SAFF

Pouke iz kazivanja o Talutu i Džalutu – 3 dio: Vođstvo, karizma i legitimnost

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Postoji univerzalno ljudsko stanje čiji smisao se ogleda u tome da ljudi žele oblikovati onoga koga očekuju kao vođu prema vlastitom kalupu, i on mora posjedovati mnogo više od njegovih sljedbenika i mora im dozvoliti da kažu šta žele i da sluša njihove želje, umjesto da oni slušaju njega i da se pokoravaju. To je opće ljudsko stanje.

U Talutovoj priči vidimo tipičan primjer odbijanja vođe koji je došao svom narodu (i to nakon što su to oni tražili od svoga vjerovjesnika), jer je bio drugačiji od onoga što su očekivali i čekali.

Zapravo, ova situacija nije ograničena samo na Izraelćane. Mudrost kazivanja ove priče muslimanima u Kur'anu je da ih upozori da i oni mogu upasti u istu grešku kao i Izraelćani. Jer greške koje su se dogodile Židovima ili kršćanima a koje su spomenute u Kur'anu, nisu spomenute radi toga da kažu muslimanima kako su oni koji su bili prije njih loši ljudi, već Allah spominje ta kazivanja da bi muslimani uzeli pouku te da ne bi upali u iste greške.

Muslimani nisu više zaštićeni od Židova i kršćana od upadanja u greške. Mnogo je primjera iz povijesti koji nam govore da su muslimani također ponavljali greške Židova i kršćana, pa čak i greške ljudi koji nisu pripadali monoteističkim religijama. Stoga, nije čudo što nas je naš Poslanik, s.a.v.s., obavijestio o tome da će ”muslimani slijediti stope Židova i kršćana, odnosno da će raditi ono što i oni rade, čak i kad bi se oni uvukli u gušterovu rupu, muslimani bi to isto učinili”.

Ovaj slučaj je divan primjer koji nam objašnjava da muslimani ne mogu imati nikakvu prednost u odnosu na bilo koji narod, religiju ili društvo, samo zbog toga što pripadaju islamu, i da se čovjekova vrijednost ocjenjuje i mjeri na osnovu njegovih djela i postupaka.

Islam se u osnovi ne suprotstavlja drugim narodima, već se suprotstavlja i napada djela koja su počinili kao što je njihovo uzimanje ljudi za božanstva, veličanje vjere predaka, poricanje Allahove objave, arogancija, oholost, laž i iskrivljavanje svetih knjiga prema vlastitim željama i nahođenju.

Općenito, onaj ko počini ove grijehe, bez obzira o kome se radi, gubi status vođstva koji je prethodno bio osigurao slijeđenjem Allahove upute, baš kao što se to desilo Izraelćanima. U Kur'anu dolazi: “Znak njegove vlasti” – reče im vjerovjesnik njihov – “bit će kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!” (El-Bekara, 248.)

Gospodar svjetova u Kur'anu kaže da Izraelćani nisu htjeli slijediti Taluta jer nije pripadao njihovom narodu, i zato što nije ispunio njihove težnje i očekivanja, jer su smatrali da oni zaslužuju vlast, te su se od početka sustezali i povlačili iz borbe koju su sami tražili. Stoga, Allah, dž.š., u ajetu govori da će onima koji ostanu dosljedni doći vladar sa jasnim znakovima kako bi učvrstio stubove svoje vlasti. Ovaj ajet je posebno važan u smislu društvene legitimnosti tog autoriteta.

Naime, znak neizmjerne Allahove dobrote prema ljudima je u tome što im je odabirao poslanike između njih, one koje su njihovi narodi poznavali i koji su govorili njihovim jezikom i što od samog početka nisu morali poduzimati bilo kakve napore da bi razumjeli poslanicu koja im je poslana. No, i pored toga, većina ljudi neće učiniti nikakav napor da promijene svoj život.

Pogledajte da su ljudi, u većini slučajeva, skloni pobiti i zanegirati čak i vjerovjesnika koji je došao sa čudima (mu'džizama) i koji je iz njihovog naroda i govori njihovim jezikom.

Vrlo je vjerojatno da je kovčeg koji su nosili Izraelćani, koji su bili poraženi od svojih neprijatelja, a u kojem je bila poslanička zaostavština od Musaa, a.s., i Haruna, a.s., a koji predstavlja egzistencijalni simbol tog društva, pao u ruke njihovih neprijatelja. Izraelćani nisu samo poraženi, već su živjeli u stanju stalnih turbulencija i moralnog (duhovnog) gubitka zbog onoga što im se dogodilo.

Allah najbolje zna, ali Allahovo slanje Taluta kao vladara nije povezano samo sa vjerovjesnikovim ukazivanjem na njegovu osobu, već Talut dolazi na početku sa zadatkom koji će mu omogućiti da eliminira stanje moralnog poraza koji je ovladao Benu Izraelćanima tako što će na određeni način vratiti kovčeg svome narodu iz ruku neprijatelja, a što će im, samo po sebi, donijeti veliku moralnu pobjedu.

Nije jasno je li kovčeg donesen putem čuda ili na neki drugi način, ali vjerujemo da je to bilo prikladno datoj situaciji.

Zapravo, čak i ako se to desilo nadnaravnim putem, to je bilo dovoljno za oduševljenje tog poraženog društva i davanje nade njegovim članovima da su se u stanju boriti i osloboditi, kako bi raspršili teške i tamne oblake koji su se nadvijali nad njima.

Smirenje (sekinet) koje se nalazilo u kovčegu, zapravo je smirenje koje garantira društveni i tradicionalni (vjerski) legitimitet Talutu, čiju vlast je podržavao i njihov vjerovjesnik, ali isto tako i klimu koju je osiguralo karizmatsko vođstvo a koja znači osjećaj jedinstva i unutrašnjeg mira nakon pobjede. Zbog toga se ‘sekinet’, odnosno smirenost, spominje i u suri El-Feth (Pobjeda), jer je ‘sekinet’ stanje smirenosti koje je Allah spustio u srca vjernika da bi im povećao vjerovanje i upotpunio Svoju blagodat prema njima.

Međutim, stanje smirenosti i jedinstva oko vođe i odlučnost u borbi na putu promicanja Allahove vjere, ustrajnosti i žrtve, ne traju vječno. Kao što ni karizma i pripadnost plemenu (narodu) nije izvor nepresušne snage, jer put (borbe za slobodu i pravednu državu) mijenja ljude, pa jedne učini nasilnim, druge pokvari, treći nastoje zadržati i sačuvati ono što su stekli, dok četvrte počinju privlačiti ovosvjetski užici, plijen, požuda i pohlepa za vlašću.

Talutova karizma se povećala jer je vratio kovčeg, simbol slobode koju Benu Izraelćani dugo i sa čežnjom čekaju. Talut je sada bio spreman izaći u borbu protiv Džaluta (Golijata), koji je prijetio njegovom narodu i koji ga je stalno ugnjetavao, ali nije bio siguran koliko njegovih ljudi može ići na ovo naporno putovanje, iako su u osnovi povjerovali u njegovu vlast i kraljevstvo nakon što im je došao sa jasnim čudom (mu'džizom).

Talut je znao da pobjeda nije nužno povezana sa brojnošću vojske i potpuno je bio svjestan da malobrojna vojska, čvrste odlučnosti i vjere, može pobijediti mnogobrojnu vojsku kojoj fali odlučnost i vjera.

Nema sumnje da one koji krenu tim putem čekaju mnoga iskušenja i teški ispiti.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA