Nakon pomirenja Alije, r.a., i Muavije, r.a., na scenu stupaju haridžije

942

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nakon što su vođe obiju strana prihvatile da se šerijatskom presudom riješi međumuslimanski spor, a pošto je u Alijinoj, r.a., vojsci bilo onih koji to nisu željeli prihvatiti, ustao je ashab, Sehl ibn Hanif, r.a., i rekao im: ”O ljudi, ostavimo naše mišljenje a vratimo se vjeri, vratimo se Kur'anu. Na dan Hudejbije, da sam imao snage da se suprotstavim i odbijem Poslanikovo, s.a.v.s., mišljenje i prijedloge, ja bih to učinio. Tako mi Allaha, od kada se borimo za islam nismo nikada bili u dilemi na čijoj strani je istina, sve do sada. I što više raspravljamo sve se više otvara novih polja i pitanja za raspravu, a rješenja i izlaza ne vidimo.”

Uglavnom, većina Alijine vojske prihvatila je suđenje (tahkim) – odnosno vraćanje slovu Kur'ana i Sunneta kako bi se našlo pravo rješenje. Mali broj se nije složio s tom odlukom, ali oni u tom trenutku nisu igrali značajnu ulogu, oni će svoje zlo pokazati malo kasnije.

Kod Muavije nije bilo dvojbe ko će predstavljati njegovu stranu u presudi, bio je to Amr ibn As. Iako je on bio poznat po svojoj diplomatskoj lukavštini, itekako je bio poznat i po bogobojaznosti i pobožnosti. Dosta mu je ponosa to što je Poslanik, s.a.v.s., za njega rekao: ”Ljudi su primili islam (postali su muslimani), a Amr ibn As je postao istinski vjernik.” (”Eslemen-nas ve āmene Amr ibn As.”)

Što se tiče Alijine strane, prvo je za glavnog predstavnika bio predložen Abdullah ibn Abbas, međutim, većina je odbila taj prijedlog i tražili su da ih predstavlja Ebu Musa el-Eša'ri, jer je on od početka odbijao da se ide u borbu iako je podržao Aliju, r.a. Osim toga, on je bio kadija u Kufi, Omer, r.a., ga je postavljao za namjesnika Basre, a prije toga, Poslanik, s.a.v.s., slao ga je kao daiju u Jemen, zajedno sa Muazom ibn Džebelom. Ebu Musa el-Eš'ari je nevoljko prihvatio tu ulogu, ali je bio obradovan viješću da je došlo do pomirenja među muslimanima.

Nakon što su se sastali predstavnici obiju strana, Ebu Musa el-Eša'ri je rekao Amru ibn Asu: ”Ja ću diktirati i zapisivati tekst ugovora, odnosno presude, a ti pažljivo slušaj kako bi mogao potvrditi ili korigirati tekst ugovora.”

Poslije bismille i uvodnog dijela, Ebu Musa el-Eš'ari napisao je sljedeće: ”Ovo je tekst ugovora i presude oko koje su se dogovorili vođa pravovjernih (emirul-mu'minin), Alija ibn Ebi Talib i Muavija ibn Ebi Sufjan.” Tada ga je Amr ibn As prekinuo, rekavši: ”On je vaš, a ne naš vođa. Piši samo njegovo ime i prezime!”

Ahnef ibn Kajs, kao član komisije, također je zahtijevao da se piše titula ”emirul-mu'minin”, ali je Amr ibn As to uporno odbijao, tako da su morali konsultirati Aliju, r.a., i on je naredio da se briše ta titula i da se obojici piše samo ime i prezime, pa je izmijenjeni tekst glasio: ”Ovo je tekst ugovora i presude oko koje su se dogovorili Alija ibn Ebi Talib i Muavija ibn Ebi Sufjan. Mi prihvatamo Allahov sud i sud Njegove Knjige. Što bude u skladu sa Kur'anom radit ćemo po tome, a što ne nađemo u Kur'anu, konsultirat ćemo Sunnet.”

