Mustafa Cerić: Zašto Milorad Dodik ide sam kod pape Franje?

1432

Iako je ružna slika da tri glave stoje ili sjede na čelu jedne nezavisne i relativno male države, kakva je bosanska država u Evropi, ali je dosada bio običaj da u posjetu stranoj državi idu sva trojica članova Predsjedništva bosanske države. Taj običaj se, međutim, narušava najavljenom solo posjetom papi Franji u Vatikanu za 26. april, 2019. godine. Milorada Dodika, koji trenutno predsjedava tročlanim Predsjedništvom bosanske države. To i ne bi trebalo ni da nas čudi ni da nas iritira ako ne bi bilo čudnih događanja u Bosni i oko Bosne, događanja koja nas dobrano iritiraju i zabrinjavaju otkako je Milorad Dodik sjeo na prvu stolici bosanske države.

Ne znam šta rade Džaferović i Komšić, ali znam da Dodik ni časka ne miruje, već stalno nešto priča, a najviše o nemoguće-mogućoj Bosni, stalno nekom telefonira, a najviše Vladimiru Putinu i stalno nekud putuje, a najviše do Beograda i Banja Luke. I ne umara se Dodik od svoje mantre da je manji bosanski entitet “država”, a da suverena i međunarodno priznata i poštovana bosanska država – nije država te da je neće biti. Zna Dodik da je bosanska država – država, kao i to da je ona bila kraljevina-država kad njega nije bilo, kao i da će ona trajno biti i ostati i kad njega ne bude, ali Dodik zna da su njegove negativne izjave o Bosni mamac za sarajevske medije – portale, koji prate i bilježe i kad mu se kahne, a ako mu se jedan dan ne kahne, sarajevski mediji – portali i to zabilježe. Pitam se da li bi Dodika bilo na provokativnoj medijskoj mapi ako bi ga samo tri-četiri dana igorirali sarajevski mediji. Zasigurno, tada ga ne bi bilo na mapi da nam svakodnevno zagorčava život i širi strah od kojeg ljudi, posebno mladi bježe iz Bosne. Niko iz Bosne ne odlazi zbog gladi, već zbog straha, koji se, posebno ovih dana, širi Bosnom zbog formiranja rezervnih snaga policije ili milicije.

Vijest o formiranju rezervne policije u manjem bosanskom entitetu učinila nam se, na prvi pogled, kao neslana šala, ali kad smo jučer čuli da se i u Federaciji razmišlja o tome, onda je vrag odnio šalu, a donio nam zbilju, koja mora da nas zabrine. Ne znam čija pamet je to smislila u Federaciji, ali znam da će to oni zvati “muslimanska milicija” i znam da će Hrvati u ime “Herceg Bosne” jedva dočekati da formiraju svoju rezervnu hravtsku miliciju. A sve to skupa miriše na ono što ne smijem ni da pomislim. Uistinu, strah me da pomislim, ali moram da kažem da islamofobija u svijetu ne jenjava, već se uvećava. Nakon malog zatišja i određenih simpatija, koje su muslimani u svijetu osjetili nakon masakra na Novom Zelandu, neodgovorni i teroristički ISIL se pobrinuo da to brzo poništi, izjavljujući da su oni ti koji su izvršili terororizam u Šri Lanki nad nedužnim civilima u crkvama i hotelima na kršćanski Uskrs. Naizgled Šri Lanka je daleko od nas, ali naludost onih kojima treba i najmanji povod za mržnju prema muslimanima, ma gdje bili, to je tako blizu i to je tako opasno da to mi ne smijemo olahko shatati. Kao što ne smijemo olahko shvatati ni Dodikovu ludu diplomatsku aktivnost, koja je svakim danom opasnija za bosanski mir i stabilnost. Stoga, nije nam jasno zašto su Džaferović i Komšić dopustili da Dodik ide sam kod pape Franje u ovim okolnostima, u kojima za Dodika nema zapta – stege. Dodik radi što hoće, kako hoće i s kim hoće ne obizurući se na stege, na koje ga obavezuje ustav i zakoni bosanske države.

Diplomacija je kao voda – ako stoji, zamuti se, a ako teče čisti se od otpada. Očito, Dodik to razumije bolje od svojih kolega u Predsjedništvu bosanske države. Oni sjede i čekaju da im neko donese rješenja iz svijeta. Oni ne vide da ni papa nije više papa, koji čeka u Vatikanu da mu se dođe s darovima, već ustaje i hoda po bijelome svijetu, noseći i pronoseći poruke mira i ljubeći stope zavađenim plemenima u Južnom Sudanu kako bi oni ljubili mir umjesto rata.

Nažalost, koliko nas bosansko iskustvo služi od Miloševića do Dodika, Dodik danas, kao Milošević nekad, koristi srbijansku i bosansku diplomaciju ne zato da širi poruku mogućeg mira u Bosni, već poruku mogućeg rata. A zašto bi mu trebala formacija rezervne policije ako ne zbog toga? Ali, i zato da isprovocira Federaciju da to isto ima kao ključni dokaz za Dodika da je bosanska država nemoguća, kao i da je NATO ovdje suvišan.

Mažda je Komšić u pravu da će Dodik pojesti žabu, ali nam Komšić nije objasnio šta će biti ako Dodik usput pojede i pokoju babu, koja mu stane na putu. Umjesto zabavne priče o tome ko će pojesti žabu, a ko babu, vrijeme je da se zasuču rukavi i počne raditi na prevenciji rata u Bosni. No, to nije moguće sjedeći i čekajući, već je to moguće radeći vrijedno i odgovorno, a to znači da umjesto natjecanja s Dodikom u retorici, potrebno se nacjecati s Dodikom u diplomaciji na način da se kuca na vrata tamo u svijetu gdje to treba i gdje ima koristi prije Dodika te da se bosanska poruka o miru i suživotu prenosi prijateljima u svijetu prije Dodikove poruke o nemogućoj Bosni. Zato se Dodika nije smjelo pustiti sama da ide kod pape Franje, jer Dodik nije čovjek mira, već čovjek nemira. Nadam se da će i papa Franjo to kod njega prepoznati i upozoriti ga da ne širi nemir u Bosni kako ne bi morao dolaziti i u Bosnu da ljubi stope zavađenim plemenima kako bi oni ljubili mir umjesto rata.