O budućnosti Zapadnog Balkana ponovo se govori u Vašingtonu. To će biti tema jednodnevne konferencije koju u srijedu organizuje Atlantski savjet SAD, ali i izvještaja pod nazivom “Balkan naprijed – nova američka strategija za region” koji će ta organizacija objaviti u utorak.
U izvještaju se između ostalog predlaže uspostavljanje stalnog američkog vojnog prisustva u Jugoistočnoj Evropi, zalaganje za “istorijsko pomirenje” sa Srbijom, kao i obnovaljanje reputacije SAD kao istinskog posrednika. Uoči objavljivanja izvještaja i konferencije koja će okupiti ministre spoljnih poslova regiona, visoke zvaničnike Stejt departmenta, članove Kongresa i eksperte, izvršni potpredsjednik Atlantskog savjeta Dejmon Vilson rekao je u intervjuu za Glas Amerike da je neophodna aktivnija uloga Sjedinjenih Država u regionu. Ako Vašington ne bude više angažovan, rizikuje izbijanje krize na Balkanu, upozorava Vilson.
Glas Amerike: Atlantski savjet će uskoro izdati izvještaj o Zapadnom Balkanu. Koje su glavne tačke izvještaja?
Vilson: „Atlantski savjet će objaviti izuzetno značajan izvještaj o Zapadnom Balkanu da bi uputio poruku da je sada pravo vrijeme za obnovljeni američki angažman u regionu i da postoji put, strategija kako Sjedinjene Države mogu da se pridruže Evropskoj uniji i pomognu da se ostvari vizija o tome da će Balkan postati dio Evrope i transatlantske zajednice. Ta vizija je izgubila zamah od deklaracije na samitu u Solunu prije mnogo godina.
U suštini je došlo do zamora kada je riječ o Balkanu, smanjenog američkog angažmana, a i Evropska unija preispitivala je održivost te strategije.
U našem izvještaju, vraćamo se početnim principima i poručujemo da je vrijeme da Sjedinjene Države ponovo iznesu jasnu viziju da će Zapadni Balkani biti dio transtlantske zajednice. To je naša vizija, strategija i partnestvo sa Evropskom unijom.
Drugo, da postoje određene oblasti gdje Sjedinjene Države imaju izraženu ulogu – prvo je bezbjednost, odnosno da se pošalje poruka regionu da je prisustvo naših bezbjednosih snaga trajno i da nije povezano samo sa KFOR-om, već i sa promovisanjem američkog uticaja i pružanjem pomoću u izgradnji kapaciteta, kada je riječ o borbi protiv terorizma i brzom reagovanju. Da jačamo naše prisustvo u Jugoistočnoj Evropi, kao što smo to uradili u njenom sjeveroistočnom dijelu. To je i signal drugim velikim silama, koje su možda aktivne u regionu.
Treći element je politička dinamika.
Zalažemo se za unapređenje istorijskog procesa pomirenja sa Srbijom i da budemo istinski posrednik u postizanju stvarnog napretka na političkom frontu- kada je riječ o dijalogu Beograda i Prištine ili pružanju pomoći Grčkoj i Makedoniji da budu saveznici u budućnosti. Imajući u vidu izmijenjene uslove na terenu, postoji stvarna šansa za američku diplomatiju, da uz evropsku, pomogne da stvari krenu u pravom smjeru i da ukloni neke lokalne prepreke.
Međutim, poslednji koncept je veoma važan, a to je kako podstaći ekonomske prilike i preduzetništvo imajući u vidu interesovanje koje vlada na Kapitol hilu. Kako ljudi u regionu, koji su izuzetni preduzetnici, mogu da imaju šansu da ostvare svoju budućnost na način koji ne zavisi od protekcionizma. Zainteresovani smo za načine da se podstakne otvaranje radnih mjesta i rast, koji ne kontrolišu politike mreže.
I posljednje – da Zapadni Balkan mora da bude integrisan u Evropskoj uniji, kada je riječ o saobraćaju ili energetici. I konačno to je šansa da Sjedinjene Države i Evropa sarađuju. U vrijeme kada mnogi ne očekuju da Vašington i Brisel zastupaju iste stavove, Balkan pruža šansu za saradnju i uspjeh.“
Glas Amerike: Ranije ste poručili da ako Sjedinjene Države ne budu ponovo angažovane, rizikuje krizu na Balkanu koja bi mogla da iznenadi sve. Kakvu ste krizu imali na umu?
Vilson: Ako ne budemo angažovani, ako budemo pokazivali neodlučnost, onda ćemo otvoriti prostor za pogoršanje situacije. To smo vidjeli na primjeru Makedonije posle 2008. godine i neuspjelog pokušaja da zemlja uđe u NATO na samitu u Bukureštu.
