiijskih autoriteta kroz historiju, čija su djela nezaobilazna kada je u pitanju šiijska dogma, poznat kao Es-Saduk, u svom djelu El-I'tikadat, kaže: ”Mi vjerujemo da je onaj ko porekne imamet vođe pravovjernih, Alije ibn Ebi Taliba, i imama poslije njega, poput onoga ko je porekao sve poslanike. I vjerujemo da je onaj ko prihvati imamet vođe pravovjernih (Alije ibn Ebi Taliba), a zatim porekne samo jednog od imama poslije njega, poput onoga ko je prihvatio sve poslanike, a potom negirao poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem”.[6]

Citati iz Nehdžul-belage koji ukazuju na neispravnost šiijskog imameta

U nastavku ćemo spomenuti pet citata iz djela Nehdžul-belaga koji ukazuju na neispravnost šiijskog poimanja imameta, ili, tačnije, koji ukazuju na ispravnost sunijskog poimanja imameta, a to je da je imamet određen principom šure – međusobnog dogovaranja, a ne tekstom, ili naredbom od Uzvišenog Allaha, kako to kažu šiije.

Hazreti Alija nije imao želju da bude halifa

U Nehdžul-belagi nalazi se citat u kojem hazreti Alija, r.a., jasno naglašava da nije imao želju da bude imam/halifa, te da je na to mjesto postavljen tako što su ga drugi izabrali i tražili od njega da bude halifa. Ako je hazreti Alija određen da bude imam i halifa tekstom od Allaha, kako je onda mogao kazati da zato nije imao želje, niti namjere?! Ako je poricanje imameta isto kao i poricanje poslanstva, zar je moguće da nekom poslaniku dođe objava od Allaha, a onda on to odbije?! Imam Alija, r.a., kako se navodi u pomenutom djelu, kaže: “Tako mi Allaha, nisam imao želju da budem halifa, niti namjeru da imam vlast, ali ste me vi u to pozvali i stavili mi u emanet”.[7]

Poznati komentator Nehdžul-belage, Muhammed Dževad Mugnije u svom komentaru Fi zilali Nehdžil-belaga ističe sljedeće: ”Halifet je ostao bez halife pet dana, a neki kažu osam, i nakon mukotrpnog traženja i ustrajavanja od strane muhadžira i ensarija, i drugih koji su bili sa njima, imam (tj. hazreti Alija) prihvatio je da bude halifa…”[8] Pitanje koje se ovdje postavlja jeste: zar imam koji je određen tekstom direktno od Uzvišenog Allaha može da odbija naredbu nekoliko dana i da je prihvati tek nakon ustrajavanja i insistiranja od strane drugih?

Hazreti Alija traži da ga ne imenuju za halifu

Nakon što je ubijen Osman, r.a, ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došli su i tražili od hazreti Alije, r.a., da ga imenuju za halifu. Iz sljedećeg citata jasno vidimo da je hazreti Alija odbijao to da bude postavljen i imenovan za halifu, te da je također govorio da im je on kao vezir – pomagač, ministar, bolji nego kao halifa. Alija, r.a., rekao je: ”Ostavite me i tražite nekog drugog. Suočavamo se sa pitanjem koje ima mnoštvo lica i boja, koje srce ni jedno ne može izdržati, niti razum ijedan prihvatiti. Doista, vidici su zamagljeni, a Put pravi je zagubljen. Znajte da ću vas, ako vam se odazovem, voditi kako ja znam i da neću slušati šta neko kaže ili grdi. Ako me napustite, onda sam isti kao i vi. Moguće je da ću bolje od vas slušati i pokoravati se onome koga vi postavite da vas vodi. Bolji sam vam kao savjetnik nego kao vladar”.[9]

Ova predaja iz Nehdžul-belage identična je predaji koju navodi poznati mufessir i historičar Et-Taberi u svojoj Historiji. Naime, on navodi riječi sina hazreti Alije, poznatijeg kao Muhammed ibn Hanefijje, koji je rekao:

”Bio sam sa ocem (hazreti Alijom) kada je ubijen Osman, r.a., pa je ustao i ušao u kuću. Onda su mu došli ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa su mu rekli: ‘Ovaj čovjek (tj.Osman) je ubijen, a ljudi moraju da imaju halifu, a mi sada ne nalazimo nikoga ko je preči za ovu stvar, niti stariji, niti bliži Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od tebe’, na što on reče: ‘Ne činite to! Da vam budem pomagač bolje vam je nego da vam budem halifa.’ Oni rekoše: ‘Ne, tako nam Allaha, nećemo ništa uraditi dok ti ne dadnemo prisegu!’ Onda je Alija, r.a., rekao: ‘Može, ali da bude javno u džamiji, a ne da bude tajno, i da ne bude osim uz zadovoljstvo muslimana …”’[10]

