Neki običaji naših hadžija i zanimljivosti koje su zabilježili prilikom svojih putovanja

1179

Autor: Hafiz Dževad Gološ

Običaj ispraćaja hadžija na put i njihov doček

U skoro svim dijelovima islamskog svijeta postoje različiti običaji vezani za hadžije. Neki od tih običaja nisu prihvaćeni sa šerijatskog aspekta, a neki jesu. Od tih običaja jest ispraćaj i doček hadžija. Ovaj običaj prisutan je u skoro svakom dijelu islamskog svijeta, pa tako i kod nas. Prije nego što kažem nešto više o tome samo ću ukratko spomenuti govor islamskih učenjaka o ovom običaju.

Jedan od najpoznatijih savremenih pravnika, uvaženi šejh Usejmin, upitan je o ovoj pojavi. Pitanje i odgovor prenosim u sljedećim redovima:

كل سنة تقريباً يعملون ولائم يسمونها ذبيحة للحجاج أو فرحة بالحجاج أو سلامة الحجاج، وقد تكون هذه اللحوم من لحوم الأضاحي أو لحوم ذبائح جديدة، ويصاحبها نوع من التبذير، فما رأي فضيلتكم من الناحية الشرعية ومن الناحية الاجتماعية؟

الشيخ: هذا لا بأس به، لا بأس بإكرام الحجاج عند قدومهم؛ لأن هذا يدل على الاحتفاء بهم ويشجعهم أيضاً على الحج، لكن التبذير الذي أشرت إليه والإسراف هو الذي ينهى عنه؛ لأن الإسراف منهي عنه سواء بهذه المناسبة أو غيرها

“Pitanje: Svake godine prave se ceremonije koje nekad nazivaju ʼovca za hadžijeʼ, ʼradost hadžijaʼ, ʼselamet hadžijaʼ. Nekad im se ta gozba priredi od mesa kurbana ili drugog mesa, a uz to bude i pretjerivanja i rasipanja, pa koje je Vaše mišljenje o ovoj pojavi sa šerijatskog i društvenog aspekta?”

“Odgovor: Nema zapreke za ovakve stvari, nema zapreke da se počaste i dočekaju hadžije pri povratku jer to ukazuje na respekt i ljubav prema njima i ljude podstiče na hadždž. Što se tiče rasipanja na koje si ukazao, to je zabranjeno, svejedno bilo prilikom ovih ceromonija ili van njih.”[1]

Hivzija Hasandedić, govoreći o običajima ispraćaja i dočeka hadžija u Mostaru, za koji on kaže da je “jedinstven u Mostaru i on se nije praktikovao ni u jednom drugom mjestu u Bosni i Hercegovini”, veli:

“Sve do 1884. godine hadžije iz Hercegovine su išle na hadž pješice, na konju, na devi i lađi, i to od konaka do konaka, koje je putovanje nekad trajalo po više mjeseci. Osim toga put je u to davno doba bio nesiguran jer su drumski razbojnici često napadali hadžije i pljačkali ih.”[2]

Zatim veli:

“U Mostaru se sve do pred Drugi svjetski rat održavao jedan stari vjerski običaj koji je bio vezan za odlazak hadžija na hadž u Meku. Hadžijama je sve do 1935. godine priređivan veoma ʼimpozantan ispraćajʼ kad su polazili na hadž, a i doček kad su se kućama vraćali. Do 1884. godine ispraćaj hadžija se vršio do Hadžinske sofe, koji se lokalitet nalazi u najjužnijem dijelu Mostara, spram (današnje) Fabrike duhana. Na ovoj sofi hadžije bi klanjali po dva rekata ʼseferijeʼ, tu bi se oprostili sa svima i odatle bi krenuli pješice ili na konju u pravcu Metkovića. Na ovom mjestu njima je također priređivan i doček kad su se kućama vraćali. Od 1884. godine ispraćaj hadžija se vršio kod Lakišića džamije u Ričini i stare željezničke stanice. Rat od 1914. do 1918. godine i kasnije novonastale prilike u društvenom sistemu diktirali su da se u Mostaru od 1935. godine ne praktikuje više ispraćaj hadžija po starom običaju.”[3]

Govoreći o tome kako je izgledao ovaj običaj, Hasandedić veli:

