Mit o Amazoni kao plućima Zemlje: Većinu kisika koji udišemo ne proizvode šume

4

Požari u Amazoni izazvali su mnogo pažnje širom svijeta posljednjih dana. Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro koji je došao na čelo zemlje 2019, posvetio je svoju kampanju smanjenju zaštite okoliša i povećanju poljoprivrednog razvoja u Amazoni i čini se da je bio dosljedan tom obećanju.

Ponovno pokretanje krčenja u Amazoni koje je smanjeno za više od 80 posto nakon maksimuma 2004. godine, alarmantno je iz mnogih razloga. Tropske šume su stanište mnogih vrsta biljaka i životinja koje se ne mogu naći nigdje drugo. One su važno sklonište za domorodačke narode te sadrže ogromne zalihe ugljika u vidu drveta i drugih organskih materija koje bi inače doprinijele klimatskoj krizi.

Neki medijski izvještaji sugerisali su da požari u Amazoni također prijete kisiku koji udišemo. Francuski predsjednik Emmanuel Macron tvitao je 22. augusta da je “Amazonska kišna šuma – pluća koja proizvode 20 posto kisika na našoj planeti – u plamenu.”

Često ponavljanja tvrdnja da Amazona proizvodi 20 posto kisika na našoj planeti je bazirana na nerazumijevanju. Zapravo, skoro sav kisik na Zemlji koji dišemo potiče iz okeana i ima ga dovoljno da traje milionima godina.

Mnogo je razloga za zgražavanje zbog ovogodišnjih požara u Amazoni, ali trošenje zaliha kisika na planeti Zemlji nije jedan od njih.

Kao naučnik koji se bavi atmosferom, većina mog posla fokusira se na razmjenu različitih gasova između površine Zemlje i atmosfere. Mnogi elementi, uključujući kisik, konstantno kruže između kopnenih ekosistema, okeana i atmosfere na način koji može biti izmjeren i kvantificiran.

Skoro sav slobodni kisik u zraku proizvode biljke kroz fotosintezu. Oko jedne trećine fotosinteze na kopnu odvija se u tropskim šumama, od kojih je najveća smještena u amazonskom bazenu.

Ali doslovno sav kisik proizveden fotosintezom svake godine potroše živi organizmi i vatra. Stabla konstantno odbacuju mrtve listove, grančice, korijenje i drugi otpad koji hrani bogati ekosistem organizama, većinom insekata i mikroba. U tom procesu mikrobi konzumiraju kisik.

Šumske biljke proizvode mnogo kisika, a šumski mikrobi troše mnogo kisika. Kao rezultat, neto proizvodnja kisika u šumama – i zaista, svih kopnenih biljaka – blizu je nuli.

Da bi se kisik skupio u zraku, neke od organskih materija koje biljke proizvode kroz fotosintezu moraju biti uklonjene iz ciklusa kruženja prije potrošnje. Ovo se obično dešava kada se brzo zarobe u mjesta bez kisika – najčešće u duboki okeanski mulj, ispod vode koja je već ostala bez kisika.

Ovo se dašava u područjima okeana gdje visoke koncentracije hranjivih tvari podstiču masovni rast algi. Mrtve alge i drugi ostaci tonu u duboku vodu gdje se njima hrane mikrobi. Poput njihovih parnjaka na zemlji, oni konzumiraju kisik dok to rade, ostavljajući vodu oko sebe bez kisika. Kisik koji alge proizvode na površini dok rastu ostaje u zraku jer ga ne uzimaju razgrađivači.

Zarobljeni biljni materijal na dnu okeana je izvor nafte i gasa. Manja količina biljnog materijala ostaje zarobljena u uslovima bez kisika na kopnu, uglavnom u tresetu gdje voda sprječava mikrobnu razgradnju. To je izvor materijala za ugalj.

Samo mali dio – možda 0.0001 posto proizvoda fotosinteze preusmjeri se zarobljavanjem na ovaj način, i tako dodaje atmosferskom kisiku. Ali tokom miliona godina, zaostali kisik iza ovog malog disbalansa između rasta i razgradnje akumuliro se formirajući rezervoar kisika od kojeg ovisi sav životinjski svijet. 21 posto kisika u atmosferi milionima godina čini ovaj kisik.

Nešto od ovog kisika se vraća na površinu planete kroz hemijske reakcije sa metalima, sumporom i drugim elementima u zemljinoj kori. Naprimjer, kada se željezo izloži zraku u prisustvu vode, ono reaguje sa kisikom u zraku kako bi se formirao željezni oksid, spoj poznat kao hrđa. Ovaj proces koji se zove oksidacija pomaže regulisanju količine kisika u atmosferi.

Iako je fotosinteza biljaka u konačnici “odgovorna” za kisik koji dišemo, samo mali dio onoga što biljke proizvedu dodaje se spostojećim zalihama kisika u zraku. Kada bi se sva organska materija na Zemlji spalila odjednom, manje od jedan posto kisika na planeti bilo bi potrošeno.

Kada se sve sumira, preokret Brazila u zaštiti Amazone ne prijeti značajno atomosferskom kisiku. Čak i veliko povećanje šumskih požara proizvelo bi promjene u količini kisika koje je teško izmjeriti. Dovoljno je kisika u zraku da traje milione godina, a količina je ovisna o geologiji, a ne obrađivanju zemlje. Činjenica da porast krčenja šuma prijeti nekima od biloški najraznolikih i ugljikom bogatih predjela na zemlji dovoljna je da im se suprostavi.

Autor članka je profesor atmosferskih nauka Scott Denning na Colorado State University, a članak je originalno objavljen na stranici The Conversation.

(Saff/Oslobbodjenje)