Šejh Muhamed ibn Salih el-Munedžid
Prevo i prilagodio: Mr. Semir Imamović
Generacije muslimana, na Istoku i Zapadu, odrasle su pod komunističkom/neznabožačkom vlašću, bez ikakvog znanja o islamu, osim što su znali da pripadaju muslimanskoj vjerskoj zajednici. Komunističke vlasti činile su sve da trajno prekinu vezu između njih i njihove vjere, a u nekim komunističkim državama, kao što je bila Bugarska, bilo je zabranjeno držanje Kur’ana i vjerske literature u kućama. Osobe koje nisu znale ništa o islamskim propisima, obredima i dužnostima, nisu dužne nadoknaditi propuštene obaveze, jer je znanje/poznavanje temeljni uslov šerijatske obveznosti (teklif), shodno riječima Uzvišenog: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.“ (El-Bekare, 286)
Rekao je Ibn Tejmija: „Nema razilaženja među islamskim učenjacima da su muslimani, koji žive pod nemuslimanskom/nevjerničkom vlašću, oslobođeni svih vjerskih obaveza koje nisu u stanju izvršavati (zbog potlačenog položaja), ukoliko nemaju mogućnost da učine hidžru, jer su vjerske obaveze direktno vezane za mogućnost/sposobnost. Slična je situacija i sa onima koji vjerske obaveze ostavljaju iz neznanja: ukoliko bi se desilo da je neko, zbog nepoznavanja šerijatskih propisa, ostavio namaz kraći ili duži period, on, prema pretežnom mišljenju islamskih pravnika, nije dužan propuštene namaze nadoknaditi, i to je mišljenje Ebu Hanife, zahirijskih učenjaka i Ahmeda prema jednom predanju. Ovo važi i za ostale vjerske obaveze, post mjeseca ramazana, davanje zekata i dr. Islamski učenjaci su saglasni da se šerijatska kazna predviđena za konzumiranje alkohola ne izvršava nad konzumentima koji nisu znali za zabranu alkohola. Osnova u svim ovim pitanjima je da li su šerijatskim obavezama obuhvaćeni oni koji ih ne poznaju ili je znanje uslov obveznosti? Ispravno je da, bilo koji šerijatski propis, postaje obavezujući tek nakon njihovog upoznavanja, i da vjerske obaveze, koje su ostavljenje zbog nepoznavanja šerijatskih propisa, nije obaveza nadoknaditi. Vjerodostojnim putem je potvrđeno da su neki ashabi jeli/pili u ramazanu nakon nastupanja zore, zbog pogrešnog razumijevanja kur'anskih riječi: „…sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore…“, a nije zablježeno da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da naposte taj dan.
Također, za neke ashabe – Omera, Ebu-Zerra i Ammara – navodi se da, zbog džunupluka (stanje hadesa ili pravne nečistoće), jedan period nisu obavljali namaz, ne znajući za dozvolu obavljanja namaza s tejemmumom (simbolično doticanje zemlje i potiranje lica i šaka) u toj situaciji, a nikome od njih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da propuštene namaze naklanja. Nema sumnje da su skupine muslimana, u Mekki i udaljenim krajevima, prije nego su saznali za promjenu kible, obavljali namaz okrenuti prema Bejtul-makdisu, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije im naredio da ponove namaz. Takvih slučajeva je mnogo. Ovo samo potvrđuje princip kojeg zastupa većina učenjaka iz generacije selefa i kasnijih generacija – da Allah, dželle šanuhu, ne obavezuje nikoga preko njegovih mogućnosti: obaveze su uslovljenje mogućnostima a kazna je propisana samo za namjerno ostavljanje vjerskih dužnosti i činjenje zabranjenih djela, nakon iznošenja dokaza.“ (Medžmū‘ul-fetava, 19/225.)
Moj savjet svima onima koji su živjeli u neznanju i zabludi, i koji iz neznanja nisu izvršavali propisane vjerske dužnosti, jeste da pohrle u kružoke znanja (predavanja, vjerska pouka) i istinski se posvete izučavanju islamskih propisa, koji su im neophodni za pravilno izvršavanje vjerskih dužnosti, educiraju se o svojoj vjeri, nastoje naučeno primjeniti u praksi i odgojiti sebe i svoje porodice u duhu islama i njegovih uzvišenih načela, jer će samo tako moći odgovoriti na savremene izazove i opstati kao muslimani.
