Najljepša priča o tevekkulu

795

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Tevekkul ili pouzdanje u Allaha je svojstvo iskrenih vjernika i neodvojivo je od istinskog vjerovanja. Ukoliko to svojstvo nedostaje kod vjernika, onda postoje dva razloga: ili se radi o slabosti spoznaje Allaha, ili pak o osloncu i pouzdanju u nekog drugog mimo Allaha.

U svom djelu Mufredat elfazul-Kur'an, Ragib el-Isfahani, veli: ”Et-tevkil znači da se osloniš i pouzdaš u nekoga te da ga učiniš svojim zastupnikom ili opunomoćenikom.” A El-Vekil je onaj kome se povjeravaju stvari. Kad kažemo: ni'mel-vekil – divan zaštitnik, to znači da je divan Onaj Kome si povjerio svoj slučaj.

Pouzdanje u Allaha (tevekkul) povezano je sa spoznajom Allaha. U tom smislu su i riječi Ibnul-Kajjima: ”Neki učenjaci su protumačili tevekkul kao spoznaju Allaha, i što je spoznaja veća, njegov tevekkul je jači.” (Medaridžus-salikin, II/125.)

Ibn Akil je rekao: ”El-Hajatun tajjibetun – lijep život, znači da povjeriš svoj život ili svoj slučaj Allahu, poput djeteta koje je povjereno roditeljima i ono je u njih potpuno sigurno. Dijete njihov izbor smatra najboljim za sebe, jer je potpuno sigurno u one kojima je povjereno.” (Adabuš-šer'ijjeti ve menhul-mer'ijjeti, II/244.)

Neki islamski učenjaci su kazali: ”Tevekul ima tri stepena:

– kada se dadne zahvaljuje se, a kada se uskrati sabura se.

– kada se davanje i uskraćivanje isto prihvataju.

– kada je uskraćivanje, uz zahvalnost, draže vjerniku, jer je svjestan da je to Allahov izbor, a Allahov izbor bolji je za njega od vlastitog izbora.

Najljepša priča  o tevekkulu

Imam Buharija zabilježio je hadis u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Posljednje riječi Ibrahima, a.s., kada je bačen u vatru, bile su: ‘Hasbunallahu ve ni'mel-vekil!’ – Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik!”

Allah je htio da Ibrahim, a.s., bude uzor i najljepši primjer tevekkula svakom vjerniku i vjernici kojeg snađe nevolja i zadese ga iskušenja na Allahovom putu, pa je, kada je bačen u vatru, samo rekao: ”Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik!”

Primjetno je da izbavljenje i spas nisu došli Ibrahimu, a.s., odmah kad ga je zadesilo iskušenje, jer je on prije toga uhapšen na izvjesno vrijeme, pa su ga onda nevjernici svezanog doveli i stavili u katapult, zatim je izbačen iz katapulta prema vatri, i tek u tom trenutku on izgovara spomenute riječi. I tada, u zadnjem trenutku, kad se nazire kraj, kad čovjek pomisli da je gotovo, dolazi olakšanje: ”I Mi rekosmo: ‘O vatru, budi hladna i spasonosna Ibrahimu.”’ (El-Enbija’, 69.)

Stoga, kada budeš stavljen na neko iskušenje na dunjaluku, sjeti se Ibrahima, a.s. Kada ti zaprijete kaznom da bi te poljuljali u vjerovanju, da bi odstupio od svojih principa, sjeti se Ibrahima, a.s., i prijetnji njemu, a zatim srcem, prije nego jezikom, reci: ”Dovoljan mi je Allah i divan je On zaštitnik!” U tom trenutku iskušenje će se pretvoriti u blagodat, a vatra iskušenja u džennetsku bašču.

Razmislimo o berićetu i blagoslovu ovih ibrahimovskih riječi i njihovu korist za vjernike kroz sva vremena. Kada je Muhammed, s.a.v.s., dobio informacije da se neprijatelji okupljaju sa svih strana protiv muslimana, on je ponovio ove Ibrahimove, a.s., riječi.