Dvojica sudija tražili su da obje strane daju obećanje da će se držati dogovora i presude i odlučili su da se presuda dogodi i izvrši u ramazanu, te iste godine. Tom skupu prisustvovalo je po deset ljudi sa obje strane.

Eš'as ibn Kajs i Ahnef ibn Kajs, pripadnici Alijine vojske, izašli i pročitali objema skupinama ugovor i ogromna većina se složila sa tekstom ugovora. Nakon toga, počelo je kopanje poginulih. Imam Zuhri spominje da je, zbog velikog broja mrtvih, u jedan kabur ukopavano po 50 ljudi. Poslije ukopavanja poginulih, obje strane su oslobodile zarobljenike i vojske su se vratile u Šam, odnosno u Kufu.

Pojava haridžija

Muslimani su bili radosni zbog pomirenja i sretni što je završeno međusobno ubijanje. Međutim, njihova radost nije dugo trajala, jer se nakon Bitke na Sifinu pojavila prokletnička skupina haridžija koja će, nedugo zatim, pomutiti radost i raspršiti muslimanima sve nade u konačno pomirenje i normalizaciju životnih prilika u islamskoj državi.

Naime, kada je Eš'as ibn Kajs pročitao pismo ugovora pred Alijinom vojskom, pred njega je izašao Urve ibn Džerir iz plemena Benu Temim i rekao mu: ”Zar da o Allahovoj vjeri sude ljudi?” On je time želio reći da je Allahova presuda jasna kao dan i da se protiv Muavije i njegove vojske do kraja mora boriti. Odbio je prihvatiti presudu Amra ibn Asa i Ebu Musa el-Eš'arija, a zatim je sabljom udario devu Eš'asa ibn Kajsa i zamalo da nije došlo do ponovnog razilaženja i neprijateljstva da se nije umiješao njegov brat Ahnef ibn Kajs i drugi muslimani te spriječili ponovno prolijevanje krvi.

Međutim, iako u tom trenutku nije došlo do novog sukoba, riječi čovjeka iz plemena Benu Temim našle su plodno tlo među Alijinim pristalicama, i to pretežno hafizima Ku'rana, i oni su počeli da postavljaju isto pitanje: ”Zar da o Allahovoj vjeri sude ljudi?” Odnosno, govorili su: ”Nema presude mimo Allahove presude!” (”La hukme illa lillah!”)

Kada se Alija, r.a., vratio u Kufu čuo je čovjeka koji je govorio: ”Alija je otišao iz Kufe kao halifa, a sada se vraća bez igdje ičega.” Na taj način se ismijavao sa presudom koju je Alija, r.a., prihvatio.

U Kufi se skupina nezadovoljnika brzo povećavala, pa je za kratko vrijeme dostigla brojku od 12.000., među kojima je bilo 8 hiljada hafiza. Većina njih bila je iz mjesta ili sela koje se zove Harūrâ. To su oni koji će kasnije dobiti ime El-havaridž ili harurije, jer su se digli protiv legitimno izabranog halife, Alije, r.a.

To je zapravo skupine na koju je upozorio Poslanik, s.a.v.s., kada je rekao: ”Pojavit će se ljudi na istoku, učit će Kur'an koji neće prelaziti dalje od njihovih grla, napuštat će vjeru kao što strelica napušta lovinu i neće s vratiti vjeri kao što se ni strelica neće vratiti u luk ili tobolac.” (Buharija)

Situacija nije bila nimalo bezazlena, pa je Alija, r.a., otišao kod njih i pitao ih šta mu zamjeraju.  Odgovorili su: ”Odrekao si se imena koje ti je Allah dao (ciljali su naziv emirul-mu'minin), zatim si pristao na presudu ljudi u pogledu Allahove vjere, a vlast i presuda pripadaju samo Allahu.”

