Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uistinu je pametan i razborit onaj čovjek koji spozna vrijednost i veličinu vremena i ne dozvoli da mu ijedan trenutak prođe a da ne uradi dobro sebi i drugim ljudima. Za svoj dunjaluk i ahiret, kako se ne bi kajao onoga dana kad kajanje ništa ne pomaže. Allah, s.v.t., na mnogim mjestima u Kur'anu spominje vrijeme i njegovu vrijednost, a često se zaklinje vremenom kako bi upozorio na njegovu važnost i veličinu. Tako, u kratkoj ali sadržajnoj suri El-Asr, Uzvišeni veli: ”Tako Mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje”. Na drugom mjestu, Allah, s.v.t., kaže: ”On čini da se noć i dan smjenjuju, to je pouka onome koji hoće da razmisli ili želi biti zahvalan.” (El-Furkan, 62.)
Listovi djela se savijaju i čuvaju
Naš poslanik Muhammed, s.a.v.s., također je upozorio na vrijednost vremena i čovjekovu odgovornost za sate, dane, mjesece i godine svoga života. U hadisu koji bilježi imam Tirmizi od Ebu Berzeta Eslemija, rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Neće se čovjek pomaknuti sa svog mjesta na Sudnjem danu dok ne odgovori za četvero: za život – kako ga je potrošio, za mladost – kako i u čemu ju je proveo, za imetak – kako ga je zaradio i u šta ga je potrošio i za znanje – šta je sa njim uradio”.
Da su prve generacije muslimana u potpunosti shvatili Allahove riječi i riječi Njegovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., svjedoči i ova izjava Abdullaha ibn Mes'uda, koji kaže: ”Ni radi čega se nisam kajao kao radi dana koji mi prođe i skrati se moj život za taj dan, a ne poveća se moje djelo”.
Znaj, čovječe, da tvoj život, koliko god dugo trajao, završava u kaburu. Dani i noći prolaze, generacije ljudi se smjenjuju, listovi njihovih djela se savijaju i čuvaju i na Sudnjem danu će onaj ko nije vrijeme iskoristio saznati da je sâm sebe upropastio. Onoga dana kad će ljudi govoriti da su na dunjaluku ostali samo dan ili dio dana.
”A koliko ste ste godina na Zemlji proveli?”, upitat će On. ”Proveli smo dan ili samo dio dana”, odgovorit će, ”pitaj one koji su brojali!” ”Pa, da, kratko ste proveli”, reći će On, ”da ste samo znali! Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (El-Mu'minun, 112.-115.).
Čovjek je zbir dana koji su mu određeni
Jedna od najvažnijih osobina vremena jest da se ono nikad ne vraća. Poznati islamski učenjak i pobožnjak Hasan Basri o toj osobini vremena kaže sljedeće: ”Nema nijednog novog dana u kome sunce iziđe a da ne doziva čovjeka govoreći: ‘O sine Ademov, ja sam tvoj novi dan i svjedok za ono što ćeš uraditi. Zato me iskoristi jer ti se neću vratiti do Sudnjeg dana”.
Vrijeme je zaista neprocjenjiva dragocjenost i najveće bogatstvo koje čovjek može posjedovati. Međutim, i pored toga, mnogi muslimani upropaštavaju i uništavaju to bogatstvo bez imalo grižnje savjesti.
Postoje mnogobrojne prepreke koje čovjeka sprječavaju da iskoristi svoje vrijeme u korisnim poslovima i dobrim djelima. Jedna od najvećih prepreka jest slijeđenje strasti i niskih prohtjeva duše. Strast je vladar neznalica, nasilnik i prevarant. Ona onoga ko joj se preda vodi u propast i poniženje na oba svijeta. Abdullah ibn Abbas je rekao: ”Allah nije spomenuo strast u Kur'anu a da je nije pokudio”.
Rekao je Uzvišeni: ”Reci ti meni ko će uputiti onoga koji je je svoju strast za boga svoga uzeo.” (El-Džasije, 23.); ”I ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kahf, 28.) A Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Troje čovjeka upropaštava, a troje ga spasava. Upropaštava ga: nezasita pohlepa, slijeđenje strasti i samodopadljivost. A spasava ga: strah od Allaha tajno i javno, skromnost u bogatstvu i siromaštvu te pravednost u srdžbi i raspoloženju” (hasen-hadis, Bezzar, Bejheki i Hakim).
Onaj ko se bude pokoravao strasti, ona će mu ukrasiti ružna djela i loše društvo. Pogledajte koliko danas muslimani, a posebno omladina, provodi vremena u igri, zabavi, besposličarenju, dok islamski ummet grca u problemima i iskušenjima. I kad takvog upitaš zašto to radi, reći će ti da ubija dosadu. A ne zna jadnik da time ubija samog sebe, jer ti si, čovječe, zbir određenih dana, koji kad prođu i nestanu, nestaješ i ti. Druga velika prepreka na putu iskorištavanja vremena jeste duga nada.
”I neka ih zavara nada”
Svaki čovjek je iskušan ovim svijetom i njegovim prolaznim ljepotama i užicima. Dobro je živiti na dunjaluku i gajiti nadu u lijep i sretan život, u sretan brak, zdravu i poslušnu djecu, dobar posao i bogatstvo. Sve su to blagodati koje želi posjedovati i uživati svaki čovjek i za koje se nada da će ih nekad steći. Međutim, opasno je i pogubno kad se duga nada ispriječi između čovjeka i pokornosti Allahu, s.v.t. Poznato je da duga nada zarobi čovjeka i veže ga samo za ovaj svijet i njegove prolazne ukrase. Tada čovjek zaboravlja na ahiret i vječni život, koji će sigurno doći i kome svakodnevno ide u susret. A kad zaboravi na ahiret, onda zaboravi i na izvršavanje Allahovih naredbi. Onaj ko se preda dunjaluku, uvijek se – kad su u pitanju vjerske obaveze – izražava u budućem vremenu. Postit ću, klanjat ću, otići ću na hadž, popravit ću se ima vremena i slično.
