Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Bogataš je otvorio vrata svoje kuće i pred kućom je ugledao čovjeka na čijem licu je primijetio tragove umora i velike brige. Na sebi je imao pohabanu i poderanu odjeću. Bogataš se sažalio na siromaha, ali je istovremeno bio i sumnjičav prema njemu. Upitao ga je zašto je došao pred njegovu kuću i šta traži, a čovjek mu je odgovorio: ”Ja sam siromah koji je ostao bez igdje ičega, pa se nadam tvojoj plemenitosti i dobročinstvu.” Bogataš je upitao: ”A odakle dolaziš?” Odgovorio je: ”Dolazim iz grada za koji ti možda i ne znaš, bježeći od vlastitog zuluma. Allah me je kaznio zbog toga, pa sam se iskreno pokajao. Bio sam vrlo bogat čovjek, ali se nisam brinuo o siromasima, niti sam imao samilosti prema jetimu i prezaduženima. Moja glavna briga bila je sakupljanje i zgrtanje imetka na bilo kojem mjestu i na bilo koji način, pa makar to značilo činjenje nepravde i nanošenja štete drugim ljudima.”
Zatim je oborio glavu i nastavio: ”Jednoga dana stavio sam u svoj sef ogromnu svotu novca i druge skupocjene stvari. Ali, Allah je htio da me kazni, pa mi je izgorjelo sve što sam imao od imetka. Morao sam prodati zemlju da bih vratio dugove, ali to nije bilo dovoljno ni za isplatu pola moga duga. Nakon toga sam, skrhan od tuge, odlučio pobjeći od vlastitog zuluma moleći Allaha da mi oprosti moje grijehe i moja nedjela.”
Bogataš je na sve to šutio, ni riječi nije progovorio, samo je rukom obrisao krupnu suzu koja mu se skotrljala niz obraz, a zatim je rekao siromahu: ”Ovo je moj imetak, uzmi šta hoćeš i koliko hoćeš.”
Siromašni muškarac pomislio je da ga bogataš ismijava, a bogataš je pred njega stavio veliku vreću za koju je siromah mislio da se u njoj nalaze hurme ili neka druga hrana, ali je vreća bila puna novca i zlata. Bogataš mu je rekao: ”Idi i započni novi život.”
Bogatašev sin je čuo njihov razgovor, pa je, nakon što je siromah otišao sa velikom svotom novca, prišao ocu, a onda mu je otac rekao: ”Sine, nemoj se čuditi ovom mom postupku niti onome što ću ti reći. Znaj da sam se danas sjetio tragova biča na mojim leđima, kojim me je udarao ovaj čovjek. Naime, ja sam radio kod njega i bio sam vrijedan i pošten radnik, ali sam morao pobjeći zbog njegovog zuluma. I evo, Allah je učinio da on sada nemoćan dođe i stane ispred mene, moleći me za pomoć. U prošlosti sam namjeravao da mu se osvetim za zlostavljanje i nepravdu koju mi je učinio, ali sada, nakon što sam ga vidio u ovakvom stanju, oprostio sam mu sve to i, kako si vidio, dao sam mu novac i zlato da započne novi život, ne želeći ga podsjećati na ono što mi je uradio.”
Sin je bio ponosan na svoga babu, jer je saznao koliko mu je bola i patnje zadao taj čovjek, ali je njegov otac odbio da na zlo uzvratim zlim, i na nepravdu nepravdom, već je htio da bude istinski primjer opraštanja onda kada je imao moć da se osveti.
