SAFF

Nema većeg siromaštva od neznanja

Facebook
Twitter
WhatsApp

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Moto naše hutbe je predaja koja glasi: ”Nema većeg siromaštva od neznanja, nema većeg bogatstva od razuma, nema gore usamljenosti od samodopadljivosti i oholosti, nema sigurnije pomoći od dogovaranja, nema bolje pameti od planiranja, nema boljeg porijekla od lijepog ahlaka, nema bolje pobožnosti od suzdržavanja od grijeha, nema boljeg ibadeta od razmišljanja, nema boljeg vjerovanja od stida.”

Iako je svaka rečenica u gornjoj predaji mudrost i tema za sebe, mi ćemo je u cijelosti, na osnovu Kur'ana i Sunneta te primjera iz života prošlih naroda kao i naše stvarnosti, pokušati prokomentirati kako bi se okoristili i pouku uzeli.

Mudrost je izgubljena stvar vjernika, gdje god je nađe uzme je

Neznanje je, bez sumnje, najveće siromaštvo, a neznalica je najveći siromah, jer je neznanje uzrok grijeha, a grijesi su uzrok belaja i nedaća na dunjaluku. Zbog neznanja ljudi griješe, a zbog griješenja zaslužuju prijekor i kaznu. Neznalica je sâm sebi neprijatelj. On ne zna smisao i suštinu života, ne zna put koji vodi ka Allahu, pa onda ostane uskraćen najveće blagodati uopće, a to je Allahova bliskost, ljubav i zadovoljstvo. Zbog toga zapada u teška duševna stanja, depresiju, potištenost, očaj i tugu.

Islam nas uči da se znanjem postižu dunjalučke i ahiretske blagodati, a prije svega, znanjem otkrivamo suštinu postojanja, suštinu života i smrti. Zato nije čudo što su prve riječi kur'anske Objave bile: Čitaj (uči) u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna. (El-Alek, 1.-5.) A Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Traženje znanja je obaveza svakom muslimanu i muslimanki.” (El-Džamiu-s-sagir)

Sagledavajući stanje muslimana danas, na lokalnom i globalnom nivou, lahko je primijetiti da je praksa savremenih muslimana, u dosta slučajeva, u suprotnosti sa prvom Objavom i zahtjevima islama, jer muslimani danas ili ne uče ili uče, ali ne radi plemenitih i uzvišenih ciljeva o kojima govori prva Objava, pa je nauka kao takva dehumanizirana i postala je sama sebi svrha i put do ostvarivanja ličnih interesa, lahke zarade i dobre dunjalučke pozicije, čak i onda kada je riječ o islamskom znanju i nauci. Islam i islamsko znanje su danas postali vrlo profitabilna roba i lahak put do ”dobre” dunjalučke zarade. Zbog toga nije čudo što su se među muslimane uvukle mnogobrojne novotarije, sujevjerje i vjerovanja koja nemaju ništa zajedničko sa istinskim znanjem utemeljenim na Kur'anu i Sunnetu, već su utemeljena na najobičnijim mitovima i legendama. I kada se pojave muslimanski intelektualci koji posjeduju istinsko islamsko znanje i koji na lijep način pokušavaju ukazati na to deformirano znanje i na novotarije koje nemaju uporišta u islamskim izvorima, onda se protiv njih najprije dignu oficijelni nosioci islamskog znanja i zvanja, a svjetina, ogrezla u sujevjerju, proglašava ih maloumnim i konzervativnim, a uporno svi govore o potrebi reforme i preporoda.   

Istinske reforme i napretka nema i ne može biti bez istinskog znanja čiji je izvor Allahova objava, Kur'an i Sunnet, ali i bez primjene tog znanja i odbacivanja izmišljotina koje su raširene u narodu. Istinski musliman, kao slobodoumno i misleće biće, ne bi smio pridavati pažnju nasljeđu koje je utemljeno na sujevjerju i tlapnjama, već bi morao biti sljedbenik naprednih i zdravih ideja kojima će služiti svom narodu i cjelokupnom društvu, pa čak i onda kada većina ljudi, zbog iskvarenosti, licemjerja i hipokrizije koja vlada u društvu, odbacuje i ne prepoznaje te vrijednosti i koristi. On ujedinjuje, a ne razjedinjuje, afirmira i poziva u ljubav, a ne u mržnju. Razborit je, a ne ohol, strpljiv, a ne brzoplet i nepromišljen.

Takvi svoju duhovnu snagu crpe i iz neprestane i iskrene veze sa Allahom, pa makar bili manjina, i nikad im ne dodije da u ime Allaha popravljaju ono što drugi pokvare.  Nalik su onim muslimanima za koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Blago garibima, usamljenicima!” Upitali su: “Ko su usamljenici?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: “To su oni koji popravljaju ono što su drugi ljudi pokvarili.”

”Nema većeg bogatstva od razuma.”