I šta se desilo nakon toga, kako su ashabi reagirali kada su saznali tu vijest? O njihovoj reakciji Kur'an veli: ”A kad su vjernici saveznike ugledali, rekli su: ‘Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali, i Allah i Poslanik Njegov su istinu govorili!’ – i to im je samo učvrstilo vjerovanje i predanost.” (El-Ahzab, 22.)

Zašto su ashabi bili tako smireni i nisu osjećali strah niti su i u jednom trenutku izgubili nadu, iako su bili opkoljeni sa svih strana? Zato što su se oni pouzdali u Allaha, u El-Vekila, u najboljeg zaštitnika.

Kako postići tevekkul?

Nema muslimana i muslimanke a da ne žele da se istinski tevekkul ukorijeni u njihovim srcima i da on bude potpun. Jedan od efektnih načina postizanja tevekkula svakako je zikr, stalno spominjanje i veličanje Allaha, i to zikr srca i jezika, a ne samo zikr jezika.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Mnogo izgovarajte riječi: la havle ve la kuvvete illa billah – nema snage ni moći osim kod Allaha!, jer su te riječi iz džennetske riznice.” (Taberani, Ibn Hiban)

No, treba skrenuti pažnju na činjenicu da mnogi ljudi pogrešno izgovaraju ove riječi, jer ih izgovaraju samo jezikom i više to čine iz očaja nego iz istinskog sabura i tevekkula. O tome je šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao: ”Eš-Šibli je pred Džunejdom rekao: la havle ve la kuvvete illa billah!, pa mu je Džunejd rekao: ‘Tvoje riječi su riječi onoga kojem je tijesno u grudima, a tjeskoba u grudima znači nezadovoljstvo Allahovom odredbom.”’

”Ovo je”, veli Ibn Tejmijje, ”vrlo prikladan govor i primjedba, jer bi ove riječi zikra trebale biti riječi traženja pomoći, a ne zahtijevanja, i mnogi ljudi usljed iskušenja izgovaraju ove riječi iz očaja, a ne iz istinskog sabura i tevekkula.”

Istihara-namaz

Istihara-namaz je također efikasan način povećavanja tevekkula i pouzdanja u Allaha. Kada se nađeš pred problemom, pred dilemom, obrati se El-Vekilu i klanjaj dva rekata, a zatim prouči dovu poslije istihara-namaza, jer to znači povjeravanje i prepuštanja slučaja Allahu, da ti On dâ izlaz ili da ti ukaže šta bi trebao učiniti.

Pouzdanje u Allaha i istinski tevekkul mora biti iskren i mora imati svoje jasne znakove, a jedan od njih je da čovjek ne čini grijeh prema Allahu da bi zaradio svoju opskrbu, jer ko god pojede jedan zalogaj harama on se ne može smatrati od onih koji se oslanjaju i pouzdaju u Allaha.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je, da bi ashabi što bolje razumjeli značenje tevekkula i da bi osjetili istinsku slast u srcu zbog pouzdanja u Allaha, ispričao ashabima istinitu priču o vjerniku iz Benu Israila koji je svoje poudanje u Allaha pokazao u najtežem trenutku.

Dovoljan nam je Allah kao svjedok i jamac

Naime, Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Jedan Izraelćanin pitao je drugog Izraelćanina da mu posudi 1.000 dinara, a ovaj mu je rekao: ‘Dovedi mi svjedoke.’ Ovaj je odgovorio: ‘Dosta nam je Allah kao svjedok.’ Onda je prvi rekao: ‘Dovedi mi nekoga ko će biti jamac ili garant za to.’ Ovaj je odgovorio: ‘Dosta nam je Allah kao jamac.’ Prvi je odgovorio: ‘Istinu si rekao’, i posudio mu je hiljadu dinara do određenog roka.

