Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Životni put je najbolja škola, jer na tom putu se uče lekcije koje nećete učiti ni u jednoj drugoj školi. Ali to je samo za one koji vrlo dobro znaju kako učiti lekciju, uostalom, kao i u svim drugim školama.
Prelazak određenog puta nikako nije garancija da će se naučiti sve lekcije koje se odnose na taj put i to putovanje. Neprohodni i krševiti put pun je poteškoća, a svaka od tih poteškoća je test za koji se nikome unaprijed ne garantira da će ga položiti.
Ima onih koji se toliko naviknu na tom putu da, dok još putuju njime, sebi garantiraju luksuz i vlast, a takav zaboravlja da je on obični prolaznik na tom putu.
Ima onih koji se umore i misle da neće moći iskoristiti svoje mogućnosti i onda se povuku sa sredine puta. Ima onih koji miješaju (brkaju) put i njihovu vezu sa prijateljima, pa onda žure da slijede zabludu onih (”prijatelja”) koji dolaze iz suprotnog pravca.
Ima, opet, onih koji vjeruju da su stigli do kraja puta, pa onda sagrade sebi pristanište pored puta. Međutim, ni put ni njegove teškoće nisu se završili, niti se može govoriti o stizanju na kraj puta sve dok duša ne napusti tijelo.
U kazivanju o Talutu odmah na početku dogodilo se razdvajanje između Taluta i većine njegovih vojnika (najmanje četiri petine), čiji je broj, prema nekim predajama, iznosio 80 hiljada ljudi. Oni su na prvoj stanici napustili put, pravdajući to svojim identitetom i porijeklom. Ostali su se potčinili karizmatičnom autoritetu sa kojim se Talut prvi put pojavio kad im je vratio kovčeg iz ruku njihovih neprijatelja koji su bili uzrok njihovog poniženja i patnje.
Međutim, oni koji su bili privrženi Talutu i koji su ostali da ga slijede, još uvijek nisu bili uvjereni u svoju sposobnost da se bore u ovoj velikoj bici. Stoga su morali biti testirani. No, testiranje i provjera nisu bili Talutova ideja, nego Božanska zapovijed. Allah je Taj Koji će ih provjeriti i testirati, a ne Talut, ali je Allah ukazao čast Talutu da ih obavijesti o tome.
A kad ih je Allah stavio na iskušenje sa rijekom na njihovom putu, oni koji su se iz nje napili pali su na ispitu, osim onih koji su samo šakom zahvatili vode, njima nije upućena nikakva primjedba niti prijekor. U ajetu dolazi: ”I kad Talut vojsku izvede reče: ‘Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje – nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.’ I oni se, osim malo njih, napiše iz nje.” (El-Bekara, 249.)
Niko ne zna, osim Allaha, šta je predstavljala ta rijeka. Međutim, ima mnogo onih koji kažu da je ta rijeka simbol ljudskog zaborava svih društvenih dešavanja, narodnih patnji, bolova i vapaja, u toku vladavine i moći, i odavanje dunjalučkom životu i njegovim blagodatima, a pogotovo blagodati vlasti i svemu onome što ona omogućava vladarima, te utapanje u želji da se osvoji što veći plijen i bogatstvo te da onaj ko je na vlasti priskrbi za sebe mnogo više od onoga što realno zaslužuje.
Mnogi se danas vraćaju ovoj priči općenito, zbog ove dimenzije i implikacija koje ona sadrži. Nema smetnje da se to shvati u spomenutom smislu, ali pod uvjetom da se nipošto ne zanemari doslovno značenje događaja.
Nije dugo trajala ta iskrenost i posvećenost mase koja se okupila oko vođe čija karizmatičnost je spasila ljude od poniženja i koja im je ponudila nadu u skoru pobjedu.
Stoga ova priča sadrži korisne lekcije iz domena politike. Naime, ne postoji društvo sa beskonačnom odanošću vođi. Snažan i moćan vođa kao što je Talut, koji je na početku svog putovanja dobio punu podršku, gubi veliki dio svojih sljedbenika prilikom prvog iskušenja i testa koji se može smatrati jednostavnim.
Da, Talut je izgubio sljedbenike, ali je znao da to nije poraz. On je zapravo na taj način upoznao ljude testirajući njihovu odanost pred veliku bitku koja slijedi i lično se uvjerio na koga može računati i sa kime može nastaviti svoj put, te koliko daleko može stići.
Kada su stigli do rijeke, većina ih nije uspjela položiti test, dok su ostali koji su prešli rijeku bili malobrojni. No, test se ovdje ne završava, sada ih čeka novi test koji se odnosi na njihovo psihičko (duhovno) stanje, na njihove strahove, hrabrost i osjećaje.
Oni će se naći u novoj situaciji da se pokaže kako gledaju na sebe i svoje neprijatelje i u kojoj mjeri vjeruju u Boga. Bilo je onih koji su se odvajali od cjeline na svakoj stanici puta tako da je sa Talutom ostala manjina od manjine koja je počela osjećati strah da se, u takvom broju, suoči sa neprijateljem. Oni su čak i u normalnim vremenima, kada su bili svi na broju, osjećali da neprijatelj ima moć i snagu da ih pobijedi, dok su sebe vidjeli kao slabe i nemoćne.
I zaista, Izraelćani su bili vrlo slabi kada ih usporedimo sa njihovim neprijateljima. U bilo kojoj racionalnoj i objektivnoj usporedbi nemoguće je, sa tako malim brojem vojnika, poraziti vojsku koja se smatrala najvećom silom tog vremena. Međutim, ako su oni iskreno povjerovali u Allaha na početku svoga putovanja, onda to znači da su imali čvrsto uvjerenje da će pobijediti.
Kada su se odvojili oni što su se bojali sukoba, sa Talutom je ostala petina vojske koja nije osjećala taj strah. U nekim predajama spominje se da je broj vojnika koji su ostali sa Talutom bio jednak broju muslimana koji su se borili protiv Kurejšija u Bici na Bedru. U Kur'anu o tome dolazi: ”I kada je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali – povikaše: ‘Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!’ Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: ‘Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!’ – A Allah je na strani izdržljivih.” (El-Bekara, 249.)
Ajeti koji govore o Talutu i Džalutu objavljeni su u vrijeme kada su se muslimani pripremali za Bitku na Bedru, a dio jednog od tih ajeta glasi: “Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!” Dakle, da bi se to ostvarilo, jedini uvjet je istinsko vjerovanje i odbacivanje etničkog i plemenskog fanatizma i posvećenost pobožnosti i pravednosti, te da ih na početku puta ne prevari i ne obmane ratni plijen, ovosvjetski užici i vlasti, da ne zaborave da je dunjalučki život samo put koji se mora proći da bi se stiglo do Ahireta.
Ostatak Talutove vojske se, nošen snagom imana i iskrenog vjerovanja, suočio sa Džalutom (Golijatom) i njegovom vojskom, tako da se njihovo jedinstvo nije razbilo unatoč malom broju nakon svih testova kroz koje su prošli. Nisu osjećali nikakvu tjeskobu i strah i izašli su u susret neprijatelju sa snažnom vjerom i visokim moralom nakon što su uspješno prošli sve ispite i nakon što su uzeli Allaha za svoga zaštitnika.
Znači li to da se ova malobrojna skupina vjernika suočila sa silnom neprijateljskom vojskom oslanjajući se samo na Allaha, a bez poduzimanja bilo kakvih taktičkih mjera i bilo kakvog plana opreza?
To je pitanje koje ćemo, ako Bog da, raspraviti i na koje ćemo odgovoriti u sljedećm nastavku ovog serijala.
