Pouke Endelusa ili kada će muslimanski narodi shvatiti snagu jedinstva

758

Piše: Muhamed Abdullah ‘Anan

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U cjelokupnoj islamskoj historiji nema bolnijih i tužnijih stranica od onih iz historije islamske države Endelus.

Jedino je u Endelusu istrijebljen cijeli jedan muslimanski narod i uništena slavna islamska civilizacija od koje su ostale samo ruševine i sjećanja zapisana u knjigama i studijama o Endelusu.

Iako je islamska država u Endelusu ili Španiji nestala prije nekoliko stoljeća, a muslimani pobijeni i poklani, tragedija Endelusa je još uvijek živa u srcu svakog muslimana kad god se prisjeti njene tragične sudbine.

Islamska država u Endelusu živjela je osam stoljeća. I nije bilo iznenađujuće to što je nestala islamska država u toj dalekoj zemlji izoliranoj od ostatka islamskih zemalja, nakon stoljećâ raskola koji su je razjedali iznutra, već je čudno da je unatoč krvavim ranama uspjela izdržati toliko vremena pored vječitih neprijatelja koji su stoljećima vrebali i čekali svoju priliku.

Historija Endelusa otkriva nam tajnu polaganog i postepenog nestanka ove islamske države. Pokušat ćemo u ovoj kratkoj studiji izložiti neke od osnovnih slabosti koje su pogodile muslimansko društvo u Endelusu još od njezinog formiranja, a koje su vremenom postale zločudne bolesti koje su nagrizale i potkopavale njezine temelje, sve dok nisu iscrpile njezinu snagu i odvele je u ponor propadanja i nestanka.

Nakon što su muslimani osvojili Endelus (Španiju), stanovnici Španije su počeli udisati zrak istinske slobode. Muslimani su određivali poreze na temelju pravde i pravičnosti, nakon što su narodu bili nametani porezi na temelju nepravde, strasti i pohlepe. Svim građanima je zagarantovana sigurnost u pogledu njihovih života, slobode i raspolaganja imetkom.

A što se tiče vjeroispovijesti i slobode uvjerenja i savjesti, islamska politika bila je primjer najvećeg stepena tolerancije, tako da nikome nije učinjena nepravda i zulum zbog vjere i uvjerenja, dok je džizija propisana tzv. štićenicima islamske države (zimijama), kršćanima i Židovima  u zamjenu za potpunu zaštitu njihovih prava od strane islamske države. Ako bi neko od njih primio islam, bio bi oslobođen džizije i postao bi ravnopravan sa ostalim muslimanima u pogledu svih prava i dužnosti.

Holandski orijentalista Reinhart Dozy (1820.-1883.), o islamskoj vlasti u Španiji, rekao je: ”Stanje kršćana pod islamskom vladavinom bilo je takvo da oni nisu imali ni približno pritužbi na muslimanske vladare u odnosu na raniju, kršćansku vlast. Arapi su bili vrlo tolerantni i nikome nisu činili nepravdu i nasilje na osnovu vjerske pripadnosti. Arapska osvajanja su, u nekim aspektima, bila pravi blagoslov za Španiju, jer su muslimani izvršili važnu društvenu revoluciju i iskorijenili mnoge bolesti koje su stoljećima harale zemljom.”

Međutim, ova nova država, koju je islam poslao u Španiju, nosila je od početka klicu razlika i opasnosti, a novo društvo, koje je islam ujedinio i okupio pod jednu zastavu sa svim njihovim različitostima, bilo je u znaku rasplamsavanja različitih želja i tendencije i razjedale su ga nacionalne i plemenske razlike. Arapska plemena su se još uvijek suočavala sa svojim vječnim starim suparništvima, a Berberi, koji su činili najveći dio vojske, mrzili su svoje vođe Arape, kojima su se željeli osvetiti i preuzeti od njih moć i vlast, zbog čega su često dizali pobune i revolucije.