Kada je istekao rok on je otišao na obalu mora da čeka prevoz na drugu obalu da vrati dug. Međutim, taj dan nije bilo čamaca niti lađa koje su plovile na drugu obalu, pa je on našao drvo i popolovio ga te u sredinu stavio hiljadu dinara i pismo svome prijatelju. Spojio je dijelove drveta i stavio ga u more, a zatim proučio dovu: ‘Allahu dragi, Ti znaš da sam ja posudio od tog i tog čovjeka hiljadu dinara i on je tražio jamca, a ja sam rekao da nam je Allah dovoljan kao jamac i on je bio zadovoljan. Zatim je tražo svjedoke i ja sam rekao da nam je Allah dovoljan kao svjedok i on je bio zadovoljan time. Ja sam se potrudio da nađem prevoz do njega, pa nisam našao, i ja ovaj novac povjeravam Tebi.’ Zatim je bacio drvo u more i vratio se kući. Onaj drugi čovjek je također izašao na obalu da vidi hoće li se pojaviti njegov dužnik i nije ga dočekao. Ugledao je drvo pored obale i ponio ga je kući da ima čime naložiti vatru. Kad je rasjekao drvo vidio je unutra zlatnike i pismo od svoga dužnika. Nakon izvjesnog vremena dužnik je našao prevoz i došao je do svoga prijatelja rekavši mu: ‘Tako mi Allaha, ja sam tražio prevoz da ti donesem tvoj novac i do sada ga nisam našao.’ Ovaj ga je upitao: ‘Da si mi možda nešto poslao?’ I kad mu je rekao da jeste, on je odgovorio: ‘Allah je sačuvao ono što si poslao i ja sam našao drvo u kojem je bilo mojih hiljadu dinara.”’ (Buharija)

Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”Ko posudi od ljudi novac ili neki imetak sa iskrenom namjerom da ga vrati, Allah će mu pomoći i olakšati da ga vrati, a ko posudi novac da bi ga upropastio i potrošio, Allah će ga upropastiti.” (Buharija, Ahmed, Ibn Madže)

Fahrudin er-Razi je, u vezi tevekkula, prenio svoje životno iskustvo koje je ispričao kada je imao 57 godina. Naime, on u svom znamenitom tefsirskom djelu Mefâtihul-gajb, a komentirajući dio ajeta iz sure Jusuf u kojem Jusuf, a.s., govori svom zatvorskom drugu koji je trebao izaći iz zatvora: ”Spomeni me svome gospodaru”, veli: ”Ono što sam ja iskusio od početka moga života, pa do danas, jeste da insan, kad god se u datoj situaciji jada i žali nekom drugom mimo Allahu, to mu bude uzrok belaja, iskušenja, nevolje i velikog gubitka. A kada se čovjek žali isključivo Allahu na svoje stanje, onda ono što želi ostvari na najljepši način. To je iskustvo koje me prati od početka moga života, pa evo do sada, do moje pedeset i sedme godine života. Zato se u mom srcu učvrstilo uvjerenje da za čovjeka nema koristi da traži oslonac osim u Allahovoj dobroti i dobročinstvu.” (18/148.)

Ko se u Allaha pouzda, On mu je dosta

Islamski historičari zabilježili su također divnu priču o tevekkulu poznatog pobožnjaka Hatimul-Esamma. Naime, taj pobožnjak imao je mnogobrojnu porodicu, ali je bio siromašan. Jedanput je sjedio sa svojim prijateljima koji su spomenuli odlazak na hadž, pa se kod Hatima probudila želja za odlaskom na hadž. Vratio se kući i okupio svoju djecu, a zatim ih upitao: ”Da li biste dozvolili vašem babi da ove godine ode na hadž i da na hadžu učim dove za vas?”

I žena i djeca su odgovorili: ”Kako ćeš ići na hadž, a nemaš ništa od sredstava i kako ćeš nas same ostaviti u ovakvom stanju siromaštva?”