Treba li uopće napominjati da ime ili titula (emirul-mu'minin), za koju su rekli da mu ju je Allah dao, nije uopće postojala sve dok hilafet nije preuzeo Omer ibn Hattab, r.a.

Nakon toga, Alija, r.a., tražio je da se sretne isključivo sa hafizima Kur'ana, rekavši im: ”Neka kod mene ne dolaze osim hafizi Kur'ana.” I zbilja, poslušali su ga. Kod halife Alije, r.a., došlo je 8 hiljada hafiza, a on je, u tom trenutku, uzeo Kur'an i počeo ga njihati. Upitali su: ”Šta to radiš?” Odgovorio je: ”Pitam ga?” Rekli su: ”Kako kad on ne govori, to je samo tinta ispisana na listovima papira?”

Time je Alija, r.a., kad već nije mogao drugačije komunicirati sa ljudima ograničene pameti, želio da im skrene pažnju da Ku'ran sâm po sebi ne može donositi i sprovoditi propise i zakone, već ih sprovode ljudi koji poznaju Kur'an i koji ga dobro razumiju.

Zatim im je citirao ajet koji se tiče nesporazuma između muža i žene: ”A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten!” (En-Nisa’, 35.) A onda je rekao: ”Problem Muhammedovog, s.a.v.s., ummeta, mnogo je veći od problema i svađe bračnih drugova.”

Zatim je kazao: ”Krivite me što sam izbrisao titulu emirul-mu'minin i napisao samo Alija ibn Ebi Talib. Mi smo bili sa Poslanikom, s.a.v.s., kada je na Hudejbiju došao Suhejl ibn Amr da sklopi ugovor sa Muhammedom, s.a.v.s., pa mi je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Napiši: -Ovo je ugovor u vezi kojeg su se složili Muhammed, Allahov Poslanik, na što je Suhejl rekao: -Da znamo da si poslanik ne bi se borili protiv tebe. Piši, Muhammed ibn Abdullah!, i Poslanik s.a.v.s. se složio s time, iako su muslimani negodovali.” Nakon toga, citirao je ajet: ”Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21.)

No, i pored toga oni nisu odustali od svog stava i Alija, r.a., im je poslao Abdullaha ibn Abbasa koji se pojavio među haridžijama u novom ogrtaču, pa su mu oni prigovorili zbog toga, a onda im je on citirao kur'anski ajet: ”Reci: ‘Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?’ Reci: ‘Ona su za vjernike na ovome svijetu, na onome svijetu su samo za njih.’ Eto, tako mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju.” (El-A'raf, 32.)

Onda je ustao čovjek koji se zvao Ibnul-Keva’, inače vrlo vješt govornik, i rekao: ”O nosioci Kur'ana, ovo je Abdullah ibn Abbas, ako ga vi ne znate, ja ga znam. To je onaj koji o Allahovoj Knjizi raspravlja bez znanja i on je od onih zbog kojih je objavljen ajet: ”I rekli su: ‘Da li su bolji naši kumiri ili on?’, a naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački.” (Ez-Zuhruf, 58.) Vratite ga njegovom prijatelju (Aliji) i ne raspravljate s njim u vezi Allahove Knjige.”

Ostali su kazali: ”Raspravljat ćemo s njim, pa ako bude došao sa istinom slijedit ćemo je, a ako bude došao sa zabludom odbacit ćemo i njega i njegovu zabludu.”

Abdullah ibn Abbas je ostao među njima tri dana, raspravljali su i iznosili jedni drugima dokaze, a onda su mu rekli: ”Mi Aliji zamjeramo tri stvari: što je izbrisao titulu emirul-mu'minin prilikom potpisivanja presude, što je pristao da ljudi presude u ovom slučaju, a ne Kur'an i što u Bici kod deve nije htio uzeti ratni plijen i roblje.”