“Kad bi ranije neko iz Mostara odlučio da ide na hadž u Meku, on bi o danu svoga odlaska najprije obavijestio i pozvao mualima mahalskog ili nekog drugog mekteba, kojeg je dotični sam po svojoj volji odabirao. Mualim bi tada skupio djecu u mekteb, poredao ih u red dvoje po dvoje i s tom bi povorkom, koja je nekad bila duga po sto i više metara, krenuo prema hadžijinoj kući. U ovoj povorci su učestvovala samo muška djeca. Na čelu povorke su išla dvojica učenika koji imaju najljepši i najzvonkiji glas. Oni bi najprije gromkim glasom proučili Euzu i Bismilu, koje su ostala djeca pratila sa ʼaminʼ. Prednjaci su zatim učili glasno jednu drugu i lijepo sročenu dovu na arapskom jeziku, koja ima 27 polustihova. Iza svakog polustiha, koji se jednako rimuju, djeca su glasno vikala ʼaminʼ. Ovu tzv. ʼhadžijsku dovuʼ objavio je izvorno i u prevodu rahm. Hasan-ef. Nametak u Glasniku VIS-a iz 1938. godine, broj 2, str. 73–75, pa nije potrebno da je ovdje donosimo. Idući od mekteba do hadžijine kuće u dugoj povorci djeca su glasno učila dovu i vikala ʼaminʼ, tako da su njihovi zvonki glasići odjekivali okolnim ulicama. Povorci su se u putu priključivali svi koji su željeli učestvovati kod ispraćaja hadžija. Kad djeca u povorci dođu do hadžijine kuće, ona uđu u njeno dvorište i obiđu ga. Tu oni glasno prouče jednu dovu i, pošto budu darivani, pođu s hadžijom prema Hadžinskoj sofi, odnosno Lakišića džamiji. Mualima su nekad darivali dukatom, a prednjacima su stavljali zlatom izvezene čevre na ramena i darivali ih novcem.”[4]

A govoreći o dočeku hadžija, veli:

“Na isti način se priređivao i doček hadžijama kad su se iz Meke kućama vraćali. Mualim i djeca, koji su otpratili hadžiju do stanice kad je na hadž polazio, išli su također da ga dočekaju i s dovom kući doprate. Djeca su tada ručala u hadžijinoj kući, obično su dobivala somun napunjen halvom, a ponegdje i burek-pitu, i odmah odlazila svojim kućama. Halva se ovom prilikom u kazanu pekla i Mostar je uvijek imao posebne stručnjake (ehlije) koji su pozivani da prilikom raznih svečanosti peku halvu i priređuju druga jela. Muškarci su redovito bili stručnjaci za pečenje halve, a žene za priređivanje drugih vrsta jela. U hadžijinoj kući se tada priređuju gozba (sofra) za uzvanike na koju se pozivaju ugledniji ljudi, rodbina i prijatelji. Obično su priređivane tri sofre; za muškarce, za žene i za djecu. I sirotinja je ovom prilikom bila nahranjena i novcem darivana. Njoj je obično dijeljen ostatak halve i drugih jela. Po povratku iz Meke hadžije darivaju rodbinu i prijatelje raznim poklonima: zemzemom, miomirisima li raznim vrstama nakita. Od kada datira ovaj običaj u Mostaru niko ne zna i ne pamti.”[5]

Zanimljivosti koje su hadžije zabilježile prilikom svojih putovanja

Već sam spomenuo naše autore koji su pisali putopise prilikom putovanja na hadždž, kao i one koji su pisali članke i studije o našim hadžijama. U redovima koji dolaze spomenut ću neke zanimljivosti na koje sam naišao čitajući spomenute studije.

1) Džamija u kojoj se na 400 mjesta drže predavanja i koja ima hiljadu ćursova

Hadži Jusuf Livnjak u svom putopisu, spominjući Kairo i džamiju El-Azhar, kaže:

“Između velikog broja džamija u Kairu spomenućemo samo neke od njih. Prije svega najpoznatija je džamija Azhar, u koju može stati bezbroj ljudi, a bez sumnje namaz u njoj može obaviti odjednom četrdeset hiljada osoba. U džamiji se na tri do četiri stotine mjesta drže predavanja, a ima možda hiljadu ćursija. Bog zna ima li još igdje na svijetu ovakva džamija.”[6]

2) Broj imama Mekanskog harema

Livnjak u svom putopisu spominje da su u Mekki bila 23 imama, od kojih su 15 šafijskog mezheba, 4 hanefijskog, dvojica malikijskog i dvojica hanbelijskog.

O tome kaže:

“Tu je šest uglednih hatiba mještana, i četvorica hanefijskih imama, zatim uglednih petnaest šafijskih imama, malikija i hanbelija po dva imama.”[7]

3) Mustafa Bošnjak Muhlisi i njegov susret s Kabom

Mustafa Bošnjak Muhlisi bio je alim, pobožnjak, pjesnik, gazija. Osnovni podaci o njegovom životu veoma su oskudni. Zna se da je rođen u Gornjem Vakufu početkom 18. stoljeća. Službovao je kao kadija u Sarajevu, Mostaru, Foči, Banjoj Luci, Užicu, Duvnu. Bio je sarajevski kadija od maja 1737. do februara 1739. U ovom periodu učestvovao je u Banjalučkom boju 4. augusta 1737. i zbog svoje hrabrosti dobio odlikovanje.[8] Na kraju je bio kadija u Travniku, a umro je u Gornjem Vakufu poslije 1749.[9]