Svi su bili tog stava, osim njegove najmlađe kćerke koja je još uvijek bila dijete. Ona je, na iznenađenje svih, rekla: ”Dozvolite babi da ide na hadž, jer babo je taj koji donosi nafaku, a nije on Onaj Koji daje nafaku.” Nakon toga su i ostali ukućani promijenili mišljenje i rekli su: ”Istinu si rekla.” Tako je Hatimul-Esamm otišao na hadž sa svojim prijateljima.

Nakon toga dolazile su im komšije i govorili zašto su dozvolili domaćinu da ide na hadž i kritikovali su njegovu kćerkicu, jer da je ona šutila ne bi se ništa desilo.

Kad je djevojčica čula šta komšije govore, podigla je ruke i učila dovu: ”Allahu dragi, Zaštitniče moj, Ti ljudima daješ od Tvoje blagodati! Nemoj nam uskratiti Tvoju blagodat! Nemoj me poniziti pred mojom porodicom!”

A onda se desilo ovo. Namjesnik te oblasti bio je u lovu sa svojom pratnjom i ožednio je toliko da je zamalo skapao od žeđi, pa su došli u to naselje i to baš pred Hatimovu kuću da traže vode za svoga namjesnika. Hatimova žena je upitala ko su oni, te dobila odgovor da je to emir ili namjesnik te pokrajine i da traži čašu vode. Ona je donijela čašu vode i kada je namjesnik popio vodu, upitao je čija je to kuća. Njegov vezir rekao mu je da je to kuća pobožnog Hatimul-Esama i da je on čuo da je Hatim otišao na hadž, a ostavio je porodicu u siromaštvu i bijedi. Namjesnik je odmah reagovao i naredio je da im se dadne kesa zlata za njihove potrebe.

Kada je to vidjela, djevojčica je briznula u plač, a majka ju je tješila i govorila: ”Zašto plačeš, riješili smo se siromaštva i sada smo bogati.” Djevojčica je odgovorila: ”Ne plačem zbog toga, već plačem zbog toga što smo sinoć zanoćili gladni, a danas nas je pogledalo jedno od Allahovih stvorenja i postali smo bogati, a šta bi tek bilo da nas pogleda Allah.”

Stoga, ako tražiš pomoć, pobjedu i izlaz iz tegobe, pouzdaj se u Allaha, jer je On objavio:”Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!” (Ali Imran, 160.)

Udarce sudbine dočekuj sa tevekkulom, jer nas Kur'an tome uči: ”Reci: ‘Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.’ I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!” (Et-Tevba, 51.)

Ako se bojiš napada i ezijeta od strane šejtana, ne traži utočište osim na kapiji tevekkula, jer je Allah objavio: ”On (šejtan) doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju.” (En-Nahl, 99.)

Ako želiš visoke stepene i deredže u Džennetu, onda se naoružaj tevekkulom, jer je Allah obećao deredže džennetske: ”Onima koji budu trpjeli i u Gospodara svoga se uzdali.” (En-Nahl, 42.)

Ako želiš postići Allahovu ljubav, onda moraš biti od onih koji se na Allaha istinski oslanjaju i samo u Njega pouzdaju kao što dolazi u ajetu: ”A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.” (Ali Imran, 159.)

A kad je riječ o Allahovoj ljubavi prema vjernicima i Njegovoj plemenitosti, prenosi se da je Halef ibn Amr učio Kur'an u skupini pobožnih ljudi, pa kada je došao do ajeta: ”Meleki koji drže Prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: ‘Gospodaru naš, Ti sve obuhvaćaš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri!”’ (El-Gafir, 7.), jedan od prisutnih je zaplakao, pa ga je Halef upita: ”Šta te je rasplakalo?”, a on je odgovorio: ”Pogledaj kakvu počast vjernici uživaju kod Allaha! I dok spavaju u svojim posteljama, meleki za njih čine istigfar i mole Allaha da im oprosti.”

Allaha molimo Njegovim imenom El-Vekil da nam podari slast imana i ubjeđenja, te radost i rahatluk koju u srcima osjećaju oni koji se iskreno na Allaha oslanjanju i pouzdaju.