Kurdi u geopolitičkom vrtlogu Bliskog istoka

1

Autor: Rafik Khoury

U proteklih sto godina Kurdi se permanentno nalaze u geopolitičkom škripcu i jedna su od žrtava rata koji je u značajnoj mjeri odredio granice savremenih država na Bliskom istoku, smatra dr. William B. Quandt, jedan od vodećih američkih stručnjaka za Bliski istok.

Prije Prvog svjetskog rata Kurdi su, kao i drugi narodi u regiji, bili „podanici osmanlijske države“, jedino je oblast Džebel Lubnan (planina Liban) imala stanovitu autonomiju koju je ostvarivala preko upravnog vijeća sastavljenog od lokalnih vjerskih zajednica.

Nakon pada osmanlijske države Versajskim sporazumom narodima na Bliskom istoku formalno je dato pravo na samoopredjeljenje, ali su granice uspostavljene prema renije utvrđenom Sykes–Picotovom sporazumu.

Prva žrtva tog sporazuma su bili Arapi koji su time izigrani i prevareni, jer im je Britanija obećala uspostavljanje velika arapska kraljevina do Mediterana, kojom bi vladao mekanski šerif i njegovi sinovi. Bliski istok je podijeljen na kolonijalne zone između Britanije i Francuske, a Britanija je pripremala teren za uspostavljanje židovske države.

Druga žrtva tog sporazuma su Kurdi jer im je Sporazumom u Sevresu 1920. godine ukinuto pravo na samoopredjeljenje. To je učinjeno iz više razloga od kojih su bojazan kolonizatorskih sila od uspostavljanaj velike kurdske države na teritoriji već formiranih Turske, Sirije, Iraka i Irana; kolonijalne sile su smatrale da bi to naštetilo njihovim interesima, naročito jer su očekivali da će se na tim područjima pronaći nafta.   

Nakon što im je onemogućeno formiranje nacionalne države Kurdi su se suočili sa još jendim problemom: da kao manjinski narod žive pod totalitarističkim režimima koji ne priznaju njihovu kulturu, jezik i druge posebnosti. Ataturk im je čak zabranio i da se nazivaju Kurdima i uveo je za njih naziv planinski Turci. Tek u vrijeme Turguta Ozala dozvoljeno im je da javno upotrebljavaju svoj jezik. Erdogan im je priznao još neka prava.

Pod šahovim režimom u Iranu, živjeli su, poput Arapa Ahvaza, kao građani drugog reda, a Homeinijev režim nastavio ih je ugnjetavati i zabranjivati njihove političke stranke pod izgovorom borbe protiv terorizma.

U Siriji i Iraku tokom perioda demokratije Kurdi su značajno učestvovali u političkom životu, te su neki od njih bili predsjednici vlada tih zemalja, a redovno su neki od njih bili na ministarskim funkcijama, ali dolaskom Baas partije na valst u ove dvije zemlje stanje se promijenilo i Kurdi su postali progonjeni.

Baasisti su željeli arabizirati Kurde, pa kad im nije pošlo za rukom, nastavili su sa njihovim progonom i represijom.

Represija kojoj su bili izloženi u četiri države u kojima žive, pojačavala je osjećaj nacionalne pripadnosti kod Kurda i njihovu nacionalnu svijest. Sve to je regiju pretvorilo u poprište nacionalnih sukoba, kako je kazao orijentalist Bernard Lewis, objašnjavajući kako je „nakon Hladnog rata arapskoj naciji došao kraj, a Turska i Iran doživjele uspon, uz rast nacionalne svijesti kod manjinskih Kurda i Amaziga.“

Mnogo puta su Kurdi iskorišteni u ratovima, potom odbačeni od svojih saveznika. Tako su u Drugom svjetskom ratu sovjeti pomogli Kurdima da na području Irana formiraju svoju nacionalnu državu pod nazivom Republika Mahabad, ali su kasnije pomogli u njenom ukidanju, radi većih interesa sa drugim svjetskim silama.

Tokom iransko iračkog rata u vrijeme dinastije šaha u Iranu, Iran je pomagao kurdski ustanak u Iraku, ali nakon sastanka između Saddama Huseina i iranskog šaha 1975. godine u Alžiru i dogovora o podjeli sporne teritorije, šah je ostavio Kurde na cjedilu.

Hafez Asad je pružao utočište Abdullahu Odžalanu i njegovim borcima i dopuštao im da iz Sirije vrše terorističke napade na Tursku, ali kada je Sulejman Demirel zaprijetio vojnom invazijom na Siriju, Asad je protjerao Odžalana, koji je kasnije uhapšen i osuđen u Turskoj. Ovaj događaj doveo je do Sporazuma iz Adane između Sirije i Turske, a to je sporazum koji Rusi ovih dana prizivaju i traže nejgovu primjenu.

Sjedinjene Države pomogle su Kurdima u Iraku da uspostave autonomnu oblast, a pomogli su i kurdskim snagama u Siriji u borbi protiv IsIL-a, da bi im sada okrenuli leđa i gurnuli ih u zagrljaj Asadu i Rusima.

Političke i vojne igre u Siriji veoma su komplicirane. Trump je povlačenjem svojih snaga i dopuštanjem Turskoj da izvrše operacije učinio uslugu iranskom režimu, Rusiji i Asadu. Trumpovu stratešku grešku više nije moguće ispraviti i sada glavnu riječ u Siriji ima Vladimir Putin.