Pakistan – kraj vladavine političkih dinastija

870

Autor: dr. Ahmad Muaffaq Zaidan

Dvadeset godina bilo je doovljno Imranu Khanu, slavnom pakistanskom igraču kriketa i vođi pakistanske političke partije Pakistan Tehreek-e-Insaf (Pakistanski pokret za pravdu) da dođe na jedan od najvažnijih položaja u šestoj nuklearnoj zemlji na svijetu i prvoj muslimanskoj nuklearnoj sili. Devedesetih godina niko nije mogao ni pretpostaviti da će ovaj simpatični mladić krenuti teškim i kompliciranim političkim putem u Pakistanu, i da će uspjeti na političkom igralištu u zemlji koja je opterećena plemenskom politikom.

Stranka koju predvodi Imran Khan osvojila je prostu većinu na proteklim parlamentarnim izborima i on je sada u prilici da sa koalicijskim partnerima formira vladu.

Ni njegovi najoptimističniji simpatizeri nisu očekivali da će Khan prekinuti politički monopol prevladavajućeg pakistanskog političkog feudalizma koji se očituje kroz političko prvenstvo određenih političkih dinastija kao što su dinastija Buto ili Sharif; dominaciju dvije tradicionalno najjače pakistanske stranke: Pakistan Peoples Party i Pakistan Muslim League; i kroz dominaciju pandžapske etničke skupine na pakistanskoj političkoj pozornici, koja seže vijekove unazad, možda do vremena vladavine Mongola.

Imran Khan je prešao sve te prepreke i snažno doprinio unutrašnjim, ali i regionalnim, pa i internacionalnim promjenama.

Niz je faktora koji su mu omogućili pobjedu na izborima i pomogli mu da se naglo uspe na vrh pakistanske političke ljestvice. Glavni faktor su nagomilane greške njegovih političkih protivnika, ali i smrt glavne protivnice Benazir Buto, koja je ubijena u atentatu. Smrt Benazir Buto značajno je utjecala na pad popularnosti stranke kojoj je pripadala (Pakistan Peoples Party). S obzirom da u Pakistanu popularnost stranke značajno zavisi od imena koja je predvode, njenom smrću je Imranu Khanu pružen veliki slobodan prostor za politički uspon.

Nawaz Sharif pobrinuo se da ispred Khana ukloni još jednu tešku prepreku: Pakistansku muslimansku ligu (Pakistan Muslim League), čiji je vođa. Greške koje je Sharif napravio kao premijer Pakistana bile su dovoljne da sam sebe diskvalificira. Naročito kad se upustio u sukob, unaprijed osuđen na propast, sa vojnim establišmentom. Vojni vrh je na kraju stao na stranu Imrana Khana, a Nawaz Sherif je sudskim putem smijenjen s dužnosti i poslan u zatvor zbog korupcije.
Njegov poraz je još veći kad se uzme u obzir da su mnoge manje konzervativne stranke osvojile značajan broj mjesta u nizu izbornih jedinica, na štetu Pakistanske muslimanske lige. Konzervativno opredijeljeno biračko tijelo se razjedinilo, a to je pogodovalo uspjehu Imrana Khana.

Konačno, pakistanskim biračima je dosadilo višedecenijsko preslagivanje političkih stolica između dvije glavne političke stranke, koje narodu nije donijelo nikakvu korist.

Nema sumnje da su i promjene u okruženju i u svijetu, poput Arapskog proljeća, utjecale na to da politički i vojni um „duboke države“ koji upravlja Pakistanom želi da preduprijedi neophodne pormjene. U tom kontekstu je Imran Khan dobio indirektnu podršku pakistanske vojne institucije, kao i obavještajnog aparata, za koji se govori da je vršio pritisak na Khanove oponente i radio na izazivanju razdora među protivničkim političkim strankama.

Pakistansko pravosuđe je pokretanjem sudskih procesa pritiv njegovih protukandidata, također, indirektno pomoglo Khanov uspjeh.

Naya Pakistan ili Novi Pakistan, predizborni slogan Khanovog pokreta nalazi se pred velikim izazovima. Za njihovo uspješno prevazilaženje bit će potebna mudra politika, Imran Khan će morati pokazati iznimnu političku visprenost i inteligenciju, ako ne želi da ponovi ubitačne greške svojih prethodnika, koje su ga i odvele u poziciju da sastavlja novu pakistansku vladu.

Preveo: Abdullah Nasup