Negiranje bosanskog jezika je negiranje BiH i Bošnjaka

0
Negiranje bosanskog jezika je utemeljeno na ideološkim osnovama, upozorava u razgovoru za Vijesti.ba prof. dr Dževad Jahić.

Različitim metodama manipuliranja, koje laicima izgledaju kao da su stručno i naučno utemeljene, sa krajnjim ciljevima negiranja ne samoga jezika kao takvoga, već negiranja govornika toga jezika kao historijske ili savremene datosti, naglašava on.

– Promocija VIII i IX toma enciklopedijskog Rječnika bosanskog jezika, čiji ste autor, biće održana 26. septembra. Sa Vaše tačke gledišta, koliki je značaj takvog djela za BiH i građane kojima je bosanski maternji jezik?

JAHIĆ: Leksikografski zahvat ove vrste u nauci je u svakom slučaju veliki poduhvat koji podrazumijeva i odgovarajući rezultat. Višetomni rječnik svakog jezika predstavlja najcjelovitiji i najdublji zahvat, prije svega, u historijsko biće jezika i u isto vrijeme u njegovo savremeno postojanje i funkcioniranje. To su, u principu, dugoročni projekti koje rade ili institucije ili istraživački timovi.

Poznato je da u našem slučaju pojedinci nerijetko na sebe preuzimaju zadatak realizacije ovakvih projekata, kakav je slučaj i sa izradom višetomnog Rječnika bosanskog jezika. Pošto je to rječnik koji prezentira izuzetno bogatu građu jednog složenog historijskog prostora kakva je Bosna, samim tim, slika jezika koji se na taj način obrađuje i objašnjava je itekako važna, prije svega za samu državu Bosnu i Hercegovinu i za njeno historijsko biće. Naravno da izvorni govornici bosanskog jezika po prvi put dobijaju cjelovitiju sliku vlastitog jezičkog naslijeđa i njegove savremene upotrebe, posebno kada je riječ o udjelu jezičkog naslijeđa u bosanskohercegovačkoj i posebno u bošnjačkoj književnosti.

– Prije koliko godina ste Vi počeli sa izradom Enciklopedijskog rječnika i koliko će biti tomova?

JAHIĆ: Izrada je započela prije ravno 20 godina. Ideja Rječnika u početku nije bila „višetomna“, ali sam ubrzo uvidio da poduhvat u koji sam se upustio i metodološki ga razradio može imati odgovarajuću naučnu dubinu i smisao jedino u sklopu realizacije višetomnog rječnika. U toku izrade nije se precizno ni moglo znati koji će konačan broj tomova biti. Međutim, kako se prešlo u drugu polovinu realizacije čitavog posla, utvrdio sam da će u konačnici biti 16 tomova.

– Da li drugi narodi i države u našem okruženju imaju ovakve enciklopedijske rječnike?

JAHIĆ: Višetomni rječnici su prilična rjetkost u leksikografiji. To ne znači da neke države i narodi ne posjeduju višetomne rječnike, ali ti rječnici su prije svega naučnog karaktera, sa slabo izraženom težnjom za njihovom praktičnom upotrebom, pogotovo kada je u pitanju rječnik kao izvor standardiziranja jezika. Takvi rječnici su ili historijski (npr. Rječnik JAZU, koji je rađen preko 100 godina), ili su to rječnici tzv. narodnog jezika, tj. u velikoj mjeri dijalekatski rječnici (npr. Rečnik SANU-a).

Postoji višetomni Hrvatski enciklopedijski rječnik (12 tomova). Taj rječnik je koncepcijski drukčiji od rječnika čiji sam autor, jer on ne sadrži književnu građu, na kojoj kao autor najviše baziram svoje naučno usmjerenje unutar ovog leksikografskog poduhvata. Treba još spomenuti i jedan klasični višetomni rječnik iz našeg „srpsko-hrvatskog“ vremena, a to je šestotomni rječnik poznat kao Rječnik Matica (Srpske i Hrvatske). Taj rječnik je rađen prije više od 50 godina i on u leksikografskoj metodologiji ne primjenjuje savremena dostignuća nauke o jeziku, jer je rječnik ondašnjeg vremena i ondašnje koncepcije zajedničkog jezika.

– Postoji li institucionalna podrška za Vaš projekat, kako se finansira Vaš rad i Vaših saradnika?

JAHIĆ: Ukoliko institucionalna podrška podrazumijeva zaokruženu finansijsku konstrukciju, toga nažalost nije bilo. S druge strane, bilo je izvjesnih ideja ili pokušaja da se u tom smislu više učini, ali oni nisu rezultirali konkretnim mjerama. U drugoj fazi čitavoga posla, odnosno kako su se tomovi jedan za drugim iz štampe pojavljivali, može se reći da je volja za institucionalnom podrškom sve prisutnija. Da li je to zbog toga što je javnost, bilo naučna ili šira društvena, ipak do određene mjere spoznala da se radi o poduhvatu koji se, kako se to uobičajeno kaže i misli, događa jednom ili u 50, ali najčešće u 100 godina. Posljednjih par godina nešto se u tom smislu mijenja nabolje.

Postoje već i konkretniji pokušaji da se ovaj poduhvat od strane određenih institucija, što organizaciono, što finansijski, adekvatnije zbrine. Pozitivne inicijative, sa konkretnim finansijskim okvirima, došle su iz Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Te inicijative polahko se prenose prema državnim ustanovama i institucijama. U većem dijelu dosadašnjeg rada finansijska podrška od strane državnih institucija bila je nedovolja, da ne kažemo simbolična, neredovna, bez sistemskog i jasnog opredjeljenja spram važnosti projekta. Posljednjim inicijativama, koje sam spomenuo, stvari se kreću u povoljnijem smjeru, sa intencijom da se projekat napokon sistemski proprati do konačne njegove realizacije.

