Medinska povelja – Zaboravljeni temelj ljudskih prava

787
poslanikova-dzamija-2

Fatmir Košuta, Fakultet političkih nauka, Odsjek za socijalni rad, Master studij

Korijeni ideje o ljudskim pravima, o idealu jednakosti i slobode, sežu iz vremena stare Grčke, ona su bila predmet izučavanja filozofa, religija, državnih sistema, a danas i savremnih naučnih disciplina. Cijeli razvoj ljudskih prava možemo pratiti na dvije paralelne razine[1], idejnoj u djelima filozofa, pravnih i političkih mislilaca, i na razini konkretnih pravnih akata, koju vežemo za savremno društvo. Ideja o tome da ljudi imaju izvjesna osnovna prava koja vlasti moraju poštivati, ima duboke korijene u evropskoj kulturnoj historiji, ali i druge kulture i civilizacije su darovale i ugradile svoj doprinos u izgradnji demokratije i ljudskihprava.

Nastanak moderne ideje o ljudskim pravima veže se za zapadnu školu prirodnog prava, koja se razvila pod utjecajem prosvjetiteljskih filozofa osamnaestog vijeka, u kojoj je poseban doprinos imao Džon Lok. Ideja o ljudskim pravima izvlači se iz koncepta političke filozofije liberalizma tj. Lokove koncepcije demokratske države, koja bi kao takva uvažavala prava pojedinca. Iako filozofska učenja Džon Loka ne govore direktno o ljudskim pravima, zagovarana politička filozofija u kojoj su sadržani elementi na kojima počiva moderni koncept demokratske države, smatra se epohalnom prekretnicom i najvećim doprinosom nastanku i razvoju ljudskih prava. Međutim, postavlja se pitanje da li su prava ljudi kao potreba društva bila prepoznata i ranije.

U analiziranju početaka uređenja islamskog društva impresivan je dokument iz 623. godine zvani Medinska povelja ili Medinski ustav. Dokument je donijet od strane, kako muslimani vjeruju, Božijeg poslanika Muhammeda (s.a.v.s.) i to u formi savremenih zakona (podijeljen na poglavlja i članove) uz senzibilni i nediskriminirajući stil pisanja.

Medinska povelja je nastala u prvoj organizovanoj muslimanskoj zajednici u Medini (grad-država) i smatra se prvim pisanim državnim ustavom u historiji čovječanstva[2]. Ovaj dokument predstavljao je vojni i politički savez ljudi i zajednica različitih religija (tj. savez zasnovan na toleranciji i uvažavanju muslimana, jevreja i kršćana), a njime su se precizirale i uredile obaveze i prava svakog pojedinca i svih etničkih i vjerskih skupina koje su živele u zajednici.

Medinska povelja sastoji se od 52 člana i podijeljena je u dva dijela gdje se prvi dio odnosi na muslimane, a drugi na ostale narode koji su živjeli u zajednici. Kroz cijeli tekst Povelje prožete su temeljne ideje Islama o jednakosti, slobodi i dostojanstvu. Poveljom se, između ostalog, uređuju međuljudski odnosi te definišu i garantuju prava ljudi. Posebno ćemo izdvojiti članove Povelje koji se direktno odnose na zaštitu ljudskih prava:

„Član 13. Bogobojazni vjernici moraju se suprostaviti nasilniku ili onome tko snuje nepravdu ili zločin, krši prava ili unosi nemir među stanovnike.” [3]

946142 128062757389896 1968292525 n

Ovaj član odnosi se na reakciju društva na nasilnike, nepravednike i zločince, na one koji krše prava (što znači da su prava bila definisana) i na one koji narušavaju red i mir. Iz ovog člana proizilaze prava pojedinca na dostojanstvo, zaštitu od maltretiranja i nasilja te se garantuju prethodno definisana prava.

„Član 16. Oni (Židovi), koji se s nama povežu, stječu pravo na našu pomoć i podršku; nitko ih neće tlačiti niti će pomagati neprijateljima njihovim.[4]

Ovim članom ostavlja se sloboda i mogućnost nemuslimanima da se pridruže medinskoj zajednici, ustanovljenoj društveno – političkoj organizaciji, koja je definisana i bazirana na pravednim principima vlasti. Nemuslimani bi pridruživanjem ovoj zajednici stekli jednaka prava i mogućnost međusobnog potpomaganja. U ovom članu se ostavlja mogućnost slobode udruživanja i okupljanja drugih zajednica sa muslimanima na bazi ponuđene političke platforme tj, mediske povelje. Član govori o političkim i civilnim pravima, ako ga posmatramo u kontekstu savremenog političkog rječnika.

„Član 17. Budući da je mir među vjernicima nedjeljiv, nijedan vjernik ne smije mimo drugih vjernika sklopiti mir koji se ne zasniva na jednakosti i pravdi”[5]

Izuzev mira kao temeljne ideje o kojoj govori ovaj član, naglašene su i vrijednosti pravda i jednakost.

Posebno je zanimljiv 40. član povelje kojim se garantuje pravo na azil, odnosno pružanje zaštite onima koji je dobrovoljno zatraže od medinske zajednice.

„Član 40. Osoba pod zaštitom (džar) smatrat će se ravnopravnima sa zaštitnicima. Nema više ni tlačitelja ni potlačenog.”[6]

To su samo neki od članova kojima se direktno štite i uređuju ljudska prava, međutim, kako je već naglašeno, ključna vrijednost Povelje je u senzibilnom stilu pisanja koji, pored proklamovanih prava, daje Povelji određenu dozu univerzalnosti.

Filozofija poimanja ljudskih prava protkana kroz islamska učenja ogleda se u principu da svaka obaveza ima pravo i svako pravo ima obavezu[7]. Dakle, zaštita prava je prisutna tek onda kada se izvrše obaveze, jer pravo svakog čovjeka je obaveza prema drugom.

Analizirajući savremnu klasifikaciju ljudskih prava primjetno je prevaliranje građanskih i političkih prava koja su se razvijala unutar zapadnog civilizacijskog kruga te promovisanje istih kao univerzalni obrazac koji bi se trebao primjenjivati u svim dijelovima svijeta, u svim civilizacijama i kulturama, i u isto vrijeme zastupljeno obezvrjeđivanje socijalnih prava i odsustvo poštovanja prema autentičnosti i potrebama drugih kultura i tradicija. Da li ignorisanje kulturnog relativizma predstavlja borbu Zapada za dominaciju u kojoj ujednačavanje svijeta u mjeri ljudskih prava zapravo predstavlja ujednačavanje svijeta po vrijednostima i mjerilima zapada ili je to humana zaštita pojedinaca zarobljenih u pogrešnim sistemima vrijednosti „konzervativnih” kultura i civilizacija?! Također, zbunjujuće je tumačenje o apsolutnom doprinosu grčke, rimske i kršćanske kulturne baštine u kreiranju savrmene civilizacije te potiskivanje filozofskog, naučnog, političkog i kulturnog doprinosa islamske civilizacije pogotovo sa obzirom na to što je Islam donio neka od najznačajnih saznanja iz oblasti medicine, matematike, hemije, fizike, geografije i mnogih drugih naučnih oblasti.

Pratimo li historijski razvoj ljudskih prava ostaje nejasan razlog selektivnog tumačenja historije kojim se ignoriše istočno nasljedstvo i doprinos islamske misli i prakse u izgradnji temelja razvoju ljudskih prava. Kako to da se u savremenom poimanju razvoja ljudskih prava „ocem” ljudskih prava smatra Džon Lok i da su njegove ideje o slobodi historijski značajnije od vijekovima ranije precizno definisanih prava zagarantovanih zvaničnim dokumentom i poštovanih u politički i društveno uređenom društvu?! Zašto Medinska povelja, kao prvi pisani dokument koji definiše i kojim se štite prava ljudi, nije pronašla svoje mjesto u savremenom tumačenju i proučavanju historije ljudskih prava?! Šta je iz historijskog razvoja bitno, a šta manje bitno; da li je dominacija pojedinih ideologija toliko jaka da može „promijeniti historiju”, da li oštri odnosi civilizacija vode ka kulminaciji sukoba…i još pregršt pitanja gdje u potrazi za odgovorima samo otvaramo nova pitanja…pa, bezvrijedno je odgovarati i donositi sudove, možada je najkorisnije ostaviti historiju historiji i bez ikakve nade vjerovati da će ljudska prava kao globalna ideologija XX vijeka iz prostora ideoloških sukobljavanja i mržnje preći u prostore poštovanja, približavanja, tolerancije i razumijevanja.

Literatura

§ Hamidullah, M. (1977) Muhammed a.s., Zagreb.

§ Bakšić, J. (2002) Sistem ljudskih prava, Magistrat, Sarajevo.

[1] Jasna Bakšić-Muftić, Sistem ljudskih prava, Magistrat, Sarajevo, 2002., str. 17.

[2] Muhammed Hamidullah, Muhammed a.s., Zagreb 1977., str.175-181.

[3] Ibid., str. 183..

[4] Ibid.

[5] Ibid.

[6] Ibid.

[7] Ibid. str. 248.