Ni truhlim ljudskim kostima ustaški krvoloci nisu dali mira

972
Ing. Fuad Midzic

Pripremio: Saladin Kovačević

Fuad Midžić, inžinjer hemije iz Sarajeva, bio je zatočen u logoru Jasenovac u periodu najmasovnijeg stradanja 1942. godine. U svojim pisanim sjećanjima opisao je kako je šef ustaške nadzorne službe, natporučnik ing. Hinko Pičili, naredio da se izradi ekstraktor za ljudske kosti. Naravno, on stručnjacima nije govorio da naprava predstavlja ekstraktor za kosti, posebno ljudske kosti i pogotovo ne za preradu ljudskih kostiju i dobijanje sirovine za izradu sapuna iz njih.

Kada je ing. Midžiću data jedna kanta tečne masti na analizu i ocjenu da li se iz te sirovine može praviti sapun, odmah je znao, odnosno shvatio porijeklo te sirovine. Našao se u neprilici šta da odgovori nadređenom ustaškom krvoloku natporučniku Pičiliju.

”Bit će sapuna kao pljeve”

Ing. Fuad Midžić, prema svjedočenju njegove supruge Dževahire Midžić, u zapisniku koji je sastavljen 3. oktobra 1945. godine pred Gradskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Sarajevu, uhapšen je prvi put 22. juna 1942. godine od strane trojice policijskih agenata i zatvoren u zgradi Bogoslovije. Nakon što je tamo ostao tri dana, u zatočeništvu, na intervenciju nekih ljudi pušten je na slobodu. Drugi put uhapšen je 9. aprila 1942. godine od strane sedam agenata ustaškog redarstva pod sumnjom da je komunista. Tom prilikom maltretirali su njegovu bolesnu punicu Nuru Kadrić, koju su bolesnu digli iz kreveta i tjerali da hoda s njima po kući. Zatim je odveden u zatvor ustaškog redarstva. U njemu je ostao mjesec dana. Bio je dva puta pretučen prilikom saslušavanja od strane agenata Radoša i Francetića. Osuđen je na logor, tj. na zatočenje u logoru Jasenovac u trajanju od tri godine. U Jasenovac je poslat 7. maja 1942. godine zajedno sa grupom od 400 osuđenika.

O svome boravku u Jasenovcu ing. Midžić pisao je nakon izlaska. On kaže: ”Tri puta sam se do sada izvukao ispod malja sigurne smrti. Bio sam ostavljen u životu do daljnjeg, jer, eto, trebalo je hemičara. Sama misao da se ekstraktira mast iz kostiju, pa svejedno što su to učinile ustaše, bila je užasna, jeziva. Ni mrtvim, truhlim kostima ne daju mira. U kakve smo samo kandže zapali. Misao da se ekstraktirala mast iz kostiju pokojnih naših drugova mučenika, možda i kostiju dr. Ozrena Novosela, Danke Ozme, Slavka Brila (napredni intelektualci – ljekari, umjetnici), to je bio užas nad užasima. Tu bi svaki čovjek poludio, ali zatočenička duša nadživjela je već toliko tih strahota, naučila je da gleda u oči i najstrašnije smrti, da gleda i doživljava i najgroznije kanibalizme. I uprkos tome što sam već bio na granici ludila, javljao se imperativ – doći k sebi, ostati hladan na sve grozote, ostati živjeti i osvetiti se! I došlo je vrijeme osvete… Masti iz kostiju naših drugova mučenika. Neće biti sapuna kao pljeve, kako je govorio Pičili ustaškom časniku Džalu. Sapuna kao pljeve, tako se Pičili doslovno izrazio. Kako je silan broj leševa u Gradini. Grozno je o tome pisati, ali mršavi zatočenički leševi sadržavali su vrlo malo masti. Pa koliko je onda toga bilo kad će sapuna biti kao pljeve?! Ponedjeljak je. Treba misliti na odgovor Pičiliju. Jedan radnik montaže, musliman, kome sam zaboravio ime, našao je prilikom čišćenja ekstraktora ljudski zub. Obavijestio sam o tome Vinera i Rozenberga (stručnjaci, Jevreji). Jedan je bio ”logornik”, a drugi inžinjer, rukovodilac montaže i mehaničar. Satana Pičili je u svakom svom aktu, riječi i pokretu sadist i krvnik, mučitelj. Pa to je i ovdje. Treba mu odgovoriti kakva je to mast, ali nećeš ti mene, pogani skote… dobit ćeš odgovor, pa makar me koštalo glave! I napisao sam: Uzrok masti koji sam dobio na analizu je mast dobivena ekstrakcijom goveđih kostiju. Za sapun se ne može upotrijebiti direktno jer je onečišćena, omnegirana i smrdi. Za rafinaciju i pročišćavanje trebalo bi podignuti velike i skupe instalacije.”

