Izvor: Foreign Policy
Od prošlog aprila sirijske režimske snage ponovo divljaju čineći još jednom život stanovnika Idliba nepodnošljivim. No, uprkos tome niko ne želi da živi blizu bolnica. Režim Bešara Asada i njegovi ruski saveznici bobmardirali su zdravstvene ustanove 521 put od početka konflikta. UN je na temelju rezultata istrage svojih organa u Siriji optužio sirijski režim i njegove saveznike za „sistematsko ciljanje zdravstvenih ustanova“.
Civili su, zapravo, sigurniji u blizini prve linije fronta nego u blizini bolnica, kao što su djeca u većoj opasnosti kada su u školama; 87 obrazovnih institucija je napadnuto samo od aprila ove godine. To je namjeran i konstantan napad na civile. Ali, predvidljivost tih napada oduzela im je informativnu vrijednost za medije. Iako dešavanja u Siriji, zbog Brexita, Kašmira, uragana i Hong Konga, nisu među najvažnijim vijestima, blizu 900 ljudi je ubijeno otkako je režim obnovio napade u aprilu, a jedna trećina su djeca. Dodatnih 576.000 Sirijaca je raseljeno, a većina njih su odranije već izbjeglice.
Bombardiranje je bilo usmjereno na kuće, izbjegličke kampove, pekare i pijace. Također su ciljani rezervoari vode i objekti vodovoda. Preko 40.000 ljudi u Idlibu oboljelo je od tropskih bolesti u samo posljednja dva mjeseca zbog nedostatka čiste vode i adekvatnih sanitarnih uslova.
Ipak, na proteklom samitu grupe G-7 u Francuskoj, u raspravi o globalnoj sigurnosti izostalo je spominjanje Idliba, sigurnost je bila definirana isključivo u kontekstu terorizma.
Preusmjeravanjem fokusa na nedržavne aktere svjetski čelnici uspjeli su izbjeći političke komplikacije priznavanja državnih zločina.
Plaćajući Turskoj da sirijske izbjeglice drži podalje od njenih granica, Evropska unija se štiti od brige o sirijskim patnjama. Zapad, čini se, više zabrinjava navala izbjeglica, nego patnje djece. Da bi se probili kroz ovu apatiju, Sirijci će morati koristiti jedini dostupan alat: prijetnju da će masavno krenuti prema Evropi.
Od 2012. godine, među zapadnim silama vlada nada da će Assadov režim, prepušten vlastitim mehanizmima, zadržati problem unutar sirijskih granica. Međutim, više puta se pokazalo da je ta nada uzaludna.
Dana 20. avgusta, suočeni s intenzivnim bombardiranjem i artiljerijskom vatrom, pobunjenici u Idlibu predali su grad Khan Sheikhoun. To se dogodilo sedam godina nakon što je tadašnji američki predsjednik Barack Obama upotrebu hemijskog oružja u Siriji proglasio crvenom linijom. Godinu dana nakon toga, Assad je testirao Obaminu odlučnost razornim hemijskim napadom na istočnu Ghoutu u kojej je poginulo preko 1400 ljudi. Obama se povukao i prihvatio sporazum s Rusijom o sprečavanju obračuna kako bi se razoružao hemijski arsenal režima. U onome što će kasnije opisati kao “vrlo ponosan” trenutak, Obama je izbjegao zapetljavanje – ali Sirijci su i dalje trpjeli hemijske napade, budući da su Assad i ruski predsjednik Vladimir Putin ignorirali sporazum, čineći napore diplomatije nemoćnim.
Obamine crvene linije
Nakon što nije pretrpio posljedice zbog prekoračenja Obamine crvene linije, režim je pojačavao napade avijacije, namećući opsade izgladnjivanja, razarajući industriju i izvrgavajući protivnike masovnom bombardiranju. Otprilike dvostruko više ljudi ubijeno je u 29 mjeseci nakon prekršene crvene linije nego u 29 mjeseci prije. Režim je također počinio još 250 hemijskih napada, od kojih je najsmrtonosniji bio na grad Khan Sheikhoun.
Kako je situacija degenerirala i Islamska država zakoračila u sukob, Obamina administracija počela je na Siriju gledati kao pitanje terorizma. Prihvatićen je narativ režima da je njegovo očuvanje neophodno da bi džihadisti bili zadržani u zaljevu. No, dok je Washington izbjegavao komplikacije sučeljavanja s Assadom i uznemiravanja njegovog saveznika u Teheranu, stanovništvo je ostavljeno ranjivo, izazivajući val izbjeglica.
Ovaj egzodus izobličio je politiku od EU do SAD-a: Viktor Orban u Mađarskoj, Matteo Salvini u Italiji, Nigel Farage u V. Britaniji i Donald Trump u SAD-u, svi su oni iskoristili strah od vala izbjeglica za politički dobitak.