To pokazuje da smanjenje američkog angažmana u regionu može da dovede do daljeg pogoršanja nekih najgorih trendova i problema i do moguće krize.
Naša poruka nije da Balkan mora da bude najvažnije pitanje na agendi Vašingtona. To jednostavno nije slučaj, nije realno, ali ni potrebno.
Naša poruka je da ako ignorišemo region, i ne odigramo svoju ulogu, možda ćemo biti svjedoci izbijanja krize – bilo da je riječ o odnosima Beograda i Prištine, ili što je vjerovatnije, u Bosni, a i vidjeli smo potencijal za to u Makedoniji.
Međutim, uz malo napora, na političkom nivou, možemo značajno da pomognemo i da pošaljemo jasnu poruku onima koji žele da poremete proces transatlantskih integracija, bilo da je riječ o ruskim obavještajnim snagama ili organizovanom kriminalu. Uz malo napora, možemo da se suprostavimo tim negativnim silama i pomognemo regionu da ostane na pravom putu ka ostvarenju konačnog cilja.“
Glas Amerike: Šta „malo napora“ konkretno podrazumjeva?
Vilson: “Prvo želim da kažem da se Balkanom bave zaista izuzetne američke diplomate. Naši ambasadori na terenu i često zamjenici pomoćnika sekretara ovdje u Sjedinjenim Državama su zaista odlični.
Ono što mi tražimo je da imaju veću političku potporu, da se dalje nadograđuje na posjeti potpredsjednika Pensa regionu, da počnu da se grade temelji odlučne američke strategije za ostvarenje konačnog cilja – a to je da se Evropa zaokruži, a region integriše u institucije transatlantske zajednice. I da jasno utvrdimo specifične načine na koje Sjedinjene Države mogu da pomognu – a to je snažniji diplomatski put za pomoć Prištini i Beogradu da dođu do zaključaka, da se utvrdi put naprijed za povezivanje Atine i Skoplja.
Američka diplomatija trebalo bi, zajedno sa Evropskom unijom, da predvodi neke od tih napora, a ne da bude u pozadini.
Kada je riječ o bezbjednosti, treba jasno poručiti da će američki uticaj i moć dugoročno biti stabilizujuća snaga u regionu. I to nema veze samo sa snagama na Kosovu. Kao što naše prisustvo u sjevernoistočnoj Evropi služi kao stabilizujuća snaga za naše saveznike, tako bi i vojne strukture i stalno prisustvo u jugoistočnoj Evropi trebalo da pokažu američku posvećenost stabilnosti i bezbjednosti regiona i da pruži pravi osjećaj sigurnosti za političke lidere da donose teške odluke i preduzmu neophodne rizike”.
Glas Amerike: Gdje vidite to američko prisustvo? Da li govorimo o uspostavljanju američke baze u aktuelnim članicama NATO-a, Hrvatskoj, Crnoj Gori?
Vilson: “Zalažemo se za tranziciju baze “Kamp Bondstil” – od sjedišta KFOR-a do stalnog američkog prisustva u jugoistočnoj Evropi – da promoviše taj uticaj širom regiona. I to zajedno sa ostalim američkim snagama, bilo u Rumuniji, Turskoj ili Grčkoj. Da one postanu dio ove jednačine, odnosno da imamo snage stacionirane na Balkanu – što će nam omogućiti da radimo na izgradnji kapaciteta i partnerstvu, naročito sa Srbijom, Crnom Gorom, Hrvatskom, Albanijom. Osnova bi bile snage koje su danas prisutne na Kosovu.“
Glas Amerike: Da li ste obavijestili Bijelu kuću o vašoj strategiji za Balkan? Kakva je saradnja sa administracijom u pogledu onog što želite da uradite?
Vilson: Konferencija o Balkanu, koja će biti održana za par dana, kao i izvještaj, rezultat su više od godinu dana rada, uključujući i saradnju sa kampanjama tokom izbora i sa administracijom tokom tranzicije i prve godine mandata predsjednika Trampa. O ovom pitanju smo vodili razgovore i na Kapitol hilu, sa agencijama ovdje i potpredsjednikovim timom u okviru priprema za njegovu posjetu regionu.
Radimo sa Evropskom unijom, nekim kolegama u Briselu, američkom vojskom, našim komandantima u Napulju na utvrđivanju puta naprijed i objedinjavanju ideja, za koje postoj značajna podrška, u smislenu strategiju i davanju političkog podsticaja.
Vidjeli smo da ja poraslo interesovanje, zato što smo o Balkanu razgovarali tokom proširenja NATO-a na Crnu Goru, kao i ruskog pokušaja puča u toj zemlji. To nam je dalo šansu da kažemo da ne bi trebalo samo da reagujemo na stvari i da čekamo da se problemi pojave, već da budemo ispred događaja, da utvrdimo koji su naši interesi i da promovišemo američku strategiju“.
