Izvor: Ivana Karajelić /klubputnika.org
Negdje početkom jula morala sam poslovno da putujem u Budimpeštu. Voz i autobus nisu dolazili u obzir, avion mi nije odgovarao zbog termina i jedina preostala opcija je privatni mini kombi, što u teoriji izgleda kao super opcija, pokupe te sa tvoje adrese, voze na adresu u Budimpešti i povratak i sve to 50 eura. Ali u teoriji.
U praksi to je izgledalo ovako.
Ja: “Dobar dan, rezervisala bih jedno mjesto na relaciji Bg-Budimpešta povratno, ali mi je izuzetno bitno da u Budimpeštu ne stignem prije 8 ujutru, da li imate neki takav polazak?” (S obzirom da mi je sastanak počinjao u 9.30, računam šta bih dođavola radila sama u Budimpešti ako stignem u 3 ujutru tamo.)
Operater: “Naravno gospođice, mi imamo svakodnevne polaske u raznim terminima i imamo baš to što Vam odgovara, bili biste u Budimpešti u 7.30 ako to nije problem”.
Jedno milion i jedan put sam pitala da li je sigurno da u Budimpeštu neću stići oko 2-3 ujutru i nakon ubjeđivanja da ne postoji ni teorijska šansa da se to dogodi, ja rezervišem.
Dan polaska, oko 16h (a moj polazak je bio planiran u 2h ujutru).
Operater: “Gospođice, mi se zaista izvinjavamo, ali moram da Vas obavijestim da je Vaš polazak pomjeren za 21.30h uveče, što znači da ćete vi ipak biti u Budimpešti oko 3 ujutru, javite nam do 18.30 h da li ćete putovati”.
Većina vas me zna kao prilično okej i taktičnu osobu, e taj operater je upoznao i moju drugu stranu a la poznati političar na vanrednom zasedanju Vlade kada ga snima kamera.
Zovem druge agencije i sve je to manje-više isto sa dolaskom oko 2-3 ujutru u Budimpeštu. Zovem jedno 30 hotela sa booking.com liste, nijedan neće da radi check in u 3 ujutru i check out u 8 ujutru.
I shvatam sljedeće: “Biću sama noću u Budimpešti i moram da smislim mjesto gde ima ljudi, koje je noću otvoreno i gdje ima policije za svaki slučaj”.
Nakon grozničavog iščitavanja raznih sajtova zaključujem da ja jedino mogu da idem na Keleti željezničku stanicu. I kroz glavu mi prođe “narkomani, beskućnici, prostitutke, narko dileri, perverznjaci … hej ali tu sigurno mora da ima i policije”. Putujem često i takođe mi nije strano da putujem sama, ali pomisao da ću biti sama na željezničkoj stanici noću u Mađarskoj mi je bila poprilično zastrašujuća.
U toku puta upoznajem saputnicu sa kojom sam čavrljala tih par sati puta. Mađarica iz Budimpešte, zove se Vera po prabaki Srpkinji. Vera, kada sam joj iznela svoj genijalni plan o noći na Keleti stanici, uplašeno kaže da to ne dolazi u obzir i poziva me da budem kod nje u stanu dok ne pođem na sastanak.
Nije li to nešto tako čovječno i plemenito? Devojka koja me nikada prije nije vidjela mi je, meni potpunom neznancu, ponudila da budem kod nje da ne bih bila sama noću u stranom gradu.
Iako me je zaista duboko dirnula ova ljudskost, moje lijepo vaspitanje mi nije dozvoljavalo da u nečiju kuću uđem u 3 ujutru. Vera i ja smo razmijenile brojeve i Vera mi je slala poruke na svakih 40tak minuta do jutra da se uvjeri da li sam okej.
Draga Vera, hvala ti što si mi potvrdila da ljudska dobrota nije u nestajanju, jer postoje ljudi koji i dalje vjeruju da je čovjek čovjeku brat, a ne vuk.
I tako 2.30 ujutru (naravno Marfijev zakon – granični prelazi su bili pusti nigdje žive duše i naravno da sam imala vozača manijaka koji je jurio kao muva bez glave po autoputu), ja u poslovnom izdanju sa laptop torbom ispred Keleti stanice, oko mene grupa arapskih momaka koji spavaju ispred na klupama držeći pod glavom sve svoje bogatstvo, malo dalje 3 prostitutke, a sa druge strane dva muškarca, beskućnika rekla bih, koji u nevjerici gledaju s koje planete sam ja pala.