Godine 1748, dok je bio na položaju kadije u Agriboza (današnja Grčka), napisao je putopis. Zanimljivo je da je cijeli ovaj putopis napisan u stihovima (ukupno 888). Djelo je napisano na turskom jeziku, uvod mu je na arapskom, a naziv mu je Delil el-menahil ve muršid el menazil (Vodič do svratišta i sprovodnik do konačišta).[10]

Iz podataka koji su nam dostupni lahko možemo uočiti da je Muhlisi bio učena i pobožna osoba. Podaci nam govore da je upućivao oštre kritike nekim pojedincima, tačnije, kadijama, iz staleža uleme. Smatrao je da među njima velikih neznalica koji “ne mogu razlikovat ličnu zamjenicu ʼonʼ od zamjenice ʼonaʼ”, te su “počeli činiti istinu neistinom, a neistinu istinom”. Štaviše, neke od njih optužuje da su tolike neznalice i “da je potrebno da pođu u Sarajevo u Husrev-begovu medresu da bi stekli potrebno znanje i nauk, bar toliko koliko je potrebno za ispravno vjerovanje i kadijsku službu”.[11]

Nakon što je spomenuo svaki konak do Mekke, dolazeći u Mekku izliva bujicu pohvale ovom svetom gradu riječima:

“Svim muslimanima on je mjesto pogleda,

On je mjesto objave Božijeg svjetla,

On je životni cilj svega živoga,

On je mjesto božanskog oprosta.”

Opisujući ono što ga je dovelo do Kabe i što mu je olakšalo sve teškoće putovanja, on kaže:

“Iskrenost dovodi zaljubljenog onome što voli,

Istinska ljubav je teška stvar,

Istinska ljubav bila je najbolji drug,

Ovom Muhlisiju iz Bosne.”

 Zanimljivo je da Muhlisi uopće ne opisuje obrede hadždža. Jedino što možemo uočiti jesu njegova osječanja koja izgledaju kao da se pored Kabe ne nalazi niko osim njega. Svjestan svoje slabosti i nemoći, kaže:

“Griješnik sam, siromah sam, bijednik sam,

Bolesnik sam, crna obraza sam, nevoljnik sam”,

a potom veli:

“Moje hodočašće da bude blagoslovljeno hodošašće,

Da budu brisani grijesi mojih roditelja,

Da ne budem dužan nikom na oba svijeta,

Da bude oprošteno mojoj braći i djeci

Da nam bude svima podaren raj i ljepota,

Da bude oprošteno našem narodu i rođacima.”[12]

4) Na putu za hadždž prepisao djelo

Hadži Mustafa Novljanin, pored putopisa, na putu na hadždž prepisao je i jedno djelo na arapskom jeziku. Radi se o djelu Er-redd ala fetava Ahmed ibn Kemal fi tenzihi Ibn-Arebi, što je ustvari rasprava oko vjerovanja Ibn-Arebija. Djelo je napisao Arif Muhammed ibn es-Sejjid Fadlullah el-Husejnija. Ovu raspravu Hadži Mustafa je prepisao u Arabiji, u tvrđavi Inaza u zul-kadetu 1180 (1766).[13]

5) Nekad bi se desilo da više od jedne trećine hadžija umre na putu

Mula Muhamed Mestvica u svojoj Medžmuʻi navodi da je 1281 (1864/65) na hadždž iz Sarajeva krenulo 25 hadžija, čija imena u potpunosti navodi. Od 25 hadžija na putu ih je umrlo 9,[14] tj. 35% ili više od jedne trećine, što nam opet govori o poteškoći i riziku ovog putovanja.

 PROČITAJ JOŠ:

Bošnjaci i hadž – Prvi dio

Bošnjaci i hadž: Da bi koristi imali!– Drugi dio

[1] Lika elbab el-meftuh, 20/154.

[2] Hivzija Hasandedić, Mostarske hadžije i neki običaji u vezi njihovog odlaska u Meku, Glasnik VIS-a, broj 5–6, str. 214, 218.

[3] Isto.

[4] Isto.

[5] Isto.

[6] Odazivam ti se, Bože, putopis sa hadža 1615. godine, prijevod: Mehmed Mujezinović, Sarajevo, 1981.

[7] Isto.

[8] Omer Mušić, “Hadži Mustafa Bošnjak-Muhlisi”, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII-XIX, 1973, str. 89.

[9] Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, str. 453, 461.

[10] Isto 89, 90.

[11] Isto, str. 111.

[12] Isto, str. 94, 95.

[13] Haso Popara, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, 16/553, 554.

[14] Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga 4, Sarajevo, 1976, str.111.