Nakon ovog citata iz Nehdžul-belage, a koji se podudara i sa citatima sunitskih historičara, poput Taberija, pitanje koje se postavlja jeste: kako je hazreti Alija, r.a., mogao odbijati hilafet, i još potom tvrditi da je bolje da im bude pomagač nego halifa, ako je već bio određen Allahovom naredbom da bude halifa?

U drugom citatu hazreti Alija, r.a., također potvrđuje ono što je spomenuto u prethodnom citatu: ”Vukli ste mi ruku radi davanja prisege, ali sam je zadržao. Potezali ste je, ali sam se ja sustezao. Onda ste se gurali oko mene kao što se guraju deve oko korita za napajanje …”.[11]

Iz ovoga, kao i iz prethodna dva citata, jasno vidimo da je Alija, r.a., odbijao da bude imenovan za halifu, te da je to prihvatio tek nakon insistiranja, koje se u prethodnom citatu poredi sa guranjem deva oko korita. Iz citata se također zaključuje da Alija, r.a., nije postavljen za halifu naredbom niti tekstom Objave, nego principom međusobnog dogovaranja – šure.

Pored toga, citati iz Nehdžul-belage koje ćemo spomenuti, potvrđuju da je Alija, r.a., prihvatao i priznavao hilafet trojice halifa prije njega, što je suprotno osnovama šiijskog učenja, a to je da su prva trojica halifa oteli i uzurpirali pravo hazreti Alije, r.a., da bude halifa.

Hazreti Alija je dao prisegu halifama prije njega

”Razmotrio sam svoj slučaj te se uvjerio da je poslušnost i pokornost meni pretekla moja prisega na vjernost drugima …”.[12]

Iz pomenutog citata vidimo da hazreti Alija govori o tome da je poslušnost drugih prema njemu za vrijeme njegovog hilafeta, pretekla njegova prisega koju je on dao halifama prije njega: Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, Allah sa svima njima bio zadovoljan. Komentator Nehdžul-belage, Muhammed Dževad Mugnije o tome veli: ”Riječima ‘prisegu moju’, misli na njegovu prisegu halifama prije njega”.[13]

Alija, r.a., govorio je da je u izboru halifa prije njega Allahovo zadovoljstvo

Alija, r.a., rekao je: ”I uistinu, prisegu su mi dali isti oni koji su prisegu dali Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, i zakleli su mi se na vjernost na istu stvar na koju se zakleli na vjernost i njima. Onaj koji je prisutan nema pravo izbora, a onaj koji je odsutan nema pravo neprihvatanja, jer šura (pravo izbora halife) pripada Muhadžirima i Ensarijama, i ako se slože i nekoga imenuju, on time postaje imam-halifa, i to je stvar u kojoj je Allahovo zadovoljstvo.”[14]

Ovaj citat je jedan od najjasnijih citata iz Nehdžul-belage koji ukazuje na dvije veoma bitne činjenice. Prvo, ovaj citat jasno ukazuje na neispravnost šiijskog poimanja imameta i ono što možemo zaključiti iz gore navedenih riječi hazreti Alije jeste da on jasno potvrđuje hilafet prethodnih halifa, tj. Ebu Bekra, Omera i Osmana. Drugo, u ovom govoru hazreti Alija također potvrđuje princip načina izbora halife, a to je princip šure.

Bitno je skrenuti pažnju da je  hazreti Alija ovo kazao kada je postao halifa i vladar svih muslimana, tj. kada je svaki nivo vlasti bio u njegovim rukama. Ovo je veoma bitno, jer ako bi i prihvatili da je hazreti Aliji oteto pravo na hilafet i da je on bio najpreči da bude halifa, pa šta ga je onda navelo da kaže da je u izboru prijašnjih halifa, putem šure, Allahovo zadovoljstvo? Zar nije mogao objelodaniti i javno kazati i uputiti muslimansku zajednicu na istinu, i kazati na koji način se izabira sami halifa?! Zaista je začuđujuća činjenica da šiije nude percepciju imameta koja je u potpunoj koliziji sa tekstovima koje upravo oni prenose!?