Odgovor ing. Midžića morao je biti složen. On se morao praviti da ne zna od čega je mast kako satani Pičiliju, kako je zvao tog ustaškog natporučnika, ne bi pružio sadističko uživanje. Morao je odbiti da to radi, da ekstraktira ljudske kosti, kosti svojih drugova zatočenika, ali je to odbijanje moralo biti koliko-toliko stručno. Njegov odgovor je uspio. Tekst je kasnije pokazao zatočenicima Anti Bakotiću (hemijskom tehničaru, organizatoru poznatog proboja logoraša iz Jasenovca u aprilu 1945. godine), Janeku Drejsneru, Gezi Helenderu, Samuelu Kabilju – hemičarima, te Rozenbergu i Vineru…

Zlodusi Pičili i Mandić

”U pričama za djecu dolaze aždahe, zmajevi, vukodlaci, vještice, babe. Narodna mašta vjerovatno je u njima personificirala strašila. Priča o ekstraktoru i satani Pičiliju istinita je, tu ne treba nikakvih personifikacija niti pjesničke mašte. Po svojoj pojavi Pičili je prava satana. Tih dana zamišljao sam naslovnu stranu priče o ekstraktoru. Krvni ekstraktor iz koga se vije crna gusta para, pokraj njega upregnuta kola natovarena ljudskim leševima i pored ekstraktora bljeskaju se u svjetlu mjesečine zlodusi Pičili i Mandić, u odurno zelenim ustaškim uniformama, sa zloglasnim slovom U, gaze po ljudskim kostima, a vatra, koja gori u kotlu ekstraktora, osvjetljava njihova satanska lica…”, svjedoči dalje ing. Midžić. Njegovo svjedočenje zabilježeno je u knjizi Sarajevo u revoluciji, u četvrtom tomu na strani 498.

Ing. Midžić ostao je u logoru petnaest mjeseci. Za to vrijeme vođen je čak tri puta na strijeljanje, ali su ga svaki put ponovo vraćali kao neophodnog stručnjaka. ”Nakon petnaest mjeseci povratio se kući pošto sam ja preko nekih osoba u Zagrebu, a koje mi nisu poznate, platila 100.000 kuna, a novac je predan nekom kako sam tada saznala, šefu ureda br. 2, Ustaškog redarstva u Zagrebu. Ja sam tražila intervencije, ali bez uspjeha, kod Hakije Hadžića, koji nije htio ništa da poduzme da mi spasi druga iz logora, iako ga je od ranije poznavao i s njime sarađivao u opoziciji za vrijeme Jugoslavije. Odbio me je sa riječima da je moj drug komunista i da neće za njega ništa da učini”, navela je još gospođa Midžić u svome svjedočenju. Ona se u decembru 1942. godine za intervenciju obratila i tadašnjem ministru Vrančiću koji je, također, od ranije poznavao njezina muža Fuada. Na uvjeravanje kako je njezin muž samo stručnjak i da se on ne bavi politikom, ministar Vrančić odgovorio je kako vrlo dobro zna da je on ”crveni”. Tom prilikom je, da bi gospođi Midžić pružio dokaze o svojoj dobroti, nazvao telefonom nekog Šarca, upravnika logora, i rekao mu da svakako njezinog muža stavi na listu amnestiranih, s tim da je ne predaje dok s njim usmeno poslijepodne ne razgovara.