Glas Amerike: Da li je aktuelna američka administracija zainteresovana da se više angažuje na Balkanu, posebno imajući u vidu, kako neki smatraju, povlačenje Amerike sa međunarodne scene i izvještaje da brojne iskusne diplomate napuštaju Stejt department? Da li postoji volja i resursi da se Amerike više angažuje u regionu?
Vilson: “Smatram da postoje. To pokazuje i posjeta potpredsjednika Pensa regionu. Takođe, sedam ministara sa Balkana prisustvovaće konferenciji u Vašingtonu i biće u prilici da se sastanu sa visokim zvaničnicima u Stejt departmentu, biće primljeni na najvišem nivou u Savjetu za nacionalnu bezbjednost.
To simbolizuje da postoji politički apetit i interesovanje da se to pitanje pogura naprijed. Imamo pomoćnika državnog sekretara za Evropu, zamjenika sekretara koji je zainteresovan za ovo pitanje, imamo nove vojne komandante NATO-a, uključujući i američke komandante, koji su veoma zainteresovani za ovo. Imamo veliku šansu, uz dvostranačku podršku američkog Kongresa, da zajedno sa Evropskom unijom, imamo trajnije prisustvo i angažman“.
Glas Amerike: Da li se o Balkanu više govori ovih dana u Vašingtonu, nego ranije?
Vilson: “U Vašingtonu je preovladavao stav da smo završili teži dio posla. Da smo tokom 90-tih obavili najteži posao i liderstvo je postepeno prepušteno Evropskoj uniji. I instinkt da se to uradi je, sa više aspekata, ispravan.
Evropska unija je veliki igrač, što bi i trebalo da bude. Međutim, to ne znači da Sjedinjene Države nemaju jasnu, definisanu i važnu ulogu u tom procesu. I to želimo da ispravimo.
Vidjeli smo da ta poruka dobija na značaju poslednju godinu dana, kako ljudi shvataju da smo možda zbog nedostatka fokusa u našem angažmanu i pažnje – što ne znači da nismo bili tamo i da nismo bili uključeni, povremeno na političkom novu – da smo bili svjedoci nekih uznemirujućih trendova. Vidjeli smo konsolidaciju autokrata u regionu, stvarnu disfunkcionalnost u Bosni, zatim pokušaj puča u Crnoj Gori.
Vidjeli smo i poteškoće, dva koraka naprijed, tri koraka nazad, u razgovorima Prištine i Beograda, kao i nekoliko rundi kriza u Makedoniji. To je privuklo pažnju ljudi – da možda mi nismo obraćali pažnju i da smo zbog toga bliže prevelikom broju potencijalnih kriza.
To je podstaklo interesovanje i razumjevanje da možda moramo da ponovo da se vratimo u igru, na odlučniji i više politički način, a ne samo birokratski. Da pokušamo da stvari vratimo na pravo mjesto“.
Glas Amerike: Da li smatrate da su Sjedinjene Države i Evropska unija poslednjih godina ignorisale korupciju, situaciju u medijima i kako pojedini smatraju, autokratske tendencije lidera na Balkanu zarad stabilnosti?
Vilson: “Mislim da kako se Balkan povlačio iz političke pažnje, da smo ušli u birokratski proces u okviru kojeg podnosimo izvještaje, ocjenjujemo i mjerimo. I taj proces ima velike prednosti, jer je riječ o zavođenju dicipline i zasnovan je na dokazima i činjenicama.
Ali je izgubljena određena svrha, zato što su se regionu slali signali da ne postoji politička volja.
Jasne poruke, nekad i evropskih lidera da ne treba brzo ići, da prvo moraju da se pozabave svojim problemima. I to je razumljivo.
Međutim, zbog te nesigurnosti da li će biti dobrodošlice u Evropu i zbog povlačenja političkog angažmana Sjedinjenih Država, nije se mnogo vodilo računa o tom procesu. To je omogućilo jačanje organizovanog kriminala, uspostavljanje političkih zaštitničkih mreža, kao i konsolidaciju moći. Izgubili smo balans.
Zbog toga moramo da održavamo disciplinovani proces i pozdravljam napore Evropske unije u tom pogledu. Međutim, to moramo da kombinujemo sa vizijom i strategijom na političkom nivou, koja pokazuje liderima u regionu da postoji razlog za donošenje teških odluka, zato što će imati podršku ne samo evropskih birokrata, već će im u tom poduhvatu biti partneri i političi lideri u EU i SAD.“
“Ubjedljivi dokazi, teret odgovornosti i na opoziciji”
Glas Amerike: Ranije ste pomenuli pokušaj puča u Crnoj Gori. Da li pratite suđenje? Da li se, onim što je do sad iznijeto, otklanjaju sumnje u pogledu uloge Rusije?