Pročitajte kako nas naš Gospodar Allah, s.v.t., upozorava na pogubnost predavanja dugoj nadi i razmišljanja samo o ovom svijetu. Rekao je Allah, s.v.t.: ”Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada – znat će oni!” (El-Hidžr, 2.).
Upozoravajući Abdullaha ibn Omera na suštinu dunjaluka, rekao je Muhammed, a.s.: ”Budi na ovom svijetu kao stranac ili putnik”. A sam Abdulllah ibn Omer je imao običaj reći: ”Kad omrkneš – ne očekuj da ćeš osvanuti, a kad osvaneš – ne očekuj da ćeš omrknuti”.
Sljedeća prepreka na putu potpunog iskorištavanja vremena jest nezauzetost, tj. slobodno vrijeme. Muhammed, a.s., je rekao: ”Postoje dvije stvari u pogledu kojih je obmanuta većina ljudi: zdravlje i slobodno vrijeme” (Buharija).
Zaista, većina ljudi ne vodi brigu o ovim blagodatima i ne shvataju njihovu vrijednost dok ih ne izgube.
Dok je čovjek mlad ne razmišlja nimalo o tome da će mladost jednog dana proći i da će starost zakucati na njegova vrata. A ogromna je razlika između mladosti i starosti. Tako je i sa zdravljem. Kad je čovjek zdrav, on se osjeća neovisnim i misli da to stanje neće nikad proći. Međutim, kad ostari i oboli, onda mu preostaje samo da kaže: ”Eh, da sam sad mlad i zdrav, drukčije bih radio!” To su samo puste želje i ništa više.
Nezauzetost srca i razuma
Neki islamski učenjaci kažu da postoji nezauzetost (nemarnost) srca i razuma. Pod nezauzetim srcem podrazumijevaju srce koje je prazno od imana, istinskog vjerovanja, ubjeđenja, ljubavi prema Allahu, zadovoljstva sa Njegovom odredbom i užitka u ibadetu i pokornosti samo Njemu Uzvišenom. Takvo srce je mrtvo i nikad neće osjetiti radost i sreću. U tom kontekstu, spomenut ću riječi šejhul-islama Ibn Tejmijje, koji je rekao: ”Jadni su ljudi koji odu sa ovoga svijeta a nisu kušali njegov najveći užitak – stalno veličanje Allaha, s.v.t., i žudnju za susretom s Njim”.
Nema lijeka za srce bez čvrstog vjerovanja, bez ibadeta i stalne veze sa Allahom, s.v. t., preko ibadeta.
Spominje se da je jedan čovjek došao Sufjanu Sevriju i pitao ga o lijeku za bolesno srce, na šta mu je ovaj mudri čovjek odgovorio: ”Što se tiče lijeka za srce, on se sastoji u sljedećem: uzmi korijen ihlasa (iskrenost) i listove sabra (strpljivosti) i sirup poniznosti, zatim to stavi u posudu bogobojaznosti i zalij vodom strahopoštovanja. Poslije toga, zapali vatru tuge i kajanja nad svojim grijehom i sve zajedno stavi u posudu sidka (istinoljubivosti), a onda pij napitak iz čaše istigfara i udalji se od pohlepe. Ako tako postupiš, srce će ti sigurno ozdraviti.”
Što se, pak, tiče nezauzetosti pameti, tj. razuma, to znači neiskorištavanje te velike blagodati od Allaha u razmišljanju o onome što je Allah stvorio, o Allahovim svojstvima apsolutnog znanja i svemoći, i Njegovoj neizmjernoj milosti prema ljudima kad je poslao Svog posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s., čitavom čovječanstvu sa svjetlom i uputom koju ako budu slijedili nikad neće zalutati i bit će sretni na oba svijeta.
Pamet je najveća blagodat darovana čovjeku, ali mnogi ljudi je ne koriste kako treba i ne zahvaljuju Allahu na toj blagodati. Allah, s.v.t., u Kur'anu spominje stanje onih koji nisu koristili svoj razum i koji su, i pored te blagodati, zaslužili vječnu patnju u Džehennemu; Allah nas sačuvao od nje! Kaže Uzvišeni: ”A za one koji ne vjeruju u Gospodara svoga, kazna je Džehennem; užasno je on boravište! Kad budu u njega bačeni, pucketanje njegovo će čuti, i on će ključati, gotovo da se od bijesa raspadne. Kad god se koja gomila u njega baci, stražari njegovi će je upitati: ‘Zar nije niko dolazio da vas opominje?’ ‘Jeste dolazio nam je onaj koji nas je opominjao’, odgovorit će, ‘a mi smo poricali i govorili: Allah nije objavio ništa, vi ste u velikoj zabludi!’ I reći će: ‘Da smo slušali i razmišljali, ne bismo među stanovnicima džehennema u ognju bili!”’
Zato, da ne bismo došli u ovakvu situaciju i da se ne bismo gorko kajali onoga dana kada kajanje ne koristi, iskoristimo svoj život prije smrti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, mladost prije starosti i slobodno vrijeme prije zauzetosti.
