Piše: Abdul Hakim Ferhi
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Izbezumljenost, strah i zbunjenost u stopu su me pratili i proganjali. Kud god da sam se okrenuo i bilo gdje da sam pošao pred sobom bih ugledao to sablazno priviđenje. U jednom trenutku ugledao sam plamenove vatre kako se izvijaju iznad obližnjeg brežuljka, razbijajući noćnu tminu. Požurio sam prema tom svjetlu ne bi li našao nekoga ko će me izvesti iz ovog mračnog svijeta u koji sam upao, nekoga ko će me uzeti za ruku i spasiti ovoga lutanja i tumaranja. Tražio sam mjesto i položaj odakle bih neopažen mogao vidjeti iz kojeg pravca dolazi dim. Polahko sam se približavao dok nisam došao nadomak tog mjesta.
Pored vatre sam ugledao starca koji je, vjerovatno, osim mene, bio jedini budan u to gluho doba noći. On je uživao u životu dok je većina njegove porodice davno već bila utonula u san i za trenutak napustila ovaj svijet. Bio je zagledan u zvijezde, a onda je osjetio moje prisutvo. Kad sam mu se primakao, on me je, nakon što je čuo moje duboko disanje koje nisam mogao sakriti, potapšao po ramenu, rekavši: ”Polahko, mladiću!” Pored sebe je imao flašu vode, pa mi ju je dodao da utažim žeđ, a zatim je rekao: ”Šta se s tobom događa, šta te je dovelo ovdje u šumu?”
Nisam se mogao suzdržati a da mu ne ispričam svoju životnu priču, jer, pretiču me tuga i sjeta. Ali, odakle da počnem, od početka, ili možda od kraja? Ispustio sam uzdah olakšanja i sakupio ostatke snage, jer moja priča je duga i pokušaj da se ona na brzinu i odjednom zahvati i sakupi u jednu cjelinu je kao pokušaj da se dlanom zahvati more. No, ja ću skratiti što je moguće više.
Rekao sam starcu: ”Gospodine, ja potječem iz vrlo bogate porodice u kojoj sam odrastao, školovao se i naučio mnogo stvari. Moje noći i dani su brzo prolazili, pa sam, okružen rahatlukom i izobiljem, počeo razmišljati o osnivanju vlastite porodice. Odlučio sam potražiti životnu saputnicu. Satima sam sanjario i zamišljao kako bi trebala da izgleda ljubav mog života.
Osjetio sam veliku naklonost prema djevojci koja je radila sa mnom u istoj firmi. Ne mogu opisati kako i koliko me osvojila i fascinirala svojim pogledom, izvanrednim moralom, požrtvovanošću i predanošću poslu koji je radila, osmijehom koji nikada nije silazio sa njenih usana. Ona je jednostavno osvojila sva moja osjećanja i nisam mogao ni zamisliti, a kamoli poželjeti, neku drugu djevojku kao moju suprugu, osim nje.
Upoznao sam i oca sa mojom namjerom. Rekao sam mu: ‘Oče, želim oženiti tu i tu djevojku!’ On je to odmah kategorički odbio i zakleo se najvećom zakletvom da ja neću oženiti tu djevojku, pa makar se nebesa srušila na Zemlju.
U tom trenutku ranio me je zatrovanim nožem usred srca i ostavio da tako krvari. Njegove riječi bile su poput strijelice koja se zarila duboko u moje srce. Bio sam šokiran njegovim postupkom. Kako je moguće da moj otac odbije moj zahtjev? Pa, ja samo želim da sačuvam svoju čednost i svoju moralnu čistotu, a on mi to zabranjuje?! Želim tu djevojku oženiti na halal način i sa njom sviti bračno i porodično gnijezdo i izgraditi naš dom, a moj otac to odbija. Zar to nije lakše nego da je dobijem na haram način?! Ovo je prvi put da sam vidio oca srditog i da u komunikaciji koristi tu zastrašujuću metodu. Međutim, njegov govor kod mene nije povećao ništa osim odlučnosti da dođem do te djevojke na bilo koji način, bez obzira na prepreke i na posljedice.
Obavijestio sam i majku o tome, želeći da ona posreduje kod oca i da ga pokuša odobrovoljiti. Ali, umjesto toga, on se žestoko obrušio na nju zbog takvog zahtjeva, tako da se i moja majka vratila praznih ruku i neobavljenog posla.
Vrebao sam priliku da nasamo porazgovaram sa ocem, da se sretnemo licem u lice, i čekao da ga prođe bijes i da se smiri. I dočekao sam tu priliku. Rekao sam mu: ‘Oče, znaš li šta si napravio svom sinu? Njegovo srce je pocijepano i on je postao lešina bez duše, jer si ti dušu koju je posjedovao zaklao nožem svoje grubosti i bezosjećajnosti.