Ulazim unutra kad tamo brojne arapske i afričke porodice sjede i spavaju po klupama i podu, držeći čvrsto između sebe svoju imovinu koja je stala u par zavežljaja.
Malo dalje mađarski beskućnici, neki narko dileri koji vrbuju par engleskih pijanih turista koji i ne znaju gde se nalaze i non stop vrište kako je Beč fenomenalan grad i da su “ovdje” najbolji ljudi (i dalje se nadam da su ipak potrefili poslije voz za Beč, ako su uopšte i željeli da idu tamo) i par prostitutki koje gledaju da nađu klijente.
Smjestim se na jednu klupu, pustim Brejkerse i molim boga da što prije svane. Prilazi mi čovjek i pokušava da mi nešto objasni na mađarskom i nakon mog dobro veče na engleskom vadi svoju legitimaciju – mađarski policajac u civilu koji mi poslije na savršenom engleskom kaže da želi da vidi moju voznu kartu i pasoš. Jer logično ja sjedim u 3 noću na želježničkoj stanici, normalno je da putujem negdje. I još “logičnije” ja tu kartu nemam, jer ja i ne putujem nigdje.
Već mi je scenario u glavi, sad će da me privede, neću stići na sastanak, platiću sto odsto neku kaznu jer “poznato je da Mađari ne vole Srbe i uvijek pišu nama neke kazne, jer nas mrze”.
Ništa od toga se nije desilo. Ispričala sam mu šta ja to zapravo radim na željezničkoj stanici. Da li je on bio dobre volje ili se sažalio, sve u svemu ili je samo dobar čovjek, on se samo nasmijejao i pitao da li možda želim čaj ili kafu (ponoviću: mađarski policajac, ja strani državljanin) i rekao da će me obići on ili njegov kolega za pola sata da vide da li sam ok i poželio mi uspjeh na poslovnom sastanku. Usput se sagnuo i pokrio jednu baku koja je spavala na klupi i ostavio čokoladicu. Na svakih pola sata je prolazio tuda i mahnuo mi.
Dragi mađarski policajče, hvala ti što si dokazao da policiju ne čine samo korumpirani policajci i nezainteresovani pojedinci. Ne, niste svi isti.
Vozovi su dolazili i prolazili. Pitala sam se kako to izgleda spavati na podu željezničke stanice uz pisak sirena na svakih pola sata. Odgovor mi je došao neočekivano u obliku male, skakutave, preslatke devojčice.
Bilo je oko 3 ujutru, ona je bila budna a njeni roditelji i ostatak porodice su spavali u uglu.
Dotrčala je do mene i nešto veselo krenula da priča na arapskom, a kako je moje znanje arapskog svedeno na 20-30 izraza koji su mi ostali u sjećanju, nismo baš nešto mnogo mogle da komuniciramo, ali nas dvije to nije spriječilo. Ona je sjela pored mene i nastavila da priča, uhvatila me za ruku i gledala moje nalakirane nokte i veselo čavrljala. Bila sam smješna sebi kako na nekoj mješavini arapsko-turskog pokušavam da je pitam odakle je, pa onda na engleskom i tek onda se sjetim da ne komplikujem i na čistom srpskom kažem Irak ili Sirija. Malena se trgla, tužno me pogledala i rekla: Sirija. Vjerovatno je i ona mene pitala odakle sam i sama donijela zaključak da mora da sam iz Turske, ukoliko sam je dobro razumjela. Na pomen Beograda veselo se nasmješila i klimnula glavicom, a tek kad sam izvadila Plazmu ihh te sreće! Sad kako objasniti djetetu koji ne govori nijedan jezik koji ja znam da ide i pita mamu da li smije da uzme keks. I onda shvatite koliko je zapravo lako sporazumjeti se čak i kada ne govorite isti jezik. Najjednostavnije prstom, ono što se smatra nekulturnim i primitivnim za “razvijeni i civilizovani svijet”, pokažeš keks pa mamu i klimneš glavom. Otrča ona, probudi mamu, koja je prvo uplašeno reagovala misleći šta se dogodilo. I tačno se vidio izraz olakšanja da je u pitanju samo keks, da je niko nije napao, povrijedio… Majka se nasmiješila, klimnula glavom i pogledala u mom pravcu i opet se nasmiješila, stavila ruku na grudi, blago povila glavu u znak zahvalnosti. I povuče dijijete za rukav kada je malena krenula ponovo prema meni i tačno mogu da zamislim šta je rekla “Nemoj da budeš dosadna teti, to nije lepo”, ali mala se otrže i dođe kod mene.
I tako nas dvije drugarice, jedna od 32 godine i jedna od 5 godina, jedna se zove Ivana, druga Nur sjedile su u 4 ujutru na Keleti stanici i jele Plazma keks. Svaka je pričala na svom jeziku. Nur je uzela da crta, crtalo je dijete svoj život, crtalo je kuće razrušene, tenk jer ona samo za to zna i ja sam počela da plačem. I onda je dijete od 5 godina tješilo ženu od 32 godine, onako čisto dječije i ljudski, uzela je moju ruku u svoju i mazila je.
I baš zbog toga, ne mogu da dozvolim da neko arapsku djecu i male azilante posmatra kroz prizmu budućih terorista, jer to su djeca. Obično dijete koje voli Plazmu i kao svaka petogodišnja djevojčica voli nalakirane nokte i voli da igra crvene rukavice.
I Keleti stanica se polako budila, a Nur je već bila pospana i otišla je kod svoje mame, pri odlasku mi je nešto šapnula, nažalost razumjela sam samo hvala.
U toku je bio sveti mesec Ramazan, a meni je prišla jedna baka i krenula da priča. Često mi se u Turskoj ili arapskim zemljama dešava da me tako identifikuju kao “svoju”, pa je i baka mislila da sam njihove gore list. Kako nismo mogle da se sporazumijemo u pomoć nam je pritekao mladić sa susjedne klupe. Mladi Sirijac sa odličnim znanjem engleskog.
Baka je inače baka male Nur i gledala je kako ja pričam sa njom i kako se igramo i pitala me da im se pridružim za sehur odnosno ramazanski doručak koji se jede pre svitanja.
I dođe ti da plačeš, kada shvatiš da te na doručak zove osoba koja je dočekala da svoju starost provodi po željezničkim stanicama zbog gramzivosti i pohlepe svjetskih političara. Koja je dočekala da neka evropska balavurdija skreće pogled na drugu stranu kada ih vidi jer im “ruže grad”. I kada shvatiš da ta osoba još uvijek čuva dobrotu u svom srcu, porazi te činjenica kada shvatiš koliko malo takvih ljudi imaš u svom okruženju i koliko su vječito nezadovoljni i nezahvalni za sve što imaju. I dođe ti da u 5 ujutru pozoveš sve ljude iz svog telefonskog imenika i da im kažeš, kada ustanete budite zahvalni jer ste spavali u svom krevetu.
I hvala Nur i njenoj baki jer su mi podarili mogućnost da ovu priču napišem i da ponovo osjetim istinsku zahvalnost za sve ono što mi je život pružio i čega me je poštedio. Nadam se da njih na kraju ovog puta očekuje ono što i znači ime Nur – svetlost.
I jutro je svanulo, ja sam napustila Keleti stanicu, oni su ostali tamo. Nadam se srećni barem koliko i ja, jer sam za par sati učvrstila veru u ljude. I prestala da se bojim noćnih boravaka na železničkim stanicama, jer ponekad nije loše suočiti se sa svojim strahom i predrasudama.
A vi dragi prijatelji (koji ste pre svega imali strpljenja da ovo pročitate do kraja) ne skrećite pogled kada ih vidite na ulici, a ne skrećite pogled ni od svojih siromašnijih i nemoćnih komšija. Ako im je već život oduzeo puno toga, nema razloga da im neko oduzme i gazi ljudsko dostojanstvo. Ako možete, trudite se da ljudima budete braća i sestre, ako ne možete, nema potrebe da budete ni vukovi.
FOTO: ARAPSKI IMIGRANTI U BEOGRADU
