Piše: Abdullah Nasup
Tunis je jedna od rijetkih arapskih zemalja u kojoj vojska nije imala značajnu ulogu u očuvanju vlasti vođe režima i po tome je specifična u odnosu na druge arapske vojske. Razlog tome je što su Oružane snage Tunisa osnovane tek nakon oslobođenja od francuske kolonijalne vlasti 1956. godine, a diktatorski režim nije im bio naklonjen. Medijski su postale interesantne tek tokom Arapskog proljeća koje počinje u Tunisu 2011. godine., naročito zbog toga što je načelnik Glavnog štaba odbio Ben Alijevo naređenje da vojska pomogne u suzbijanju demonstracija. Ben Ali je nakon tog naređenja pobjegao iz zemlje, a Tunis je postao prva rapska zemlja koja se oslobodila diktatora.
Decenije marginalizacije pod Burgibom i Ben Alijem
Otkako je Habib Burgiba 1957. godine proglasio republiku i zaveo svoj diktatorski režim, vojska je marginalizirana i nema značajnu ulogu u funkcioniranju režima. Burgiba se plašio da bi vojska Tunisa mogla izvršiti državni udar i smijeniti ga s vlasti, s obzirom da je pedesetih i šezdesetih godina to bila česta pojava u arapskim zemljama. Iz tog razloga Burgiba je kretanje vojske i naoružanja sveo na kasarne i strogo kontrolirao, politički ih je izolirao i na taj način što je uveo zakon kojim se pripadnicima vojske zabranjuje svako političko djelovanje, pa i glasanje na namještenim režimskim referendumima i slično, a da bi dodatno oslabio mogućnosti vojske da izvede državni udar, insistirao je na tome da vojni budžet bude veoma mali.
Naročito stroga ograničenja vojsci uveo je nakon neuspjelog pokušaja državnog udara koji su na njega 1962. godine izveli nezadovoljnici iz organa vlasti uključujući i neke vojne oficire.
Nakon propasti puča Burgiba je odlučio da Nacionalnu gardu, zaduženu za čuvanje predsjednika, pripoji ministarstvu unutrašnjih poslova kako bi spriječio moguće ponavljanje zavjere između vojske i garde. Ironično, upravo ta odluka omogućit će kasnije njegovom ministru policije da izvede uspješan državni udar na njega.
Ben Aliju je policija bila važnija od vojske
Tokom čitave tri decenije svoje vlasti Burgiba je živio u strahu da će vojska izvesti državni udar, da bi na kraju s vlasti bio uklonjen državniom udarom u režiji svog omiljenog ministra unutrašnjih poslova.
Ben Ali je bio jedan od oficira koji su uživali povjerenje Habiba Burgibe i zbog toga je brzo napredovao u službi, pa je 1984. godine postao ministar unutrašnjih poslova. Ben Ali je preuzeo kontrolu nad policijom i Nacionalnom gardom i to je 1987. godine iskoristio da izvrši državni udar i ustoliči se kao novi vladar Tunisa.
U početku Ben Alijeve vladavine neke su se stvari promijenile i vojni oficiri su čak obavljali određene važne civilne dužnosti. U jednom trenutku većina članova Vijeća nacionalne sigurnosti bili su vojni oficiri.
Jačanje utjecaja vojske nije se svidjelo nekim utjecajnim ljudima režima u vladajućoj partiji i policiji, te su skovali su plan kako da se reducira utjecaj vojske. Ministarstvo unutrašnjih poslova Tunisa u maju 1991. godine, objavilo je da je otkriveno da se priprema državni udar u koji su umiješani i neki vojni oficiri. U godinama koje su uslijedile vojska je ponovo marginalizirana, a koliko je njen utjecaj na funkcioniranje režima postao beznačajan najbolje ilustrira podatak da su budžetska sredstva koja se izdvajaju za policiju bila veća od sredstava koja se izdvajaju za vojsku. To se u vrijeme Burgibe nikada nije desilo, iako je i on zapostavljao vojsku.
Razlika između vojski Egipta i Tunisa
Odnos vojske i civilnog društva u Egiptu i Tunisu je potpuno različit. U Egiptu je vojska preuzela kontrolu nad državnim institucijama od državnog udara Abdel Nasera i zadržala je do danas. S druge strane, vojska u Tunisu je od nastanka stavljena na političku marginu i gurnuta u finansijski zapećak.
Vladavina vojne hunte u Egiptu omogućila je vojsci da postane važan politički faktor čiji utjecaj na politička kretanje je itekako velik. Politički utjecaj, pak, omogućio je egipatskoj vojsci da izgradi svoju ekonomsku imperiju, čime je njena moć u društvu postala još veća.
Borbena doktrina koju od osnivanja slijedi vojska Tunisa temelji se na pasivnosti prema političkom djelovanju i poslušnosti političkom vođstvu, što je dijametralno suprotno stanju drugih arapskih vojski, koje imaju aktivnu političku ulogu.