Oče, ako ne prihvatiš moj brak sa tom djevojkom, nećeš me vidjeti nakon ovog dana. U tom slučaju, ne krivi mene ako me nađeš mrtvog, bačenog na nekom mostu, ili obezglavljenog na morskoj obali, ili ako nađeš dijelove moga tijela razbacane po žičanoj ogradi.’
Pratio sam izraze na licu moga oca. Odjednom je postalo prekriveno dubokom tugom, oborio je glavu i šutio izvjesno vrijeme ne govoreći ni riječi. Rekao sam sebi: ‘Šta se dogodilo? Kako se moj otac iz jastreba pretvorio u vrapca? Je li to buđenje savjesti? Je li shvatio nepravdu prema meni?’
Tada je on izustio: ‘Dragi moj, sine!’
Pogledao sam prema njemu željno očekujući šta će reći, ali je on nastavio šutiti.
Upitao sam: ‘Šta je bilo, oče?’
Odgovorio je: ‘Sine, danas ću biti potpuno iskren prema tebi.’
Začudio sam se tim riječima, pa sam uzvratio: ‘Ali, oče, ti me nikada nisi slagao.’
Nastavio je: ‘Sine, ona …’, i naglo je prekinuo govor.
Upitao sam: ‘Oče, ko je ona? Spopadaju me sumnje i zbunjenost zbog tvog govora. Kolebljiv si i nesiguran, kao da nešto skrivaš od mene?’
Otac je rekao: ‘Tvoja majka.’
Zbunjeno sam upitao: ‘A šta je sa mojom majkom?’
Odgovorio je: ‘Ona je bila strpljiva sa mnom dugo vremena kušajući slast i gorčinu života i podnoseći sva životna iskušenja i tegobe.’
Reka sam mu: ‘Ja to znam. Ko je taj ko može zanijekati žrtvu koju je moja majka podnijela kako bi osigurala stabilnost naše porodice?’
Pogledao sam u oca i vidio sam da mu se lice odjednom izobličilo i poblijedilo. Pokušavao je da sakrije tugu i zaustavi suze u očima, ali mu to nije pošlo za rukom, one su našle sebi put do obraza.
Ovo je prvi put da sam vidio oca da plače. Pokušavao je govoriti, ali je ubrzo zašutio i opet je zavladala mukla tišina. S vremena na vrijeme čuo sam samo njegov duboki uzdah kao da pokušava izaći iz provalije. Umivao se u suzama poput majke koja je plakala za sinom jedincem koji je netom umro. Što se mene tiče, ja sam izgledao kao da mi je ptica na glavi, očekujući šta će kazati. Bio je to ključni momenat u mom životu. Na kraju je pogledao prema meni i isprekidanim glasom kojeg je nadvaladavao plač, upitao me: ‘Znaš li zašto sam odbacio tvoju ženidbu onom djevojkom?’
Odgovorio sam: ‘Pa, zbog toga sam i došao da mi kažeš zašto si protiv moje ženidbe sa tom djevojkom, a nisi naveo ni jedan razlog?’
Zagrcnut od plača, rekao je: ‘Ja sam učinio nepravdu tebi i tvojoj majci.’
‘Pa, dobro! Hoćeš li mi već jednom reći šta znači ta nepravda?’, upitao sam.
Otac je, sakupljajući posljednje atome snage, odgovorio: ‘Već više od dvadeset godina vođen sam samoobmanom, u duši mi je ponikla zla misao i zlo me je bilo nadvladalo. Upoznao sam djevojku u cvijetu mladosti i zaljubio sam se u nju toliko da sam bio opsjednut njome. Tada sam bio u braku sa tvojom majkom. Veza između mene i te djevojke dugo je trajala i u toku te veze ja sam zaboravio na ugovor i zakletvu na vjernost koju sam dao tvojoj majci prilikom sklapanja braka.’
Rekao sam, ne vjerujući u ono šta čujem: ‘Ti si bio izdajica cijelo ovo vrijeme?!
Međutim, šta je razlog što si sada i ovdje izvukao tu pohabanu i prljavu košulju iz povijesti tvoje odvratne pokvarenosti?’
Kada je čuo moje riječi ponovo je počeo plakati i kroz suze je rekao: ‘Ta djevojka je zatrudnjela sa mnom i rodila je djevojčicu.’
Nisam se mogao suzdržati, uzviknuo sam: ‘Ama čovječe, šta ja imam sa tom djevojčicom?!’