Nadam se i vjerujem da će nesporazumi i nerazumijevanja od strane različitih institucija u prethodnom periodu biti prevaziđeni, jer bi ovaj projekat trebao biti tačka okupljanja bosanske i bošnjačke pameti, institucija i odgovornih pojedinaca.

– Koliko je uopšte vremena potrebno za okončanje Enciklopedijskog rječnika?

JAHIĆ: Nakon spomenutih pozitivnih trendova, ukoliko se nastavi postignuta dinamika, cijenim da se čitav posao i u konačnom izdavačkom smislu može završiti u narednih 4 do 5 godina. Da budem jasniji i precizniji, ukoliko se obezbijedi godišnji finansijski okvir od strane nadležnih državnih institucija svih nivoa vlasti, koji je u biti veoma skroman za ovu vrstu projekta, za jednu godinu može se uraditi jedan tom. Dakle, radi se o svijesti i opredijeljenosti funkcionera na različitim nivoima vlasti da podrže ovaj projekat.

– Prema Vašoj ocjeni, da li je jezik temeljni nacionalni identitet jednog naroda?

JAHIĆ: Po nama filolozima, pošto se bavimo i teorijski i praktično istraživanjima jezika sa vrlo različitih aspekata, jezik naprosto jeste prvo i temeljno obilježje etnosa, naroda i nacije. Kad bismo prostim jezikom htjeli objasniti zašto je to tako, onda bismo rekli: jezik je fenomen koji daleko najduže, najtrajnije i najkonkretnije u sebi nosi tragove prošlosti i te tragove u sebi vrlo, vrlo dugo čuva. Upravo je filološka metodologija i teorija jedino sposobna da to spozna i da tu spoznaju naučno razrađuje i pokazuje.

– Kako gledate na negiranje bosanskog jezika? Da li je to stvar struke ili je po srijedi nešto drugo?

JAHIĆ: Negirati nešto što postoji kao historijska i savremena pojava ne može nikada biti stvar struke, jer kada bi to struka negirala, značilo bi da ona negira samu sebe. To je elementarna stvar odnosno aksiom. Negiranje bosanskog jezika nema niti jedne stručne, naučne, teorijske, metodološke itd. argumentacije.

Negiranje je utemeljeno na ideološkim osnovama. Različitim metodama manipuliranja, koje laicima izgledaju kao da su stručno i naučno utemeljene, sa krajnjim ciljevima negiranja ne samoga jezika kao takvoga, već negiranja govornika toga jezika kao historijske ili savremene datosti. Jasnije rečeno, negiranje bosanskog jezika je prije svega negiranje države Bosne i Hercegovine. I drugo, to je negiranje bošnjačkog naroda, kojem je BiH matična država a bosanski jezik njegov maternji jezik.

– Smatrate li da u BiH treba da postoje javne ustanove za bosanski jezik i književnost?

JAHIĆ: U Bosni i Hercegovini ne postoje javne ustanove za bosanski jezik, kao ni za bošnjačku književnost. Razlozi takvog stanja su mnogobrojni, slojeviti, većim dijelom poznati. Treba istaći da na UNSA, kao i na drugim univerzitetima, postoje odgovarajući odsjeci za bosanski jezik i bošnjačku književnost. Organizaciono i sadržajno oni još uvijek nisu u pravom smislu mjesta na kojima se bosanski jezik i bošnjačka književnost u potrebnoj mjeri tumače i prezentiraju.

Ovakvo stanje ima pogubne posljedice u tretiranju bosanskog jezika i bošnjačke književnosti u osnovnim i srednjim školama. Što se tiče instituta, kao naučnoistraživačkih ustanova, stanje je veoma skromno i nepovoljno, jer postojeći Institut za jezik nema neophodnu podršku niti adekvatno riješeno pitanje finansiranja. Institut ili bilo koja druga javna ustanova za bošnjačku književnost uopće i ne postoji.

Moje mišljenje je da se trebaju formirati, prije svega Zavod za bosanski jezik i bošnjačku književnost, da li jedan zavod sa dva odjeljenja, ili dva zavoda, stvar je osnivača i kadrovsko-finansijske racionalnosti. Taj Zavod trebao bi imati javne kompetencije u odnosu na sadržaje nastave bosanskog jezika i bošnjačke književnosti u osnovnim i srednjim školama. To bi bila javna ustanova koja bi se bavila tumačenjem i primjenom standardnog bosanskog jezika. To bi bio centar i svim Bošnjacima iz susjednih država kao i dijapore, jer je trenutno u ovim oblastima haotično stanje.

Nevjerovatno zvuči to da su bosanski jezik i bošnjačka književnost realnost u Srbiji, Hrvatskoj ili Crnoj Gori, a da prilikom traženja odgovora na pitanja koja sam spomenuo naši sunarodnici iz drugih država nemaju adresu na koju će se obratiti u matičnoj državi Bosni i Hercegovini. Mislim da i kapacitet vrhunskih naučnih ustanova, koje određuju strategiju u ovim oblastima, kao što je kod nas ANUBIH, nije adekvatan spram ovih potreba i da ga treba kadrovski osnažiti. Isto se odnosi i na BANU.

U svakom slučaju, nije više pitanje potrebe postojanja javnih ustanova za bosanski jezik i bošnjačku književnost, već je pitanje kako ćemo ih i koje će ih  državne institucije uspostaviti.

(Vijesti.ba)