U produženoj Sirijskoj agoniji malo toga je bilo neizbježno. Zona zabrane leta 2012. mogla je neutralizirati glavnu prednost režima – vazdušnu snagu – i možda spasiti stotine hiljada života. Ograničeni napadi na vojne objekte u augustu 2013. mogli su zastrašiti režim i prisiliti ga na dijalog, ali pružanje retoričke nade, zadržavanje praktične pomoći, samo je ojačalo režim i iznevjerilo stanovništvo.
Ako zapadne zemlje na situaciju u Idlibu reagiraju skretanjem pogleda ili gledanjem na to kao na „rat protiv terorizma“, ono što se dogodilo nakon 2013. godine bit će blijeda slika u odnosu na zla koja će se osloboditi.
U Idlibu je zarobljeno 3 miliona civila, većinom žena i djece. Ovo je najugroženiji dio raseljenog stanovništva Sirije, bez sredstava i odredišta za odlazak. U Turskoj je već 3.6 miliona izbjeglica, a politika djeluje u populističkom stilu, dok se vlada i opozicija natječu u malicioznosti prema izbjeglicama. A, ako je Europa bila neugodna 2014. godine, sada je otvoreno neprijateljska. Preostala mogućnost Idliba je predati se režimu, opcija koju tiho favorizira Evropa. Veliki dio Europe nestrpljiv je da se sukob okonča kako bi Sirija mogla biti proglašena “post-konfliktnom”, a Sirijci vraćeni u domovinu.
Od 2014. godine kruže kratkovidni prijedlozi za korištenje sredstava za obnovu kao poticaj za osiguranje Assadove saradnje. Ali, kad god se izbjeglice prisiljavaju na povratak u nestabilne države, poput Sirije, šalju se u neizvjesnu budućnost, gdje im je imovina konfiscirana i gdje su suočeni s mogućim mučenjima ili smrću. Assad nije trpio nikakve posljedice za svoje široko dokumentirane zločine; ništa ga ne sprečava da počini više.
Kao zemlja koja će biti najviše pogođena, Turska ne želi vidjeti Idlib kako propada. Suviše slaba da bi se suprotstavila Rusiji, sada prijeti da će djelovati protiv Kurda istočno od Eufrata, raseljavajući još jedno ranjivo stanovništvo. Pad Idliba potencijalno može dovesti Tursku u sukob s američkom vladom, a iranski trijumf u Siriji mogao bi pokrenuti širi rat u koji bi bili uključeni Izrael i Saudijska Arabija. Moralni rizik u suočavanju s međunarodnim krizama prenošenjem rizika na žrtve je ogroman. No, pasivno prihvatajući kršenje svake humanitarne norme, Zapad također ustupa nevjerojatnom novom poretku. Ženevske konvencije nisu savršeni i malo ratobornih ljudi koji ih nisu prekršili, ali one sadrže ideale koje vrijedi sačuvati.
Ako država sistematski krši međunarodno pravo službenom vladinom politikom i ne trpi posljedice, ideali su izgubljeni za sve. Ako Assad ne bude odgovarao za svoje masovne zločine, taj bi presedan ohrabrio sve autokrate. Ako je Irak naučio svijet opasnostima neprovocirane akcije, onda Sirija pokazuje opasnosti od nereagiranja na provokacije. Zapad nikada nije pokušao, a kamoli iscrpio, sva ekonomska, politička i vojna sredstva da zaštitu Sirijace. Bez ikakvih većih interesa, zapadne su sile imale malo motivacije za djelovanje. Ali sada, pod kombiniranim pritiskom eskalacije režima i turskog propuštanja izbjeglica, Grčka svjedoči najvećem porastu izbjeglica od 2015.
A ako postoji nešto čega se Zapad boji više od terorista, to su izbjeglice. Vrijeme je da Sirijci ovaj strah počnu koristiti kao utjecaj. U posljednjih nekoliko dana, na graničnom prijelazu Bab al-Hawa s Turskom izbili su veliki protesti, ljudi su zahtijevali da im svijet koji im je uskratio zaštitu barem omogući prolazak. “Mi više volimo utapanje u moru nego umiranje pod ruševinama”, rekao je jedan učesnik protesta.
Strah od novih izbjeglica već nervira Evropu. Prošlog je četvrtka njemačka kancelarka Angela Merkel pozvala je Putina da razgovara o Siriji; dan kasnije, Putin je najavio novi prekid vatre. Ovaj osjećaj hitnosti je novina – Sirijci ga moraju iskoristiti. Ako zapadne sile ne žele zaštititi Sirijce od Assada, onda Assadove žrtve trebaju zaprijetiti da će tražiti sigurnost na Zapadu.
Turska možda nije spremna prihvatiti više izbjeglica, a to može olakšati njihov izlaz na zapad i možda natjerati zapadne zemlje da zaštite Idlib. Suosjećanje za žrtve nije uspjelo zaustaviti inertnost zapadnih vlada – možda ih strah od izbjeglica potakne na akciju.
