Ne proklinjite ga, on voli Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.

0

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Mnogobrojni su primjeri pogrešnog, nekorektnog i, zašto ne kazati, neislamskog ponašanja i odnosa prema grešnicima, a od strane onih muslimana koji se pozivaju na dosljednost u Allahovoj vjeri i koji ne tolerišu bilo kakvu mogućnost griješenja, kao da ljudi nisu ljudi već meleki. Zaboravljamo da takvi naši postupci mogu biti prepreka za tevbu i pokajanje pojedinaca, da unose očaj u pogledu Allahovog oprosta i zatvaraju vrata povratka u okrilje Allahove upute i milosti, te mogu biti uzrok ustrajavanja grješnika u njihovom grijehu. Takav odnos i postupak prema ljudima je posljedica neznanja i slijeđenja strasti, jer Allah je objavio Istinu i otvorio vrata tevbe i pokajanja do Sudnjeg dana ili do smrti svakog pojedinca. Stoga, nema pravo niko da u ime islama čini bilo šta što će upućivati na omalovažavanje ljudi zbog određenih grijeha i onemogućiti da se poprave i pokaju. Ovdje ćemo spomenuti nekoliko pogrešnih postupaka u da'vi i odnosu prema grješnicima.

Omalovažavanje

Treba znati da je omalovažavanje i potcjenjivanje ljudi koji su u osnovi muslimani, a koji čine velike i male grijehe, posljedica samodopadljivosti, narcisoidnosti i samoobmane. Na žalost nije mali broj muslimana koji su se uhvatili u tu šejtansku stupicu i koji zbog svog ibadeta i mnoštva dobrih djela, vide sebe već spašenim i čistim od grijeha, a one koji čine određene prijestupe i grijehe smatraju stradalnicima i svrstavaju ih među stanovnike vatre. Upozoravajući na opasnost omalovažavanja Allah, dž.š., u Kur'anu veli: ”O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju sami sebi čine nepravdu.” (El-Hudžurat, 11).  Komentirajući ovaj ajet Ibn Zejd, rekao je: ”Tj. ne rugajte se onima kojima je Allah pokrio sramote i grijehe, možda je u otkrivanju njihovih grijeha na dunjaluku dobro za njih na Ahiretu.”

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Dosta je čovjeku zla da omalovažava brata muslimana.” Ibn Redžeb je ovako prokomentirao ovaj hadis: ”To znači da mu je dosta zla ako omalovažava brata muslimana, jer to može činiti samo onaj ko je ohol, a oholost je najgora osobina.”

Upozoravajući na to Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: ”U Džennet neće ući onaj ko bude imao i trunku oholosti.” Omer ibn Hattab, r.a., prenosi da je u vrijeme Allahovog Poslanika s.a.v.s., među ashabima bio čovjek koji se zvao Abdullah, a koji je imao nadimak ”Magarac”, jer ga je Muhammed, s.a.v.s., mnogo puta kažnjavao zbog konzumiranja alkohola. Kada je, po ko zna koji put, doveden pred Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da se nad njim izvrši kazna zbog pijenja alkohola, jedan od prisutnih ashaba je rekao: ”Allah ga prokleo, koliko je samo puta kažnjen zbog alkohola.” Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ne proklinjite ga, jer, tako mi Allaha, ja znam da on voli Allaha i Njegovog Poslanika.” (Buharija)

Grubost

Ljubomora prema Allahovoj vjeri je pozitivna stvar i nikada nije bila prisutna kod muslimana, a da im nije povećala ustrajnost, ponos i donijela dobro na oba svijeta. Međutim, ta vjernička ljubomora ima svoje granice i adabe kojih se moramo pridržavati ukoliko ne želimo da se ona pretvori u grubost i surovost. U ajetu dolazi: ”Samo Allahovom voljom ti si blag prema njima, a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.” (Ali Imran, 159.). Islamski učenjaci se slažu da se ovaj ajet odnosi na one muslimane koji su bili uzrok poraza muslimanske vojske na Uhudu. Muhammed s.a.v.s., nije pokazao grubost niti žestinu prema njima iako su prekršili njegovu naredbu i bili uzrok pogibije mnogih muslimana u toj bici.

Blagost, umjerenost i samilost, nikako ne znače ostavljanje naređivanja dobra i zabranjivanja zla, niti zapostavljanje da've. Ustvari, blagost podrazumijeva razboritost u postupcima, dalekovidost i razmišljanje o krajnjem izhodu. Grubost je štetna sama po sebi, a posebnu štetu nanosi da'vi i može biti uzrok odbijanja prihvatanja islama makar onaj koji se poziva bio ubijeđen da je to istina. Zašto? Zato što da'va ne može uspjeti bez lijepog ophođenja prema ljudima i mudrosti, i bez uzimanja u obzir ljudske prirode, čovjekovog inada i sklonosti da mnogo raspravlja. Aiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: ”Allah voli blagost i uz blagost daje ono što ne daje uz grubost.” Komentirajući ajet: ”Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Fussilet, 34.), Enes ibn Malik, r.a., rekao je: ”To je čovjek kojeg omalovažava  njegov brat musliman  i iznosi njegove mahane, pa mu on kaže : ‘Ako lažeš neka Allah oprosti tebi, a ako istinu govoriš neka Allah oprosti meni.”’

