Na pitanje šta se posljednjih nedjelja i mjeseci dešava u Demokratskoj fronti, jedan visoki dužnosnik ove stranke u povjerenju je nedavno priznao: “Čistimo stranku od Bakirovih ljudi.” Bakir se, da ne bude zabune, preziva Alispahić.
Naravno, da su “Bakirovi ljudi” tek jedan od problema sa kojima se stranka Željka Komšića posljednjih mjeseci suočava i koji su doveli do osipanja rukovodstva i članstva, programske konfuzije i nesnalaženja, i na kraju totalnog debakla na lokalnim izborima.
Prije će biti da je uticaj Bakira Alispahića i njegovih kadrova posljedica, a ne uzrok nesnalaženja i pada ugleda DF-a.
Alispahić, jedan od najmoćnijih ljudi bošnjačke politike u posljednjih 25 godina, priključio se Komšićevom DF-u početkom prošle godine. Učinio je to zajedno sa kolegom, također profesorom Fakulteta kriminalističkih nauka, samozvanim “ekspertom za sigurnost” Goranom Kovačevićem.
Kako se rekli u zajedničkom saopćenju, Alispahić i Kovačević su se odazvali na poziv Željke Komšića “prije svega kao patriote“.
Goran Kovačević je čak bio kao kandidat DF-a za načelnika Novog Grada, gdje je neslavno prošao, kao i cijela stranka širom BiH.
Alispahić je prije “patriotskog” ulaska u DF na izborima 2016. podržavao kandidaturu bivšeg reisa Mustafe Cerića za člana Predsjedništva BiH.
Istovremeno je Mirsada Kebu, potpredsjednika Federacije BiH, opskrbljivao obilnom “strogo.pov.” dokumentacijom zahvaljujući kojoj je Kebo jedno vrijeme bio prava medijska zvijezda, pogotovo u medijima Republike Srpske.
Još prije toga, Alispahić se “razočarao” u SDA. Desilo se to nakon što je uklonjen iz kadrovske komisije te stranke, pozicije sa koje je mnoge svoje ljude instalirao u državna ministarstva, agencije, javna preduzeća.
Pogotovo se to odnosilo na Ministarstvo industrije i energetike koje je, uz pomoć dugogodišnjeg prijatelja, ministra Erdala Trhulja, premrežio svojim kadrovima, ali i na namjensku industriju.
Alispahića je SDA “izdala” i kada je odbila podržati njegov izbor u Senat Univerziteta u Sarajevu. Članstvom u Senatu Alispahić je namjeravao proširiti teritoriju svoje firme “AC Quatro” na Pofalićima na obližnji studentski kampus.
Povrijeđeni i osvetoljubivi Alispahić je, navodno, bio spreman određene strogo čuvane tajne koje je prikupio u periodu kada je bio ministar policije BiH i direktor AID-a ustupiti nekim stranim službama, u zamjenu za njegovo skidanje sa američke “crne liste”, na koju je uvršten poslije otkrivanja terorističkog kampa na planini Pogorelici 1996. godine.
U posljednje vrijeme, nakon što je postao nepoželjan i u DF-u, Bakir Alispahić se sve češće može vidjeti u društvu lidera SBB-a Fahrudina Radončića, sa kojim ga veže ratna i poratna poltička i poslovna bliskost.
Prema nekim izvorima, upravo su iz obnovljenog prijateljstva Radončića i Alispahića, stigla “nova, nepoznata saznanja tokom istrage o ubistvima Nedžada Ugljena i Joze Leutara” o kojima se posljednjih dana sve češće piše. Nesumnjivo, Alispahić, koji je u vrijeme tih (i drugih) zločina obavljao visoke dužnosti u policiji, diplomatiji, mogao bi imati relevantna i za istragu dragocjena saznanja o tim događajima, akterima i naručiteljima…