Vilson: “Veoma je važno da se ispoštuju vladavina prava i sudski proces i da vlada nastavi da o tom pitanju komunicira sa građanima. Iz svega što sam video, smatram da postoje veoma ubjedljivi dokazi i da su uradili dobar posao tokom procesa, da su bili profesionalni. Time se teret odgovornosti stavlja na pojedine u opoziciji u Crnoj Gori, da budu lojalna opozicija, partneri u budućnosti zemlje, da igraju svoju ulogu u parlamentu.
Postoje neki elementi u političkom sistemu koji neće to uraditi i koji su u suštini bili umiješani u izdajničko ponašanje. Ovo pruža priliku za druge elemente u opoziciji da pokažu da postoji zdrava i važna uloga za političku opoziciju u demokratskim društvima. Da treba da igraju svoju ulogu unutar parlamentarnog i sistema vladavine prava”.
Glas Amerike: Znači, smatrate da bi opozicija trebalo da se vrati u parlament?
Vilson: Da. Mislim da je to najbolje mjesto da izraze svoje stavove i ustavna prava i da daju glas biračima koji su ih podržali”.
Glas Amerike: Da li je Crna Gora, kao članica NATO-a, bezbjednija od ruskih poteza?
Vilson: “Apsolutno. To ne znači da ih neće biti uoči izbora u Crnoj Gori naredne godine. Biće pokušaja i moramo da budemo na oprezu.
Međutim, članstvom u NATO-u obezbjeđuje se sigurnost kada je riječ o nezavisnosti, suverenitetu i bezbjednosti zemlje. I to stvara atmosferu pogodnu za strane investicije, bezbjedniju politiku, zdraviji razvoj sistema vladavine prava zato što postoje određeni okviri, ograničenja.
Članstvo Crne Gore u Alijansi je najbolja garancija njenog dugoročnog suvereniteta i nezavisnosti. Kada imate taj osjećaj sigurnosti u pogledu države, onda imate sposobnost da se se okrenete rastu, reformama, da privlačite više stranih investicija i da vremenom zaista izgradite demokratske institucije u bezbjednoj sredini. I to je jasan signal drugim silama, bilo da je riječ o ruskim obavještajnim operativcima ili organizovanom kriminalu da postoje ograničenja na ono što mogu da urade”.
“Šansa za istorijsko pomirenje”
Glas Amerike: U međuvremenu, Srbija balansira između EU i Rusije. Zvaničnik Stejt departmenta nedavno je savjetovao Beograd da ne sjedi na dvije stolice, ruskoj i evropskoj, ako želi brže da napreduje ka članstvu u EU. Šta bi bio vaš savjet?
Vilson: “Postoji velika šansa za Srbiju, pod Vučičevim liderstvom, i Sjedinjene Države pod ovom administracijom da pokušaju da dovedu do istorijskog pomirenja između dvije zemlje kojim se prepoznaje da ima mnogo više oblasti u kojima možemo da sarađujemo i da, što je očigledno u anketama i iz drugih izvora, biračko tijelo u Srbiji razumije da je budućnosti u Evropi.
To ne znači da nema istorijskih, kulturnih i emotivnih veza sa Rusijom i pravoslavnom crkvom. To je uobičajno, to je tradicija koja se poštuje u Bugarskoj, Grčkoj, Crnoj Gori, članicama NATO-a. Ali tu postoji razlika.
Mogu da se poštuju te kulturne veze, ali i da postoji apsolutna posvećenost vrijednostima transatlantske zajednice, evropskoj perspektivi, otvorenoj ekonomiji i otvorenom demokratskom političkom društvu. I to je put kojim vidimo da se Srbija neminovno kreće. Sjedinjene Države žele da jasno stave do znanja da postoji šansa da uradimo mnogo više u odnosima sa Beogradom.
U stvari, riječ je vjerovatno o najvažnijem odnosu koji bi trebalo da uspostavimo na pravi način. I pod trenutnim liderstvom u Beogradu, postoji šansa da pomognemo da se privedu kraju razgovori sa Prištinom, da se unese određen osjećaj sigurnosti u taj odnos, ali i osjećaj neminovnosti u pogledu budućnosti Srbije.
To su teške odluke za predsjednika Vučiča i vladu Srbije, ali su jasno pokazali zainteresovanost i volju.”
Glas Amerike: I vi podržavate zahtjev Prištine da se SAD direktno uključe u pregovore sa Beogradom?
Vilson: “Mislim da ima smisla da Sjedinjene Države budu dio tog procesa. Očigledno, prije svega, dvije strane treba da ga vode. Evropska unija će nastaviti da igra dragocjenu ulogu kao posrednik, ali Amerikanci ne bi trebalo da sjede napolju. Trebalo bi da imamo svoju ulogu i pomognemo da se dijalog dovede do konstruktivnog završetka”.
(Glas Amerike)