Na prvu i drugu zamjerku Ibn Abbas je odgovorio isto kao i Alija, osim što je, odgovarajući na drugu zamjerku, spomenuo još jedan ajet u kojem se eksplicitno spominje presuda ljudi: ”O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadždža! Onome od vas ko je hotimično ubije kazna je da jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi, pokloni Kabi.” (El-Ma'ida, 95.) Zatim je rekao: ”Allah u Kur'anu nije odredio vrijednost životinje koju  čovjek treba žrtvovati kao nadoknadu za ubijenu lovinu u ihramu, već je presudu, u tom slučaju, ostavio ljudima.”

A što se tiče trećeg prigovora vezanog za neuzimanje ratnog plijena i roblja u Bici kod deve, on ih je upitao: ”Da je Alija uzimao roblje, kome bi pripala Aiša, r.a.? Ako kažete da ona nije vaša majka postali ste nevjernici, a ako kažete da je dozvoljeno majku uzeti kao roblje opet ste postali nevjernici.”

Nakon trodnevne rasprave, četiri hiljade ljudi vratilo se u Alijinu vojsku, kajući se zbog svojih stavova. Među njima je bio i Ibnul-Keva’ koji je prije toga upozoravao ljude na Ibn Abbasa kao nepouzdanog čovjeka koji o Allahovoj vjeri govori bez znanja.

Onima koji su ostali pri svom stavu Alija je slao druge ljude ali nisu ništa uspjeli promijeniti. I kada se približavao dan presude, oni su počeli da vrijeđaju i psuju Aliju, r.a. No, Alija je odgovarao na lijep način, nije želio da se plamen smutnje širi. Međutim, oni su ustrajavali u svojim stavovima sve dok jedan od njih nije izašao i javno rekao: ”Alija, bio si uzrok da ljudi učine širk, nema presude osim Allahove presude!” Alija, r.a., je na to odgovorio: ”Ovo je istina sa kojom se želi laž i zabluda.”

Na kraju su počeli tekfiriti Aliju, r.a., i govoriti da je nevjernik, odnosno otpadnik od vjere.

Na sve to je Alija je učio i ponavljao ajet: ”A ti budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista, istina i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju.” (Er-Rum, 60.)

Nakon toga, ta skupina je potpuno napustila Kufu i skrasila se u mjestu Nehrevan. Kada je Alija vidio da se njihova smutnja povećava i da su postali prava opasnost po muslimane, poslao im je skupinu muslimana da im kažu: ”Vidjeli ste kakav je naš stav i šta narod misli. Vi idite kud god hoćete, ali vas upozoravamo da ne smijete proliti nedužnu krv, ne smijete presretati ljude po putevima, ne smijete učini zulum štićenicima islamske države, svejedno jevrejima ili kršćanima, a ako bilo šta od toga uradite, mi ćemo vam objaviti rat, jer Allah ne voli izdajnike i prevarante.”

Sastanak u Devmetu Džendelu radi konačnog dogovora

Došao je ramazan 37. h.g., Alija, r.a., i Muavija, r.a., poslali su po 40 konjanika u Devmetu Džendel radi konačnog dogovora u vezi presude na koje su obje strane pristale. Među tim velikanima islama bili su: Ebu Musa el-Eš'ari, Abdullah ibn Abbas, Amr ibn As, Abdullah ibn Zubejr, Mugire ibn Šu'be, Abdullah ibn Omer i drugi. Devemtu Džendel je izabran jer je to mjesto podjednako udaljeno i od Šama i od Kufe.

Nakon duge rasprave i razilaženja u mišljenjima oko temeljnog pitanja, Ebu Musa el-Eša'ri je zauzeo stav da se mora dati prisega Aliji, r.a., od strane Muavije i njegovih pristalica, a nakon toga, kada se situacija smiri, da se kazne ubice Osmana, r.a.