Gušeći se u suzama, odgovorio je: ‘Ta djevojka koju želiš oženiti je tvoja sestra.’ Ranio me je otrovnim bodežom po drugi put i njegov otrov se raširio po mom tijelu, trgajući dio po dio. Okusio sam gorčinu smrti i prije prave smrti. Ta vijest me pogodila poput groma. Nisam povjerovao u ono što je rekao moj otac, niti sam želio da povjerujem. Vid mi se pomutio, jezik zanijemio i osjetio sam potpunu nemoć i paraliziranost u nogama i rukama.
Oče, zašto mi učini zločin? Zašto si mi srce ranio i rastrgao? Zašto si uništio našu porodicu? Ja sam želio biti sretan samo na trenutak u mom životu, ali si mi ti to zabranio. Želio sam osjetiti toplinu bračnog doma, ali si mi ti to uskratio odvratnim grijehom koji si počinio i koji ti historija nikada neće zabraviti. Zašto si oskrnavio svetost porodice i učinio da postanemo posljedni ljudski otpad nakon što smo bili ponosni i ugledni? Kako da osjetimo sreću u životu i kakav će uopće okus život imati nakon ovoga što si nam priredio?!
Kada je moja majka čula tu vijest, doživjela je moždani udar. Odvezli su je u bolnicu i ona je nedugo zatim umrla. Pa, koje to srce može izdržati otrovnu strijelicu izdaje?
Što se mene tiče, ja sam od tog dana napustio kuću i od tada bosonog i poderan tumaram po šumama i bespučima. Pokušavam zaboraviti ovu noćnu moru, pokušavam zakopati nesretnu prošlost, ali ne mogu. Ponekad osjećam kao da me nešto progoni. Počeo sam živjeti u panici i stalnom strahu. Bojim se čak i svoje sjene. Taj strah me upravo doveo do tebe, dobri čovječe!”
Starac me je ponovo potapšao po ramenu, a zatim i zagrlio. Osjetio sam kao da mi je duša ponovo oživjela, da se u moje tijelo počela vraćati toplina i živost. Starac me je pogledao, a onda rekao: ”Sinko, Allah, dž.š., nije odredio da se ti spojiš u braku sa tom djevojkom koja ti je sestra po ocu. Tvoj otac je počinio veliki grijeh, ali je isto tako pokazao da se iskreno pokajao zbog toga. Stoga, njegov slučaj prepusti Allahu. A što se tebe tiče, pa ti nisi stvoren na ovom dunjaluku da patiš i živiš nesretan, već da budeš sretan.
Sinko, ne čekaj sreću ni od koga, jer ključevi sreće su u tvojoj ruci. Sreća je zapretana duboko u tebi i čeka ko će joj iznova udahnuti dušu. Naprimjer, ventilator ne ispušta i ne proizvodi zrak sȃm od sebe, ali kada se on pokrene, onda se desi čudo.
Moraš i ti tako učiniti. Moraš se pkrenuti. Zaputi se u dubine svoje zdrobljene duše i zapali baklje sreće neka se iznova razbuktaju. Tako će svanuti tvoja zora, zatvorit će se tamne stranice tvoga života i vratit će ti se ponovo snaga i vitalnost.
Vjeruj mi, ako to učiniš, vidjet ćeš prava čuda. Gizdat ćeš se u odjeću sreće svaki dan, a sunce nade će ponovo zasjati u tvom srcu. Allah te neće ostaviti i napustiti. Tvoj cilj je bio plemenit. Ti si želio sačuvati svoju čednost i živjeti čestitim i moralnim životom. To ćeš, ako Bog da, i ostvariti ako budeš slijedio pravi put. Vidio si i čuo šta se dogodilo sa tvojim ocem kada je napustio pravi put. Moraš uzeti pouku iz onoga što mu se dogodilo, tako da te zmija ne bi ugrizla iz iste rupe iz koje je ugrizla tvoga oca. Ja u tebi vidim oštroumnog i odlučnog čovjeka, koji ne prihvata poniženje, čovjeka plemenite duše, mehkog srca, koji želi dobro svima oko sebe.”
Riječi starca su na mene inspirativno djelovale. One su bile protuotrov koji je trebao uklonuti svaki trag i ostatke otrova koji se raširio po mom tijelu usljed uboda zatrovanim nožem koji mi je zadao moj otac. Život je ponovo počeo teći mojim venama. Starčevi savjeti su učinili da se oslobodim mračnih stranica moga života i da počnem život iz početka, dostojanstveno i odlučno, bez imalo kolebanja. I nadam se, ako Bog da, da će moja budućnost, biti bolja od moje prošlosti.