Ing. Fuad Midžić poginuo je 6. aprila 1945. godine prilikom oslobođenja Sarajeva.

Nastavit će se

ANTRE

Ustaška rasna politika

Ulema je spasila Cigane proglašavajući ih arijevcima

Prilikom zasjedanja anketnog odbora za izradu zakona Islamske vjersko-prosvjetne autonomije ”u NDH”, dotaknuto je i pitanje rasne pripadnosti Cigana (Roma) islamske vjere kako bi se oni zaštitili od njemačkih i ustaških progona i pogroma. Nakon opširne rasprave o tom pitanju, povjereno je dr. Šaćiru Sikiriću, rektoru Više islamsko-teološke škole, Hamdiji Kreševljakoviću, članu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Dervišu M. Korkutu, kustosu Zemaljskog muzeja, i hadži Mehmed ef. Handžiću, upravniku Gazi Husrev-begove biblioteke, da ovu stvar ispitaju i da podnesu o tome izvještajMinistarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu. Navedeni su tu stvar proučili prema raznim izvorima, a napose prema knjizi Zur physischen Anthropologie der Ziggener in B. und der H. od dr. Leopolda Glucka, koja je izašla u Beču 1897. godine kao poseban otisak iz Wissenschaftliche Mittheilnngen uns B. u.U.H. Tim je istraživanjima ustanovljeno da se Cigani Bosne i Hercegovine, koji su islamske vjere, dijele na Bijele i Crne Cigane, tzv. čergaše. ”Bijeli su Cigani po svoj prilici ciganskog porijekla, ali su se miješanjem sa domaćim pučanstvom potpuno asimilirali i pohrvatili, te su već davno zaboravili svoj nekadašnji ciganski jezik. Oni žive u većim gradovima, pretežno se bave izvjesnim zanatima, naročito kovačkim, a gdjekad i trgovinom, žive u obitelji potpuno jednako kao i muslimani ovih krajeva, te se od njih vrlo teško ili nikako ne razlikuju. Među ovu vrstu Cigana uračunavaju se gdjekad tzv. bolji, tj. bogatiji muslimanski slojevi i one prave Hrvate muslimane, koji su potpuno osiromašili, pa se zbog toga bave najprostijim privrednim poslovima. Crni Cigani, tzv. čergaši ili gurbeti, žive redovno kao nomadi i smatraju se pravim Ciganima. Oni i danas između sebe govore svojim posebnim jezikom, premda svi dobro znaju i hrvatski. Bave se trgovinom konja, te kolarskim, kalajdžijskim i kovačkim zanatima.

Obje spomenute grupe Cigana, prema naučnim istraživanjima, pripadaju arijskoj, odnosno indoevropskoj (indogermanskoj) rasi, a potječu iz sjevernozapadne Indije.

To je pitanje za ovo poglavnikovo povjereništvo ne samo od teoretske nego i od praktične važnosti, jer je već do sada bilo nekoliko slučajeva, gdje se pojedinim činovnicima Hrvatima islamske vjere, tobožnjim potomcima Cigana, poricalo arijsko porijeklo, pa se zbog toga više tražilo, da su dotični činovnici otpuštaju i iz državne službe.”

Ovo mišljenje – zaključak stručnoga tijela sa kompletnom dokumentacijom dostavljeno je ustaškom poglavniku Anti Paveliću. Pavelić je prihvatio mišljenje uglednih muslimanskih predstavnika o arijskoj pripadnosti Cigana islamske vjere.

Time je spašeno na desetine hiljada Cigana od sigurne smrti.