Španjolski muslimani, poznati kao el-muvellidun ili novi muslimani, oni koji su tek primili islam, unatoč primanju islama, bili su, u društvenom smislu, inferiorni u odnosu na Arape koji su bili na vlasti u Endelusu. A sve zbog toga što su, pored činjenice da je islam izjednačio sve muslimane u pravima i dužnostima i anulirao nacionalne, rasne i klasne razlike, Arapi sumnjali u lojalnost novih muslimana i uskraćivali su im pozicije od povjerenja i i utjecaja, jer, u dijelovima zemlje koje su osvojili sabljom, Arapi se nisu mogli osloboditi svog nacionalnog ponosa i veličine.

No, za novo muslimansko društvo i novu islamsku državu Endelus, opasnije je bilo neslaganje među samim Arapima i ono je bilo jedan od glavnih uzroka dezintegracije i raspada. Plemenska pristrasnost i fanatizam još uvijek su bili živi, a nadmetanje za vlast i pozicije između plemenskih vođa i vojskovođa razbilo je muslimanske redove i pretvorilo ih u stranke i grupacije, a ljubomora i zavist uradili su svoje u srcima pripadnika različitih plemena i njihovih ogranaka.

Berberi, koji su učestvovali u osvajanju Endelusa, bili su stalni faktor u poticanju ovog sukoba. Taj dvostruki sukob: Arapi među sobom, zatim Arapi i Berberi, bio je jedno od glavnih obilježja endeluzijskog društva.

To neslaganje i konflikt nagrizali su temelje mladog endeluzijskog društva i nije prošlo ni četrdeset godina od formiranja islamske države na tlu Endelusa, a Endelus je postao vulkan građanskih ratova. Ovi unutrašnji sukobi trajali su oko stoljeće i pol, no njihovi uzburkani valovi nisu zaustavili formiranje nove emevijske države na tlu Endelusa u kojoj je stanje mira i konsolidacije također trajalo samo jedno kratko razdoblje, od halife Nasira do halife El-Mensura.

Međutim, osim unutrašnje nesloge koja je razdirala društvo u Endelusu, još jedna opasnost vrebala je i prijetila ovoj islamskoj državi, a to je opasnost od kršćanske Kraljevine Španije, koja je na početku bila mala i bezopasna, a koja se nevjerovatno brzo razvijala tako da je vrlo brzo postala konkurent i realna opasnost islamskoj državi. Islamska država Endelus nije bila svjesna te neposredne opasnosti, pogotovo dok je emevijska vlast bila jaka, ali kada se srušila emevijska država u Endelusu, odmah su ”pobjednici” krenuli da dijele Endelus, pa su formirane mnogobrojne male države, praktično gradovi države, koje su se međusobno natjecale i borile, pokušavajući jedni drugima oduzeti teritoriju i vlast. Tako su vječni neprijatelji – španski kršćani – dočekali svoju priliku, pa su počeli huškati muslimanske državice jedne protiv drugih, dok su se vladari tih državica bacili u naručje kršćana tražeći njihovu pomoć i savezništvo protiv svojih suparnika muslimana.

A onda su jedna za drugom, polahko ali sigurno, padale muslimanske državice u ruke kršćana sve do konačnog pada posljednje muslimanske državice i utvrde u Endelusu – Granade, koja je pala 1492., nakon čega je nad muslimanima izvršen stravičan pokolj i genocid od strane kraljevsko-inkvizitorske vlasti Španije.

Tragedija Endelusa bila je velika pouka i vječna lekcija za cijeli muslimanski svijet. Ali, kao da islamski svijet nije uzeo pouku i nije naučio ovu lekciju, jer i danas isto kao i tada, razjedinjenost i međusobni sukobi razdiru muslimanska društva i države, a islam je postao ponižen na vlastitoj teritoriji i na njoj se sada vijore, umjesto zastave islama, zastave zapadno-krstaških i drugih okupatora.

Pa, kada će islamski svijet shvatiti značaj i snagu jedinstva?!