Piše: Jusuf Kapić
Uoči ovogodišnjih izbora glavna zabrinutost u bošnjačkoj političkoj javnosti odnosila se na moguću pobjedu osovine Dodik-Čović.
Razlozi tih strahova su razumljivi, s obzirom na da bi ulazak ovog dvojca u Predsjedništvo BiH i jaki SNSD i HDZ u parlamentima, značio još otvoreniji i drskiji atak na državne institucije, ojačan koncept podebljavanja etničkih, a moguće i terirorijalnih podjela, pokušaj kontole ili potpunog neutralisanja bošnjačkog političkog faktora, što bi, u krajnjem, dovelo do dodatnog reduciranja prava Bošnjaka na područjima kojima vladaju SNSD i HDZ, ali i općim slabljenjem države BiH.
Uloga Beograda i Zagreba
Dodatne razoge za zabrinutost treba tražiti i u činjenici da se jačanje Dodika i Čovića i udruživanje srpske i hrvatske politike naspram BiH i Bošnjaka, potpuno otvoreno ohrabruje iz Beograda, odnosno Zagreba. Vučić s jedne i Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković s druge strane, bez imalo skrivanja postavljaju se kao mentori politika koje vode Dodik i Čović. Zvanični Zagreb svoju politiku gotovo da ravna prema Čovićevim prohtjevima, dok je Vučić s druge strane uoči izbora nedvosmisleno stavio do znanja koga podržava u srazu između Dodika i Ivanića.
Iz našeg susjedstva, uz sve to, ohrabruje se i opća homogenizacija Srba i Hrvata, uz ponavljanje izmišljanje mantre o nekakvoj ugroženosti ili nejadnakopravnosti. Recept sličan onome kojem smo svjedočili 90-ih godina prošlog stoljeća, uoči početka agresije na BiH.
Hrvati su kroz HDZ i HNS, već odavno homogenizirani u značajnoj mjeri, bez ozbiljnije političke alternative. Dodikova pobjeda nije dovoljna Beogradu, pa se želi dodatna homogenizacija Srba u BiH, čemu svjedoči i inicijativa o koaliciji SNSD-a i SDS-a. Neki istaknuti članovi SDS-a u izjavama medijima su potvrdili da je podrška za to stigla direktno od zvaničnog Beograda i Srpske pravoslavne crkve. Pametnom, valjda, dosta.
Odgovor Bošnjaka i bh. patriota na ovaj lako uočljivi razvoj događaja bio je poprilično jasan. SDA, kao najjača i najorganizovanija bošnjačka politička stranka, dobila je ubjedljivo najveću podršku, a Željko Komšić je pobijedio Dragana Čovića.
Malo ko je očekivao da će SDA pobijediti i pri tome zadržati rezultat na nivou onog od prije četiri godine, s obzirom da su iz ove stranke u posljednjih godinu-dvije nastale čak tri nove partije. Dio razloga za pobjedu SDA treba svakako tražiti i u činjenicama koje ste pročitali u prethodnim redovima i osjećaju birača da je ta stranka najjača brana pred antidržavnom politkom, što se pokazalo tačnim mnogo puta ranije. Na isti način i kao odgovor na iste strahove, može se posmatrati i pobjeda Željka Komšića –spriječiti da Dodik i Čović zajedno budu u Predsjedništvu BiH.
No, jesu li time što nećemo imati Dodika i Čovića zajedno u Predsjedništvu BiH nestali razlozi za zabrinutost? Nikako. Jer, Dodikov SNSD i Čovićev HDZ su pobijedili na izborima, a već prvi susret i izjave nakon izbora svjedoče da planiraju nastaviti svoj udruženi poduhvat.
Spašavanje izbornih gubitnika
Ko im se može suprotstaviti? SDA i Komšić? Svakako, to je i volja birača, ali to nije dovoljno. Jedini pravi odgovor na politiku Dodika i Čovića može biti jak bošnjački i probosanski front, koji bi okupio sve veće stranke i pojačao patriotski kapicitet u svim parlamentima. Takvu poruku su političkim elitama u Sarajevu poslali i birači, očigledno očekujući da će se razjedinjeni i usitnjeni bošnjački korpus konačno dozvati pameti, prevazići političke i ideološke razlike i artikulirati politiku koja će biti snažan odgovor na destrukciju koja traje. Međutim, ništa od toga se još uvijek nije desilo.
Dok traje homogenizacija i provedba očigledno dogovorenog i pomno isplaniranog scenarija na relaciji Banja Luka-Mostar, a vrlo moguće i Beograd-Zagrab, za to vrijeme mediji i javnost u Sarajevu i drugim prostorima sa bošnjačkom većinom, zadeverani su time ko će uspostaviti vlast u – kantonima!
Glavnu riječ pri tome vode stranke koje su poražene na izborima, sa po par zastupnika u kantonalnim skupštinama, koje bi udruživanjem i slaganjem rogova u vreći, pri čemu padaju svi principi i sve ideologije, mogle nazor uspostaviti klimave većine sastavljene od po pet ili šest stranaka. Na stranu što iskustva govore da takve koalicije nisu dugog vijeka, na stranu i to što je jedini „program“ ovih koalicija to da su protiv SDA, ali razmišlja li iko od tih ljudi o tome šta će se događati u Federaciji i državi dok se oni bave kantonalnim javnim preduzećima i trošenjem budžeta? Očito ne razmišlja, niti te stranke imaju kapacitet za koalicije na državnom i federalnom nivou. A i da imaju, zamislite s jedne strane udruženi SNSDS i SDS i homogenizirani HDZ, a s druge koaliciju sa 8-9 stranaka na čijem su čelu, većinom ljudi čija iskustva i kapaciteti sežu do nivoa upravljanja općinom ili kantonom, i koji nikada nisu bili u prilici da vode ozbiljne političke procese.
Ako je suditi po onome što se trenutno događa, interes države, bošnjačka i probosanska politika, postali su taoci političkih slijepaca i njihovih ličnih ambicija da po svaku cijenu uđu u vlast i dočepaju se resursa kojima bi spašavali svoje (polu)privatne političke projekte i sebe lično. Jer, neki od njih, ukoliko ne postanu premijeri, ministri ili direktori, morat će na biro. Iako autor ovog teksta nije ljubitelj teorija zavjera, ne treba pri svemu isključiti ni mogućnost da se ovaj proces ohrabruje i iz centara koji su izvan BiH, a koji vješto koriste ambicije čelnika nekih novoformiranih političkih projekata. Začuđujuće je da su se u cijelu priču dijelom upustile i neke ozbiljne političke stranke.
Vremena da se svi dozovu pameti još uvijek ima. Ukoliko se to ne desi – neka nam je Bog na pomoći.