Šiijski komentatori Nehdžul-belage pokušali su se dovijati na razne načine i komenitrati ovaj citat kako ne bi upali u očiglednu kontradiktornost. Tako, naprimjer, Habibullah Hūi’ u svom komentaru koji se zove Minhadžul bera'a fi šerh Nehdžil-belaga, pokušava pojasniti ovaj citat tvdeći da se hazreti Alija ovdje obraćao principom kojeg su oni (ashabi) prihvatali i poznavali, a to je princip šure, rekavši: ”Da im je kao dokaz spomenuo tekst (tj. tekst Objave koji ukazuje na njegov imamet), oni to ne bi prihvatili i ne bi mu se pokorili …”.[15]

Pored gore spomenutih citata u šiijskim djelima nalazimo mnoštvo predaja u kojima se jasno kaže da je hazreti Alija dao prisegu Ebu Bekru, te ga tretirao legalnim i legitimnim vladarom muslimana i isticao Ebu Bekrove vrline. Naime, šiijski historičar Ibn Hilal Sekafi u svom djelu El-Garat, spominje sljedeći govor Alije, r.a.: ”Zatim sam otišao Ebu Bekru i dao mu prisegu. Ebu Bekr je uzeo vlast i poslove ispravno obavljao, olakšavao je, trudio se i bio umjeren, pa sam bio uz njega savjetovajući ga, i bio sam mu pokoran u onome u čemu je on bio pokoran Allahu ….”.[16]

Također, poznati šiijski učenjak Hurr el-Amili u svom čuvenom djelu Vesailu šia’, govoreći o odnosu Alija prema halifama prije njega, veli: ”.. Alija je klanjao za njima.”[17] Isti autor je zabilježio da je Musa sin Dža'fera es-Sadika (kojeg šiije smatraju sedmim imamom), kazao: ”Hasan i Husejn su klanjali iza Mervana, i mi klanjamo iza njih.”[18]

[1] O indukaciji pogledati u šiijskim djelima, poput: Mohammad Hansari, Formalna logika, Fondacija ”Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1438/2017., svezak 2, str. 141-143.

[2] Hadi Kašif el-Gita, Medariku Nehdžil-belaga ve defu’ šubuhati anhu, Muessesetu Kašif el-Gita el-‘amme, Irak-Nedžef, 2016/1437., str. 31.

[3] Ibid. str, 31-32.

[4] Ez-Zehebi, Sijer E'alami en-nubela, Darul-hadis, Kairo, 2006/1427., svezak 13, str. 231.

[5]Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija ”Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1433/2012., str. 178.

[6] Saduk, El-I'tikadat, El-Mu'temer el-Alemi lielfijeti šejh el Mufid, Nehr-Kom, 1413., str.104.

[7] Nehdžul-belaga – komentar ajetullah Muhammed Husejni Širazi, Darul-‘ulum, 2008/1429., str.436; Staza rječitosti, govori, pisma i izreke, Islamska zajednica, Zagreb, 1994., govor 204, str.167.

[8] Muhammed Dževad Mugnije, Fi zilali Nehdžil-belaga, Darul-kitab el-islami, 2005., svezak 4, str.358.

[9] Nehdžul-belaga, str. 171; Staza rječitosti, govor 91, str. 91.

[10] Imam Et-Taberi, Tarihu rusuli vel-muluk, Dar et-Turas, Bejrut, 1387., svezak 4, str. 427.

[11] Nedžul-belaga, str.472, 473; Staza rječitosti, govor 227, str.179.

[12] Nehdžul-belaga, str.78; Staza rječitosti, govor 37, str. 68.

[13]Fi Zilali Nehdžil-belaga, svezak 1, str. 242.

[14] Nehdžul-belaga, str. 491; Staza rječitosti, pismo 6, str. 186.

[15] El-Hui’, Minhadžul bera'a fi šerh Nehdžil-belaga, Muessesa tarih arebi, Bejrut, 2003., svezak 17, str.168.

[16] Ibn Hilal Sekafi, Gārāt, Darul-Adva, Bejrut,1987/1407., str. 204.

[17] Hurr el-Amili, Tahsil vesaili šia’ ila tahsil mesail šeria’, Muessesetu ali bejt li ihja turas, Kom, drugo izdanje 1414., svezak 8, str. 301.

[18] Ibid.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA