Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prema statističkim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, prošle godine je osamsto hiljada (800.000) ljudi počinilo samoubistvo širom svijeta.
Čudno je da su zemlje poput Švedske, Amerike i Japana na spisku među prvih deset zemalja po procentu samubistava, dok su Francuska, Velika Britanija i Južna Koreja među deset sljedećih zemalja. Treba li uopće napominjati da su to zemlje čiji nivo luksuza seže do granica fantazije.
Ono što je također čudno jeste da u prvih 100 zemalja sa najvećim procentom samoubistava nema nijedne arapsko-muslimanske države.
Unatoč siromaštvu, tiraniji, nezaposlenosti i društvenoj nepravdi, u muslimanima se zadržao duh, možda jedina stvar koju muslimani danas imaju, a drugi nemaju. Jer, uprkos svim iskušenjima i neopisivim krizama kojima su izloženi, posebno oni na Bliskom istoku, muslimani dobro znaju, na temelju Allahove Objave, smisao i svrhu života na dunjaluku, znaju da je ovaj život samo jedna kratka etapa poslije koje slijedi stvarni i vječni život. I da nije te spoznaje i uvjerenja, vjerovatno bi, zbog zuluma i nasilja koje se nad njima čini, odavno nestali i izumrli.
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”U ljudskom srcu vlada zbrka i nered koju ne može ništa popraviti i srediti osim pokornost Allahu. U ljudskom srcu je usamljenost i potištenost koju ne može ništa odagnati osim bliskost sa Allahom. U ljudskom srcu je tuga koju ne može ništa odagnati osim zadovoljstvo sa Allahom i Njegovom odredbom.”
Stoga mi i danas, pored mnoštva životnih iskušenja i nevolja kroz koje prolaze muslimani, možemo vidjeti muslimana koji prodaje svoju skromnu robu na pijaci ili u dućanu kako bi zaradio halal imetak za sebe i svoju porodicu, a kada nastupi vrijeme namaza on nađe sebi mjesto negdje na pločniku, ako ne može stići u džamiju, i stane da klanja namaz potpuno smiren i zadovoljan kao da je sav dunjaluk njegov posjed.
Vidimo muslimanku koja je izgubila sina jedinca, ali i pored neopisivog bola i tuge, ona ne proklinje, ne nariče, ne udara se po licu, ne gubi prisebnost, već podiže svoje ruke u dovi i skrušeno uči: ”Allahu dragi, Tebi pripada svaka hvala i zahvala, Ti si mi ga dao, Ti si ga i uzeo!”
I vidimo mladiće i djevojke koji koriste kratke pauze između predavanja na fakultetu i žure do najbliže džamije ili slobodne prostorije na fakultetu da bi klanjali namaz i iz dubine srca izgovarali: Allahu ekber!
I dok god bude tako, mi muslimani ćemo, uprkos siromaštvu, biti najbogatiji, uprkos ratovima koji se vode protiv nas, osjećat ćemo veću sigurnost od onih koji su pokrenuli te proklete ratove.
A sve to dugujemo Allahovoj vjeri islamu, koji je nahranio i ispunio naše umove sigurnom spoznajom, a naše duše iskrenom vjerom, pouzdanjem u Allaha i ubjeđenošću u Njegovu Milost i pomoć, i naučio nas da od najjednostavnijih stvari načinimo i izgradimo život i da budemo sretni i zadovoljni.
