Politička mudrost i populizam: Pouke iz priče o Talutu i Džalutu

458

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ideja da filozofi, mudraci ili učenjaci (ulema) imaju ekskluzivno pravo na političko vođstvo je ozbiljan problem i jedna od važnih rasprava u politici još od vremena Platona.

Zapravo, Platonov vlastiti politički eksperiment, koji je okončan katastrofalnim neuspjehom i njegovim iskustvom u Sirakuzi, dokazao je da ta ideja nije toliko važna. Iako su Platonove ideje bile referenca u svim dosadašnjim raspravama o ideji politike i idealne države, ovaj veliki filozof nije bio u stanju praktično primijeniti ono što je govorio o politici, te se poražen morao povući sa političke pozornice.

Ali to ne znači da povijest nije bila svjedok pojave političara koji su bili vrlo mudri. Muhammed, s.a.v.s., je najistaknutiji primjer toga: bio je Allahov poslanik, ali istovremeno i model idealnog vladara. Pravedne halife poslije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bili su također prepoznatljivi modeli mudrog vladara, iako su se razlikovali po metodologiji, nivou mudrosti i uspjehu.

Kao što je na bosanskom političkom nebu zasjala zvijezda Alije Izetbegovića, čiji  je bespomoćni narod doživio genocid i strašan zločin usred Evrope potkraj 20 stoljeća, kada su sve moderne političke filozofije i teorije pale u vodu, a koji je zahvaljujući svojoj borbi postao najbolji model mudrog vladara, onakvog vladara kakvog je opisao Platon, iako sâm nije uspio doći do tog stepena.

Etički ideal kojem teži platonska filozofija u politici i ostvarenje takve etike također zahtijevaju drugačiju vrstu praktične mudrosti. Ta politika ponekad može ići u pravcu koji zahtijeva žrtvovanje svjetovne strane (koristi) kako bi se održala moralnost. Upravo zato je nemoguće izgraditi i uspostaviti prinudni odnos između mudrosti i uspjeha na političkom planu. No, moralni ljudi moraju razviti strategiju uspješne politke kroz njihov intelektualni napor i zajedničku primjenu. Platonov neuspjeh u politici ne može se uzeti kao dokaz da politiku treba prepustiti zlim i nemoralnim ljudima kao da je politika prokletstvo koje uvijek pogađa ljude pesimizmom i fatalizmom.

Mjesec ramazana je završen, proveli smo ga u postu i iznova smo pokušali shvatiti i dokučiti vrijeme i povijest. Još jednom smo shvatili ono što se ne mijenja protokom vremena i  povezali smo se sa jedinstvenom pričom koja seže do našeg (pra)oca Adema. U toj priči sreli smo se sa Ademom, Nuhom, a.s., Ibrahimom, a.s., Ishakom, a.s., Ismailom, a.s., Jakubom, a.s., Jusufom, a.s., Musaom, a.s. i Isaom, a.s., u jednom trenutku. Jer, ramazan je mjesec spuštanja Kur'ana (u kojem se nalaze kazivanja o Allahovim poslanicima) i da bismo razumjeli kur'anska kazivanja i poruke, intenzivno smo učili i slušali Kur'an u toku mjeseca ramazana.

Priča o Talutu i Džalutu, koju smo ponovno proživjeli u ovom vremenskom razdoblju, o odnosu između politike i mudrosti, vođstva i poslanstva, govori nam mnogo toga. Postoji mnogo tačaka koje privlače našu pažnju u ovom događaju o kojem se govori u suri El-Bekara. Između ostaloga, u kontekstu govora o politici i političkom vođstvu, ovo kazivanje nam otkriva da su prvaci sinova Izraelovih rekli svome vjerovjesniku nakon Musaa, a.s.: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!” (El-Bekara, 246.)

Prva stvar koja privlači pažnju jeste njihovo odbijanje da za vođu, odnosno vladara, prihvate osobu za koju znaju da je vjerovjesnik. Odnosno, osoba od koje su tražili da ispuni njihov zahtjev je Allahov vjerovjesnik, ali su oni smatrali da on možda ne posjeduje svojstva koja bi ga mogla učiniti i političkim vođom. Baš kao što ni svaka mudrost ne dovodi do političkog vođstva, tako se isto ni izvođenje političke moći iz vjerovjesništva ne smatra sociološkom nužnošću, čak i ako se prizna vjerovjesništvo tog vjerovjesnika.

Čini se da su Izraelćani, koji su izgubili snagu i moć iz vremena Musaa, a.s. i nakon njega, i koji su opet bili izloženi različitim vrstama zuluma i nepravde od političkih snaga u to vrijeme, počeli vjerovati da su spremni boriti se da zaustave ovu nepravdu i da im jedino nedostaje vladar ili politički vođa oko kojeg bi se okupili i koji bi upravljao njihovim poslovima.

Međutim, njihov vjerovjesnik ih je dobro poznavao i smatrao je da oni možda i nisu spremni boriti se u bici na kojoj insistiraju i nisu spremni uložiti žrtvu koju zahtijeva ova bitka. Stoga je on svoju bojazan izrazio riječima: ”Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?” (El-Bekara, 246.)

Kolektivna svijest i fanatizam često potiču jeftino junaštvo. Mase koje sa oduševljenjem govore o veličini borbe ponekad potiču svoje vladare da djeluju ekstremnije nego što je potrebno, putem jeftine hrabrosti i junaštva, a ponekad se taj fanatizam i žestina pretvore u pritisak koji takve skupine nameću svojim vladarima.

Padanje vladara pod uticaj tih očekivanja putem populizma uobičajen je oblik formuliranja politike. Niko nije znao što će učiniti Izraelćani, koji su se htjeli boriti, kada im uistinu bude propisana borba, jer oni do tada nisu bili na takav način testirani.

I da bi bili što uvjerljiviji i da bi njihov pritisak na vladare urodio plodom, oni svojoj situaciji dodaju dramatičnu notu kako bi potaknuli borbu, govoreći: “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu” – rekoše – “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” (El-Bekara, 246.) A nakon toga obistinile su se sumnje njihovog vjerovjesnika: ”A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni.” (El-Bekara, 246.)

Mnogo više je bilo onih koji su odbili propisanu borbu od onih koji su je prihvatili, što je tipičan slučaj. Prema nekim predajama, broj Izraelćana u to vrijeme iznosio je 80.000. Broj onih koji su bili voljni boriti se od prvog trenutka i koji se nisu kolebali, iznosio je oko petine od 80.000. Kad im je njihov vjerovjesnik rekao da im je Bog odredio Taluta kao vladara, njihov odgovor glasio je: “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo?” (El-Bekara, 247.) Oni nisu bili zadovoljni da im Talut bude vladar, jer ne pripada nijednom od dvanaest plemena kojima pripadaju Izraelćani koji to smatraju velikom čašću. Po njihovom mišljenju Talut nije plemenitog roda, pripada nižoj društvenoj klasi. Zato su sebe smatrali superiornima. Unatoč činjenici da ga je Allah poslao na njihov zahtjev, oni su ga odbacili jer nije pripadao nekom od njihovih plemena.

To je jedan od najvažnijih socioloških testova vođstva, da porijeklo i društveni status ne budu prepreka na putu vođi ili vladaru izbavitelju.

(Nastavit će se…)