Amr ibn As nije se složio s tim, već je prvo tražio kažnjavanje Osmanovih ubica ili da se predaju Muaviji pa da ih on ubije, a nakon toga da se dâ prisega Aliji, r.a.

Pošto nisu mogli da usaglase stavove, na kraju je dogovoreno da stvar hilafeta bude povjerena grupi ashaba s kojima je Poslanik, s.a.v.s., bio zadovoljan, kada je preselio je na Ahiret. Naravno, u toj skupini na prvom mjestu bio je Alija, r.a., jer on spada u skupinu prvaka islamskog ummeta (sabikin) koji su prvi primili islam i iznijeli najveći teret za islam. Zanimljivo je da u toj skupini nije bilo ni Muavije, r.a., niti Amra ibn Asa, r.a., jer oni realno ne spadaju u tu skupinu. Ali je dodata klauzula da skupina ashaba kojoj bude predata briga u vezi hilafeta, može i treba konsultirati njih dvojicu ako se za to ukaže potreba.

Dogovoreno je da se odabrana skupina ashaba sastane sljedeće godine, u mjesecu ramazanu i na istom mjesto, u Devmetu Džendelu.

Do tada će Muavija upravljati Šamom, a Alija ostatkom islamske države, a kada dođe do izbora novog halife, obaveza je da mu svi daju prisegu svejedno da li on tražio da se prvo kazne Osmanove ubice ili to odgodio nakon prisege i smirivanja stanja.

Očigledno je da je ova presuda bila u korist Alije, r.a., jer su Muavija i Amr ibn As u potpunosti isključeni iz skupine koja će odlučivati o halifi, dok je Alija prvi na tom spisku. I ono što je posebno važno naglasiti jeste činjenica da je Muavija, r.a., bio jednako zadovoljan sa takvom odukom kao i Alija, r.a., iako je isključen iz skupine koja će odlučivati o halifi, što je jasan dokaz da se on nije suprotstavljao Aliji, r.a., zbog toga što je želio hilafet, već isključivo zbog toga što je smatrao da je neophodno, štaviše, da je to zahtjev Šerijata, da se prvo kazne Osmanove, r.a., ubice, pa da se nakon toga da prisega Aliji, r.a.

I ne postoji vjerodostojna predaja koja govori o tome da se Muavija, r.a., zbog vlasti i ličnih interesa digao protiv Alije, r.a. Naravno, osim u šiijskoj literaturi u kojoj se čak spominje da je Alija, r.a., bio nezadovoljan takvom presudom, iako je bila u njegovu korist, i da je odmah podigao vojsku protiv Muavije, a takvo nešto nije se desilo niti o tome ima bilo kakva vjerodostojna predaja u islamskoj historijskoj literaturi.

Bilo kako bilo, na pomolu je bio historijski dogovor dvojice muslimanskih vođa koji je u potpunosti trebao smiriti i stabilizirati situaciju u islamskom hilafetu, ali su se haridžije, džehennemski psi, pobrinuli da do toga ne dođe.

Nastaviće se…

Saff.ba

I dio:  Doći će vrijeme u kojem ćete poželjeti kupiti smrt ako bi bila na prodaju

II dio: Smutljivci su Osmanov, r.a., veličanstveni poduhvat sakupljanja Kur'ana u mushaf proglasili grijehom

III dio: Čuvajte se fitne koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi

IV dio:  Osman r.a. na udaru smutljivaca

V dio: Vojska smutljivaca odlazi u Medinu po Osmanovu, r.a., glavu

VI dio: Mučko ubistvo trećeg pravednog halife, Osmana, r.a.

 VII dio: Plamen smutnje nije se ugasio ni nakon što je Alija, r.a., izabran za halifu

VIII dio: Međumuslimanski sukob u Bici kod deve uzeo je 10.000 muslimanskih života

IX dio: Bitka na Sifinu – tragedija kojoj nema ravne u povijesti islama