Potresna priča iz Srebrenice: ”Žena me zagrlila i rekla mi da sam isti njen sin koji je nestao “

3494

Suljo Keranović je momak iz Cazina koji već šest godina učestvuje u biciklističkom maratonu Bihać-Srebrenica na dužini od 500 km. On je ove godine doživio potresno iskustvo u Potočarima.

“Ulaskom u memorijalni centar, i gledajući sve one bijele nišane, uplakane majke i proživljavajući jaku bol u duši, neko mi je prišao iza leđa i povuko me za ranac, okrenuvši se vidio sam jednu prelijepu majku u bijeloj košulji i bijeloj šamiji koja je krasila njeno predivno lice. Ta majka me upitala “Sine mogu li se ja sa tobom uslikati, isti si moj sin, toliko je on imao godina kad je otišao u šumu 11.Jula 1995.god. i još se nije vratio”.

Tom prilikom majka i ja smo utonuli u suze, zagrlila me, osjetio sam tom prilikom sav majčin strah za svojim dijetom, svu ljubav koju majka može pružiti, svu sreću jer je bar na jedan trenutak pronašla i zagrlila svoje dijete. Ostao sam u mislima, u tišini, ništa više oko sebe nisam čuo, samo sam razmišljao o njenom sinu, i postavljao sebi pitanja, pa gdje je? Zašto ne dođe? Zašto ovu njenu bol ne smiri?

Uslikavši se sa majkom, ona me snažno poljubila u obraz, koji još uvijek osjetim na svome licu, i otišla u suzama od mene, od bola i misli zaboravio sam je upitati kako se zove ona i njen sin, kako živi i da li je sama.

Ta majka i njene riječi, dok sam živ, ostat će u mome sjećanju, nikad je zaboraviti neću, nju i njen poljubac, njen bolan zagrljaj.

Tom prilikom sam odlučio da ću i narednu godinu voziti maraton u nadi da ću ponovno sresti tu majku živu i zdravu, sa onim divnim licem i bijelom šamijom koja sija kao njen osmijeh kad me je ugledala.

Ovom prilikom bih molio da ako bilo ko zna ime ove majke, gdje živi, u kojem gradu na kojoj adresi, da mi se javi, kako bih je posjetio”, poručio je na kraju Suljo za portal Kvaka.ba.