Piše: Hfz. Senaid Zaimović / Saff, br. 79.
Osjetna je kriza autoriteta među našim političarima. Više su teret narodu nego li stvarni autoriteti. Između njih i njihovih birača je veliki jaz. Oni su tu da iskoriste svoje birače a kandidiraju se na istaknuta mjesta rijetko želeći postići opći interes.
Muhammed, s.a.v.s., je bio neprikosnoveni autoritet za ashabe, kao što su to bili i halife, koji su služili Allahu, vjeri i državi na način da su preuzeti emanet do kraja ispunjavali i bdjeli nad pitanjima koja tište ummet tog vremena. Zbog toga je zlatna generacija ashaba učvrstila i proširila islamsku državu i riješila socijalna i sva druga pitanja na način da se pred kraj Omerovog hilafeta nije mogao naći siromah kojem bi se mogao dati zekat.
U njegovo vrijeme nije bilo pošteda po rodbinskim vezama, niti su mu rođaci bili logističari. Kada se radilo o vojskovođama oni su svoje autoritete stjecali na bojnim poljima, natjecali su se ko će prije steći šehadet, a ne kao mnogi naši koji iz pozadine komanduju a linije i ne vide.
Onda kada su muslimani bili dosljedni nosioci islama isti su se suprotstavili Perzijskom i Rimskom carstvu koja su predstavljala dvije ”najveće države” svoga vremena. Kako i ne bi kada je u to vrijeme bilo vladara koji su brinuli o svemu, kao što je Omer koji kaže: ”Ako mazga slomi nogu u Iraku zbog lošeg puta, bit ću pitan na Sudnjem danu od svoga Gospodara: ‘Šta si radio, Omere?”’
Omer se brinuo da obavezu koju je preuzeo na sebe dosljedno ispuni, pa je ovim svojim riječima pokazao dimenziju savjesnog vladara. Kada je njegova briga o životinjama bila ovakva, kakva je tek bila briga o ljudima? Zato je Omer kao halifa smio spavati u hladovini drveta, ne bojeći se za svoju sigurnost i nije imao tjelesno obezbjeđenje niti alarme u svojoj skromnoj kući. Zasigurno nije imao vile, mada ih je zasluživao više od mnogih koji to danas imaju, nego se čineći dobro i ispunjavajući preuzeti emanet pripremao za dvorce u Džennetu. Omer je stekao autoritet bez traženja vlasti. Opće je pravilo u islamu da onaj ko traži vlast da mu se ona ne dâ.
Ebu Musa el-Eš’ari, r.a., prenosi: ”Ušao sam kod Poslanika, s.a.v.s., sa još dva čovjeka iz mog plemena, pa je jedan od njih dvojice rekao: ‘O Allahov Poslaniče, daj nam vlast (postavi nas zapovjednicima – emirima) nad nečim što ti je Allah dao u namjesništvo!’ Zatim je i drugi rekao isto. A on je rekao: ‘Zaista, mi, tako mi Allaha, ne dajemo upravu i vlast nad ovim poslom (namjesništvo nad muslimanima) nikom ko je traži, ili žudi i čezne za tim.'”
Dakle, onaj ko se kandidira za vlast žudeći za moći i novcem se odbija i njemu se vlast ne daje zato što Uzvišeni Allah kaže: “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate…” (Ali Imran, 58.) Smatra se da onaj ko žudi za vlašću nije dostojan ovoga emaneta i da sama žudnja jeste prvi znak da je kandidat egoista te da neće raditi za opći interes već će svoj lični pretpostavljati općem. Pored ovoga, osoba koja sebe kandidira, hvali i preporučuje na odgovornu funkciju nije dostojna vlasti, a njegovo insistiranje na tome je prvi znak njegove nesposobnosti.
Ebu Zerr je rekao: ”O Alahov Poslaniče, zar me nećeš postaviti odgovornim za nešto?” Udario me po ramenu i rekao: ”O Ebu Zerre, ti si, zaista, slabašan, a to je emanet, a na Sudnjem danu bit će poniženje, sramota i kajanje, osim za onoga koji se toga prihvati a sposoban je za to, te izvrši ono što je u tom pogledu obavezan.”