Kako su samo poučne riječi imama Šafije: ”Bezobraznik me je oslovio najgorim pogrdama, ali sam odbio da mu uzvratim. Nisam želio da time dodajem na njegov bezobrazluk, pa se povećala moja blagost.”

Žestina i osuđivanje

Ono što uvijek moramo imati na umu jeste da stalno kritikovanje i osuđivanje neće uroditi dobrim plodovima. Prekomjerna kritika i osuđivanje je poput ptice slomljenih krila, čim poleti iz gnijezda vrati se u njega. Ili poput strijele koju ispali ratnik, ali mu se ona usljed jakog vjetra vrati nazad i nanese mu štetu. To je zbog toga što kritika i prijekor znače napad na ljudsku ličnost i dostojanstvo, a ne postoji ni jedan čovjek koji voli osudu i kritiku.

Također, moramo znati da onaj ko čini grijeh često puta ne osjeća da je to grijeh. Zato onaj ko želi nekoga odvratiti od grijeha mora djelovati na njegovu svijest i savjest ne bi li on sâm shvatio da je to loše djelo. Ebu Umame prenosi da je jedan mladić došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i tražio da mu dozvoli blud. Prisutni su se zgražavali nad takvim zahtjevom, ali je Allahov Poslanik, s.a.v.s., iskoristio priliku da ga poduči i ubijedi da je to zlo djelo. Prišao mu je i rekao: ”Mladiću, želiš li da tvoja majka čini blud?” ”Ne, Allahov Poslaniče!”, odgovorio je mladić. Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao ga je: ”Želiš li da tvoja kćerka, i tvoja sestra, i tvoja tetka čine blud?” Mladić je odgovorio: ”Ne želim, Allahov Poslaniče.” Onda mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Tako isto ni jedan čovjek ne želi da mu majka, kćerka, sestra i tetka čine blud.” Zatim je stavio svoju ruku na njegove grudi i učio dovu: ”Gospodaru moj, oprosti mu grijehe, očisti njegovo srce i sačuvaj ga bluda.” Taj mladić više nikada nije poželi učiniti blud.” (Ahmed). Pa, zar nećemo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., uzeti za uzora u našem ophođenju prema ljudima?!

Spominjanje grješnika po imenu

Praksa Muhammeda, s.a.v.s., je bila da se nikada ljudima ne obraća sa onim što oni preziru i mrze. On je uvijek savjetovao, a nikada nije sramotio ljude. Govorio je uopćeno, a nije spominjao imena i uvijek je pokušavao sakriti tuđu sramotu. Prenosi se od majke vjernika, Aiše, r.a., da je rekla: ”Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., čuo nešto loše o nekom čovjeku, nije nikada govorio: ‘Šta je sa tim i tim čovjekom, koji govori ili radi to i to’, već bi govorio: ‘Šta je sa onima koji govore tako i tako?!”’ Kada su trojica ashaba, čija imena su bila poznata, došli kod Poslanikovih, s.a.v.s., žena da pitaju za njegov dobrovoljni ibadet, i nakon što su dobili odgovor, jedan od njih se zavjetovao da noću neće spavati, već će klanjati noćni namaz, drugi se zavjetovao da će stalno postiti dobrovoljni post, a treći da se neće ženiti, a sve s ciljem da što više vremena provedu u ibadetu. Nakon što je to čuo, Allahov Poslanik, s.a.v.s., popeo se na mimber i rekao: ”Šta je sa ljudima koji govore tako i tako? Ta, ja klanjam i spavam, postim i mrsim i ženim se. Ko napusti moj sunnet on nije od mene.”

Ashabi nisu samo naučili i prenijeli nama Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., već su ga u svojoj praksi primjenjivali. Kada je Muavija, r.a., čuo da ljudi prenose neke hadise koje Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije kazao, popeo se na mimber i rekao: ”Šta je sa ljudima koji spominju neke hadise i pripisuju ih Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a mi smo se družili sa njim i nikada ih iz njegovih usta nismo čuli.”

Zluradost

To je odvratna osobina koja je prisutna kod onih ljudi koji su neiskreni prema Allahu ma koliko ibadetili, i koji su željni smutnje i širenja glasina među muslimanima. Oni jedva čekaju da muslimana vide u grijehu, pa da to prenose drugima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Ne obznanjuj (ne otkrivaj) sramotu svoga brata, jer Allah mu je može pokriti, a tebe iskušati tim grijehom.” (Tirmizi).

Komentirajući ajet iz sure Jasin: ”Kamo sreće da moj narod zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem pripremio!”, imam Kurtubi, veli: ”Ovo je uistinu veliko upozorenje i jasan dokaz da je musliman dužan da se savlada u srdžbi i da pokaže blagost prema neznalicama i onima koji su ogrezli u griješenju i lošim djelima, kako bi ih na taj način pokušao odvratiti od onoga što rade. Vidi kako ovaj vjernik spomenut u suri Jasin upućuje dovu i želi dobro onima koji su ga ubili, iako su bili nevjernici. Pa, ako takav postupak zaslužuju mnogobošci i nevjernici, šta onda reći za grješnike koji vjeruju u Allaha i koji su u osnovi muslimani.”

Molimo Allaha da nam podari razboritost, blagost i istinsko razumijevanje vjere, te da budemo od onih koji će biti uzrok (sebeb) upute drugih ljudi.