Na web portalu „Israel News”, koji je osnovao Centar za očuvanje istine o holokaustu u Beogradu, ovih dana objavljen je tekst sa naslovom „Muslimani su protjerivali iz Sarajeva Srbe i Jevreje-sefarde”. Iako je uredništvo portala „Israel News” ovaj tekst preuzelo sa portala „ Glas Rusije”, potrudili su se da kroz opremu teksta kod čitaoca ostave utisak da se do kraja slažu sa konstatacijom iz naslova spornog teksta. Navedeni tekst prepun je laži, ovo je još jedan pokušaj iskrivljivanja istine o stradanju Bosne i Hercegovine.
Analizom portala „Israel News” utvrdili smo da su veoma negativno nastrojeni prema islamu, Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Također, ovaj portal ne skriva da ima za cilj da svojim medijskim djelovanjem Srbe prikaže kao najveće i jedine žrtve ratnih dešavanja iz 90.godina prošlog stoljeća. U nastavku prenosimo sporni tekst u cjelosti.
Muslimani su protjerivali iz Sarajeva Srbe i Jevreje-sefarde
Jevrejska zajednica u predvečerju rata u multietničkom Sarajevu brojala je nekoliko hiljada ljudi. Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma Jevreja-sefarda je ostalo svega 600 ljudi. Zašto je narod koji je vijekovima živio u Bosni i vratio se u svoju drugu kuću, i nakon što su nacisti poubijali gotovo sve Jevreje, bio primoran ponovo 1996. godine da napusti Sarajevo?
Nakon što je 1992. godine počeo građanski rat u Bosni, jevrejska zajednica, imajući gorko iskustvo iz prošlosti, masovno je napustila grad. Od aprila 1992. do marta 1994. godine Sarajevo je napustilo hiljadu Jevreja-sefarda. Treba reći, od onih Jevreja koji su ostali u gradu, 71 se borilo na strani bosanske armije. Dio stambenog fonda jevrejske zajednice predat je izbeglicama iz drugih dijelova zemlje. Naravno, poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma, neki od Jevreja su poželjeli da se vrate u svoje domove.
Ali niko od „novih” Sarajlija nije jednostavno htio da napusti prijestonicu. 146 stanova su na taj način i ostali u gradskoj upotrebi, nikako ne mogavši doći do pravih vlasnika. Imajući u vidu da je svaki kvadratni metar u Sarajevu bio zlata vrijedan, lako se može zamisliti koliko je novca bilo zarađeno na tuđoj imovini. Jedna od žrtava je bila i starija Jevrejka Viola Janekovič koja je evakuisana iz svog rodnog grada 1992. godine. Ona je, nakon Dejtonskog sporazuma, željela da se vrati u Sarajevo, sa željom da provede starost i umre u svojoj kući. Ali novi vlasnici koji su se, naravno, za veliki novac ilegalno uselili u njen stan, i nisu imali namjeru da ga napuste. Takvih primjera je već u prvim danima „mira” bilo na stotine. Moguće je, da bi se, da je zakon nekako garantovao povraćaj imovine i davao šansu za budućnost, mnogi i vratili. Na takav način, ljudi nisu znali kako dalje da žive. Na svaki način, očajni Jevreji su prodavali svoje kuće. Poglavar jevrejske zajednice Jakob Finci tužno je primjetio da njegov narod ima malo šansi da ostane u svom gradu.
Jedina stvar koja je davala malo nade – humanitarno, kulturno-obrazovno društvo „La benevolensija”, osnovana 1892. godine. Upravo ova organizacija se bavila dostavkom medikamenata – 49% svih lijekova Sarajlije su dobile kroz jevrejsku zajednicu koju je pomagao Komitet UN za izbjeglice. Nakon završetka neprijateljstava postojala je nada u poboljšanje života, ali Izetbegović nije dao nikakve garancije Jevrejima-sefardima. Oni se nisu osjećali bezbjedno. Mnogi su govorili: „Hvala Bogu, avioni lete i u bilo koje vrijeme mogu okušati sreću u inostranstvu, prvenstveno u Izraelu.”
Jevreji-sefardi su oduvijek znali da ih jevrejska zajednica u svijetu neće ostaviti na cjedilu, dok je mnogo teže bilo sarajevskim Srbima koji su za vrijeme sukoba ne samo progonjeni na hiljade, već ih ni poslije uspostavljanja mira jednostavno nisu puštali nazad. Ako je do 1991. godine u prijestonici socijalističke Bosne i Hercegovine živjelo preko 150.000 Srba, to je u vrijeme potpisivanja Dejtonskog sporazuma taj broj bio sveden na manje od 20.000. Sarajevske demokrate i stranka Alije Izetbetovića radili su sve da ovaj, nekad, multinacionalni grad postane glavni islamski centar na Balkanu. O toleranciji i ljubavi prema drugim ljudima koji su za vrijeme Tita bili oslonac SFRJ, trudilo se što prije zaboraviti. ( Konstantin Kačalin)