Gdje su naši političari kada se govori o ispravnom načinu stjecanja autoriteta.
Konfuzija oko pojma autoriteta i njegovo brkanje sa svakim oblikom moći i nasilja, čemu doprinose kako liberalni, tako i konzervativni mislioci, ne pomaže da se na pravi način shvati priroda savremenih režima.
Pošto autoritet uvijek zahtijeva poslušnost, najčešće se brka s nekim oblikom moći ili nasilja. Međutim, autoritet isključuje korišćenje spoljnih sredstava prinude; tamo gde se koristi sila, sâm autoritet je zatajio. S druge strane, autoritet je nespojiv s ubjeđivanjem koje pretpostavlja jednakost i djeluje kroz proces argumentacije.
Zato se takve vlade zovu autoritarnim. Kada kažemo ”autoritarizam”, tada mislimo na vladu koja nema dovoljno autoriteta da bi ispunila svoje ciljeve, pa taj deficit nadomješta većim ili manjim stepenom zastrašivanja i nasilja.
Svi oni koji moderne diktature nazivaju ”autoritarnim”, ili brkaju totalitarizam i autoritarnu strukturu, implicitno su izjednačili nasilje s autoritetom.
Nasilno traženje autoriteta vodi u totalitarizam koji znači: totalna vlast državne vlasti na svim područjima javnoga, političkog, duhovnog, pa i privatnog života građana, potpuno i neograničeno gospodstvo države nad životom, djelatnošću i mnijenjem svih pojedinaca i drupa.
On rađa diktatore koji su nasilni autoriteti a koji ustvari na putu građenja i očuvanja svoga autoriteta upotrebljavaju silu. Takav je bio faraon za koga Allah kaže: “I on zastraši narod svoj pa mu se pokoriše.” (Zuruf, 54.)
Musolini, kukavički hvalisavac postao je simbol muškosti i hrabrosti, Hitler, manijak rušilaštva, hvaljen je kao graditelj nove Njemačke. Staljin, hladnokrvni, ambiciozni intrigant, naslikan je kao voljeni otac svoga naroda. Kemal Ataturk simbol ateiziranja muslimanskog naroda Turske, strah i trepet. Svi oni nisu bili stvarni autoriteti, jer da jesu, danas bi se o njima drugačije govorilo a ne u kontekstu u kome se govori.
Zašto je danas osjetna kriza autoriteta? Zato što nema autentičnih predstavnika i zastupnika Božijih na zemlji u smislu da upravljaju zemljom u ime Boga i da su vjernici. Politika je odvojena od vjere (sekularizam) a ona nije sama dovoljna za izgradnju autoriteta. Njeni aktivisti su vještački predstavnici autoriteta.
Srozavanje autoriteta kao jedan od uzroka krize autoriteta
Živimo u vremenu u kojem se pokušava sve relativizirati i dovesti u pitanje. U takvom košmaru, Bošnjaci iznova prave neoprostive greške, gdje se bilo koji autoritet u njihovu narodu treba osporiti i iskompromitirati. Bošnjački mediji i Bošnjaci kao pojedinci se, prosto rečeno, natječu u nanošenju takvih uvreda i laži koje znače najsvirepije ubijanje nas samih. Najezda članaka sa najotrovnijim sadržajem, kao i neosnovane sumnje i ogovaranja su postala našom hranom, sa čime povećavamo svoje apetite.
Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ”Musliman je muslimanu brat; neće ga izdati, neće ga prevariti, niti ostaviti. Muslimanu su sveti: čast, imetak i život drugog muslimana. Takvaluk je ovdje i dovoljno je zla muslimanu da mrzi brata muslimana!” (Et-Tirmizi) Kod je nas sve povezano s vjerom tako da i nasilno rušenjem autoriteta drugog muslimana jeste nedostatak imana.
Zbog svojih niskih interesa, mi smo od velikih patriota BiH napravili neprijatelje vlastitoga naroda. Ne postoji u svijetu država koja je odbacila svoje heroje, kao što je učinila naša. Nema nigdje na svijetu, da se svaki imućni građanin jednoga naroda etiketira kao lopov, osim kod nas Bošnjaka.
Kako je Poslanik, s.a.v.s., gradio svoj autoritet?