Allah, dž.š., je stvorio čovjeka u najljepšem obliku i podario mu je razum kao jednu od najvećih blagodati. Rečeno je: ”Razum od lošeg čovjeka napravi dobrog čovjeka, supruga, oca i prijatelja, od loše žene dobru suprugu i majku, a glupost od dobrog čovjeka napravi lošeg supruga, oca i prijatelja, a od dobre žene lošu suprugu i majku.”

Kako mi uistinu koristimo tu veliku Allahovu blagodat, razum? Jesmo li ikada razmišljali o životu na ovakav način. Naprimjer, kada bi ti ovoga trenutka došao glasnik i rekao: ”Čovječe, imaš još sedam dana života, pa gledaj kako ćeš iskoristiti to vrijeme!”, kako bi se ponašao i kako bi iskoristio blagodat razuma u toj preostaloj sedmici? Da li bi to malo preostalog vremena potrošio opijajući se u kafani s prijateljima, u igri i zabavi, ili bi ipak pokušao da svaku sekundu u toj sedmici iskoristiš kako bi se pripremio za to dugo i neizvjesno putovanje čija je krajnja stanica Sudnji dan i susret sa našim Stvoriteljem, pred Kojim ćemo polagati račun i biti pitani za sve blagodati, a posebno za blagodat razuma i znanja?!

Pametan je onaj student koji je vrijeme potrošio u učenju i kada dođe ispit on osvoji maksimalan broj bodova i bude sretan i ponosan, a nije pametan onaj student koji zapostavi učenje i nada se da će položiti. Na dan ispita njegova nada će se pretvoriti u poniženje, tugu i propast. Pametan je onaj ko se priprema za odlazak, jer, koliko god da je ostalo od dunjaluka, to je samo dan ili dio dana. Otkada je melek Džibril došao Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, sa prvom objavom: ‘Uči!‘, pa do sada, po našem računanju, prošle su 1434 godine, a zapravo je to kod Allaha samo dan i pol, jer, jedan dan kod Allaha, kako mi računamo, traje hiljadu godina. Pa, hoćemo li se urazumiti i pouku uzeti?!

”Nema veće usamljenosti od samodopadljivosti i oholosti”

Samodopadljivost i zadivljenost samim sobom i vlastitim mišljenjem, dominira danas životima ljudi. Svaki čovjek misli da je on centar svijeta, da je bez njega nemoguće živjeti i da je poslije njega potop. Kao da živimo u vremenu koje je najavio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u svome hadisu, rekavši: “Kada vidiš nezasitu pohlepu, strast koja se slijedi, kada ljudi dunjaluku dadnu prednost nad ahiretom, i kada svako bude zadovoljan i opčinjen svojim mišljenjem, onda se pobrini za sebe.” (Ebu Davud i Tirmizi)

Ovaj hadis bismo, shodno vremenu u kojem živimo, mogli ovako prokomentirati: ”Čovječe, vjerniče, kada vidiš da ljudi prodaju vjeru i ahiret za neznatnu dunjalučku korist, kada vidiš pohlepu kako uništava ljudsku čast i dostojanstvo i srozava ga na stepen životinje, kada vidiš strast koja se slijedi, odnosno kojoj se ljudi pokoravaju kao što se Bogu pokorava, kada vidiš ljude koji žive za trenutak haram seksualnog užitka, za party, za jedan koncert, za jedan tulum i provod,  onda se maksimalno posveti samom sebi, izgradnji i čišćenju svoje duše, da ne bi završio u ambisu u kojem se dave sljedbenici strasti. ” Prenosi se da je Isa, a.s., rekao svojim učenicima: ”O učenici, koliko je svijeća koje je vjetar ugasio, a koliko je pobožnjaka koje je samodopadljivost pokvarila i uništila.” (Fejdu-l-Kadir, 3/307) Mutarrif ibn Abdullah je rekao: ”Da prespavam noć i probudim se kajući zbog toga, draže mi je nego da cijelu noć klanjam, a probudim se diveći se samom sebi zbog toga.” Samodopadljivi i oholi ljudi su najusamljenije osobe na svijetu, bez obzira na njihov status i poziciju u društvu, jer samodopadljivost ne donosi ništa osim propasti, kao što je rekao Abdullah ibn Mes'ud: ”U dvoje je sigurna propast: u gubljenju nade u Allahovu milost i u samodopadljivosti.”

”Nema sigurnije pomoći od dogovaranja.”

Dogovaranje je program i sistem islamskog života i ono je muslimanima naređeno u svim situacijama. U Kur'anu stoji: Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma. (Ali Imran, 159.) Ovo je naredba od Allaha Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,  koji je uzor vjernicima u svemu. Iako je on bio bezgriješan, najdraži Allahov rob, iako se melek Džibril svakodnevno sa njim družio i donosio mu objavu, iako je potpomognut mnogobrojnim mu'džizama i čudima, i pored toga naređeno mu je da se savjetuje sa svojim ashabima u dunjalučkim poslovima. Koliko je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, držao do dogovaranja i savjetovanja, svjedoči i njegovo dogovaranje sa ashabima pred Bitku na Uhudu. Iako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  smatrao da nevjerničku vojsku treba dočekati u Medini, on je dao prednost mišljenju većine ashaba koji su smatrali da je bolje sukobiti se s njima na Uhudu, i pored toga što se na kraju ispostavilo da njihovo mišljenje nije bilo ispravno.