Voljeli su ga oni u Mekki ali i oni u Kini. Slušali su ga i stidjeli se. Pokoravali su mu se i bili spremni za njega dati svoje živote i žrtvovati i roditelje.
– U njegovoj kući danima se nije naložila vatra jer je opće stanje ummeta bilo takvo.
– Poslanik je bio skroman – nije gomilao više nego što mu treba. Nije za sebe odvajao od svake donacije.
– Nije se razlikovao od ostalog naroda – zbog toga je njegova riječ plijenila srca ljudi.
– Nije pravio ni klasne ni rasne ni spolne razlike među svojim sljedbenicima – zbog toga mu nema premca među vladarima.
– U ratu je štitio starce, žene i djecu iako su bili na protivničkoj strani.
– Zbog toga je njegova riječ imala svoju težinu i na protivničkoj strani.
– Njegova i vlast njegovih halifa nikada nije mogla dobiti totalitarni kurs – nikada nije mogla biti režimska kao što je to slučaj kod samozvanih autoriteta.
Svi nasljednici njegovi su slijedili kurs kojeg je trasirao Poslanik i zbog toga su imali autoritet među muslimanima i zbog toga će njihov autoritet ostati neupitan do Sudnjeg dana.
Anonimni autoritet
Zbog krize stvarnog i vidljivog autoriteta dobili smo anonimni.
Sredinom dvadesetog stoljeća autoritet je promijenio svoj karakter; on se više ne ispoljava otvoreno, već je anoniman, nevidljiv, otuđen. Niko ne postavlja zahtjev, ni osoba, ni ideja, ni vjera. Ustvari, autoritet nije neko već nešto. Šta je to nešto? Profit, ekonomska nužnost, tržište, zdrav razum, javno mnijenje, ono što čovjek čini, misli, osjeća. Zakoni anonimnog autoriteta su isto tako nevidljivi kao i zakoni tržišta, i isto tako nepobitni. Ko može da napadne ono što je nevidljivo? Ko može da se pobuni protiv nikoga?
U svim oblastima života jasno se zapaža iščezavanje otvorenog autoriteta. Roditelji više ne zapovijedaju; oni predlažu da dijete ”Učini ovo ili ono”. Pošto sami nemaju principa i ubjeđenja, oni pokušavaju da uprave radnje djeteta ka onome što se očekuje prema zakonima konformizma, a često, zbog toga što su stariji i manje u kontaktu sa ”najmodernijiim”, oni uče od djece kakav je stav poželjan. Isti je slučaj i sa poslovanjem i industrijom; vi ne izdajete naređenja, vi predlažete; vi ne zapovjedate, vi pridobijate i upravljate. Čak je i američka armija prihvatila mnoge nove oblike autoriteta. Armija se popularizira kao da je ona neko privlačno poslovno preduzeće; vojnik treba da se osjeća kao član poslovnog tima, čak ako se osposobljava da ubija i da bude ubijen.
Konformizam je mehanizam pomoću kojeg djeluje anonimni autoritet. Ja moram da činim ono što svako čini, prema tome, moram da se saglasim, ne smijem da budem drugačiji, ne smijem da štrčim, moram da budem spreman i voljan da se mijenjam prema promjenama standarda; ne smijem da pitam da li sam u pravu ili nisam, već da li sam se prilagodio, da nisam nešto izuzetno, nešto različito. Niko nema moći nada mnom izuzev gomile, čiji sam ja dio i kojoj se potčinjavam. (Fromm, ”Zdravo društvo”)
U BiH je na sceni vjerska, moralna i nacionalna kriza. Koliko će trebati još krvavih lekcija da ponove Bošnjaci, kako bi shvatili da im je u svakom novom danu sve više ugrožen biološki i svaki drugi vid opstanka?!
Omer, r.a., je rekao Ubejdi: ”Bili smo najmizerniji narod pa nas je Allah uzdigao i ojačao islamom! Zato, kad god budemo tražili veličinu izvan islama, Allah će nas poniziti!” Ima li većeg poniženja od ovoga u kome smo se zatekli? Zbog toga smatram da islam i bošnjaštvo zajedno mogu spasiti naš narod od novog egzodusa.