Imam Taberani bilježi predaju u kojoj stoji da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neće se razočarati onaj ko klanja istihara-namaz, niti će se kajati onaj ko se savjetuje.”

Zbog toga bi kod muslimana trebalo biti pravilo, kada žele da donesu neku važnu odluku ili urade neki posao: nakon što klanjaš istiharu i nakon što se posavjetuješ sa poslovnim kolegama, članovima porodice, radnicima, onda se osloni na Allaha, i očekuj dobar ishod.

 ”Nema boljeg ‘ibadeta od razmišljanja, niti boljeg porijekla od lijepog ahlaka”

Islamski ahlak je neodvojiv od islamske akide i vjerovanja, i u tom smislu su riječi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: “Poslat sam da usavršim moral kod ljudi.” (Tirmizi) U čemu se zapravo ogleda islamski ahlak i kakva je razlika između islamskog i neislamskog, odnosno islamskog i paganskog ponašanja i ahlaka? Perfektan odgovor na ovo pitanje dao je ashab i rođak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Džafer ibn Ebi Talib, r.a., koji je na pitanje abesinskog kralja Nedžašija šta je to islam, odgovorio: “Vladaru, mi smo bili neznabožački narod koji se klanjao kipovima, jeli smo lešinu, činili smo razvrat, kidali rodbinske veze, činili zlo komšijama a naši jaki i bogati su ponižavali i izrabljivali naše slabe. Bili smo u takvom stanju sve dok nam Allah nije između nas poslao Poslanika. Mi znamo njegovo porijeklo, njegovu iskrenost, povjerenje i čednost. Naređuje nam iskren govor, ispunjavanje emaneta, čuvanje rodbinskih veza, lijep odnos prema komšijama, sustezanje od harama i prolijevanje nedužne krvi. Zabranjuje nam razvrat, lažno svjedočenje, jedenje imetka siročadi, potvoru čestitih žena i naređuje nam da samo Allaha obožavamo i da Mu širk ne činimo, da klanjamo namaz i dajemo zekat.” (Ahmed) Tako je govorio Džafer, r.a., prije 1430 godina, a koliko danas ima onih koji se deklariraju kao muslimani, a njihov ahlak i ponašanje najviše liče paganskom ahlaku i ponašanju koje su ashabi, nakon primanja islama, s gnušanjem odbacili, za sva vremena.

”Nema bolje pobožnosti od ostavljanja grijeha, niti boljeg vjerovanja od stida”,

Mi kao muslimani trebali bi znati da grijesi donose samo zlo na oba svijeta. Grijesi oduzimaju i uništavaju blagodati, jednu po jednu. Grijesi su tmina u duši i tmina Sudnjega dana. Ebu Bekr, r.a., je govorio: ”O ljudi, pet je tmina i pet je svjetiljki za njih. Ljubav prema dunjaluku je tmina, a njegova svjetiljka je bogobojaznost. Grijesi su tmina, a njihova svjetiljka je iskreno pokajanje. Kabur je tmina, a njegova svjetiljka su riječi la ilahe illallah. Sudnji dan je tmina, a njegova svjetiljka je dobro djelo. Sirat ćuprija je tmina, a njena svjetiljka je čvrsto ubjeđenje (jekin).”

A što se stida tiče, u stidu je svako dobro. Abudllah ibn Omer je rekao: “Stid i iman idu zajedno, kada nestane jedno, nestaje i drugo.” (Hakim) Upozoravajući na vrijednost stida, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ono što je ostalo od govora prijašnjih poslanika, jesu riječi: ‘Ako se ne budeš stidio radi šta god hoćeš.’” (Buharija)

Onaj ko ima stida on ne gleda haram, ne sluša haram, ne govori bestidne riječi, ne ogovara muslimane, ne istražuje njihove mahane, ne čini razvratna djela i nije nemoralan. On je svjestan svog putovanja ka Allahu. Svjestan je da na tom putovanju mora preći određene dionice i etape i da se mora dobro pripremiti kako bi došao do cilja. Najbolji način, a to je ujedno i zaključna misao vezana za komentar naše predaje s početka hutbe, jeste slijeđenje poslaničke staze i upute, jer Allahovi poslanici su davali, a nisu uzimali kao dunjalučki moćnici. Oni su vladali srcima ljudi, a moćnici pokušavaju silom ovladati životima ljudi. Poslanici su živjeli za ljude, a ljudi žive za dunjalučke moćnike, poslanici su hvaljeni u tajnosti, a zemaljski vladari i moćnici se u javnosti hvale, a u tajnosti kude i napadaju. Oružje onih koji slijede poslanike je savršenstvo duše, darežljivost, samilost, objektivnost, dobrota, opraštanje i moral, a oružje druge strane je gvožđe i nepravedno stečena vlast preko koje siju smutnju i nemoral u društvu. Ali, sljedbenici poslaničke upute su pobjednici i sretnici i na dunjaluku i na ahiretu.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA