Poziv na opći džihad

151
Salman al-Ouda

Piše: šejh Selman ibn Fahd el-Avde ( Saff, br.100)

Mnogi govore i pitaju o džihadu i o njegovu propisu pri tome ciljajući na jedan njegov specifičan vid i na tačno definiranu situaciju. Ovo prouzrokuje vidljivu koliziju između razumijevanja džihada kao šerijatskoga pojma koji ima svoje poruke, svoju univerzalnost i višeslojno značenje, i primjenjivanja toga pojma na neku određenu situaciju.

Dva značenja džihada

Pojednostavljujući ovo pitanje i približavajući ga jednostavnijem poimanju nalazimo da džihad ima dva značenja:

Opće značenje: Ulaganje napora na putu širenja Allahove vjere i uspostave Njegovih propisa na Zemlji, ali i postizanje prosperiteta u domenu ovosvjetskog življenja sa svim onim što je potrebno za takvo nešto, uključujući spoznaju, nauku, aktivnosti i sredstva. Ovo bez sumnje predstavlja obavezu cijelog ummeta; obaveza svakoga pojedinca je da se posveti onome što mu najviše odgovara: šerijatsko znanje, ovosvjetsko znanje, borba na Allahovom putu, …

Posebno značenje: Borba protiv nevjernika; ovo je dužnost svih čije zemlje su okupirane od strane nevjernika, dok je na ostalim muslimanima da ih u tome pomognu materijalno i moralno.

Mišljenje koje na tjelesni džihad (borbu) gleda kao na strogu dužnost svakoga pojedinca (fardul-ajn) za sve pripadnike islamskog ummeta u isto vrijeme, bez sumnje je pogrešan stav i nema osnova.

Svaki od nas vjeruje u to da islamska dava nije dostigla svoj vrhunac i da već vijekovima nije ostvarila potrebni intenzitet. Sada je trenutak kada je ummet, sa svim svojim dijelovima, u najvećoj potrebi za ispravljanjem znanja, djelovanja, vjerovanja, ibadeta u svim segmentima življenja. Štaviše, mnogi ljudi nisu prestali biti u nevjerstvu i mnogoboštvu i njihov procent iznosi oko 80% od ukupnog broja čovječanstva: jevreji, kršćani, idolopoklonici, budisti, hindusi, …

Svi se slažemo u tomeda se šerijatsko znanje nije proširilo koliko je potrebno. Mnogi muslimani ne poznaju ni one stvari koje se ubrajaju u esencijalna znanja iz njihove vjere, a koja obavezno moraju poznavati.

Svima je jasno da ovaj ummet obavezu naređivanja dobra i odvraćanje od zla nije sproveo u mjeri u kojoj se to od njega očekuje …

Svi znamo da muslimani pate od nedostatka kadrova i iskustava koji su neophodni za postizanje ovosvjetskih i ahiretskih ciljeva. Ekonomija, mediji, menadžment, medicina, geologija, astronomija samo su neke od nauka koje nam nedostaju.

Sve spomenuto su naredbe koje se odnose na cijeli ummet (fardul-kifaje), ali su zbog nepostojanja u ummetu postali stroge naredbe usmjerene svakom pojedincu (fardul-ajn). Tako smo se našli pred dugom listom strogih islamskih naredbi koje se odnose na svakoga pojedinca (fardul-ajn) kod kojih ne koriste lični prohtjevi. Pri tome ne postoji lakši izbor za koji smatramo da nas ne košta više od cijene naših života. A kako li samo muslimani danas lahko žrtvuju svoje živote!

Problemi muslimana neće prestati postojanjem države koja nosi atribut islamska

Koliko je onih koji se dvoume kada ih pozovemo da se angažiraju u dugoročnim projektima koji će im donijeti znanje, specijalnost u nekoj struci, kreativnost, uspjeh…! Oni uglavnom nemaju vremena za tako nešto. Oni misle da će sve nevolje i neuspijesi muslimana prestati postojanjem neke države koja će imati atribut – «islamska».

Nema sumnje da je sprovođenje šerijata među najuzvišenijim ciljevima kojima teže muslimani, njihovi učenjaci, daije a pogotovo borci na Allahovom putu.

Na drugoj strani, globalni nazadak koji je zadesio islamski ummet ne može se svesti pod jednu kategoriju niti se može ograničiti na neku određenu državu. Ovu dekadencu ne može okončati ništa osim jednoga temeljitog reformatorskoga pokreta usmjerenog na ispravljanje načina razmišljanja, znanja, djelovanja u svim segmentima ummeta. Ovako nešto zahtijeva univerzalan projekt koji će izgrađivati vjersku i ovosvjetsku platformu ovoga ummeta. Prva faza u ovome projektu trebala bi biti njegovo pravilno poimanje, jer onaj koji nešto ne posjeduje drugima to ne može dati. Mnogi projekti ovoga ummeta nisu uspjeli stoga što u svojoj osnovi nisu bili zasnovani na brižljivo proučenoj islamskoj platformi; i stoga što vid borbe protiv ovoga ummeta predstvalja i nametanje promjena koje se trebaju dogoditi u odsustvu svijesti i odgovrnosti našega ummeta.

Univerzalni projekt reforme našeg ummeta ne smije biti zasnovan na popuštanju pred neprijateljskim pritiscima.

Zanos samo povećava patnju

Danas ćeš među pobožnim i dobrim ljudima naći one koji će se u zanosu odazvati pozivu da “urone u more”, jer je njihova zanesenost dostigla vrhunac. Međutim, ako bi mu rekao: nastavi svoje školovanje i budi odličan učenik, planiraj da za nekoliko godina postaneš ličnost vrijedna spomena u životu ummetu i da doprineseš njegovoj budućnosti, vidjet ćeš ga kako zapada u beznađe i kako ga pogađa bezvoljnost. Po njemu nema smisla da planiramo za nekoliko godina unaprijed dok djeca bivaju ubijana, žene postaju udovice, ugled se obeščašćuje, krv proljeva, rane krvare i dok jauci ozlojađenih i gladnih paraju uši!

Odista, polet i zanos ponekada mnogostruko uvećaju patnje, umjesto da ih smanjuju!

Ovdje do izražaja dolazi značenje riječi “džihad” u svom širem značenju: ulaganje krajnjih napora i uprezanje posljednjih atoma snage u postizanju željenog cilja.

Kod nekih postoji afinitet za džihadom u njegovom užem značenju (značenju borbe), jer on ostvaruje brzi efekt i osvetu, dok zaspotavljaju onaj vid džihada čiji plodovi nisu vidljivi, ili se mogu vidjeti nakon nekog vremena ili ih čovjek za svoga života nije u prilici vidjeti.

Kur’ an nas obavještava da je jedna skupina ljudi tražila od Gospodara da im propiše borbu pa im je naređeno da se suzdrže. A kada im je borba propisana, oni se nisu pokorili naredbi i počeli su strahovati od ljudi kao što treba strahovati od Allaha…

Nemarnost kada je u pitanju naša budućnost dovest će nas do toga da vječito budemo zauzeti gašenjem požara tamo i ovamo te da zapostavimo ozbiljno djelovanje koje će umanjiti patnje budućih generacija.

Ne postoji kontradiktornost između nužnog vođenja računa o budućnosti i između odmjerenih napora koji se bave tretiranjem problema vrućih pitanja islamskog ummeta poput Palestine, Čečenije, Kašmira i drugih… Jer kako se javljaju nove rane i patnje, nužno je da one ne ostaju otvorene bez lijeka.

Međutim, ono na čemu trebamo potencirati jeste da bavljenje zaliječivanjem postojećih rana, koliko god to bilo važno, ne smije učiniti da zaboravimo razmišljanje o budućnosti naših pokoljenja. Ta pokoljenja će se pitati: Da li smo im ostavili išta osim rana?

Najefektivniji način razmišljanja vjerovatno je, u trenutnim okolnostima da svaki pojedinac razmišlja o poziciji na kojoj će najviše doprinijeti i kroz koju će odigrati svoju ulogu dugotrajnim djelovanjem. Tako da odredi svoj cilj i zacrta put do njega i krene njime… Ovaj će, u skladu sa Allahovim zakonitostima koje vladaju u svemiru, i stići do cilja. Na ovaj način treba povećavati broj onih koji djeluju pozitivno i ispravno upražnjavaju svoje aktivnosti, umjesto da imamo mase koje se raspituju o svojoj ulozi i nakon toga ne čine ništa!

Nije nužno da razmišljanje pojedinca uvijek bude svedeno na to kako odagnati sve patnje u kojima se ummet nalazi. Jedini onaj koji je u stanju obustaviti sve patnje jeste Uzvišeni Allah.

Što se tiče ljudi, dovoljno je da ulože krajnje napore kako bi započeli izgradnju unutar ummeta i neće im ništa škoditi ako se rezultati počnu ostvarivati na rukama drugih, nakon što su oni otpočeli gradnju postavivši njezine temelje.

Podizanje patnji s ovoga ummeta zahtijeva veliki broj svjesnih, iskrenih i požrtvovanih ljudi na svim životnim poljima i tome treba težiti.

Ne treba otpočinjati bitke

Ukoliko neki pojedinac ili skupina imaju iskustvo, želju i mogu postići rezultate bolje od ostalih u direktnom džihadskom borbenom djelovanju da li zbog njihove hrabrosti, organiziranosti, dalekovidnosti, iskrenog nijeta… Njima je bolje i preče da svoje bitke usmjere prema uzavrelim oblastima islamskog svijeta, kao što su Palestina i Čečenija. Ovakav junački potez bi zasluživao neprestano slavljenje. On bi dokazivao da ovaj ummet egzistira, da je pun vitalnosti i predstavljalo bi oživljavanje njegovih vrijednosti.

Međutim, ovakvi bi se trebali kloniti otpočinjanja bitaka u islamskim zemljama. Jer one dovode do proljevanja krvi, gubljenja života, remećenja reda i sigurnosti i pojavu straha. Ljudi time gube sposobnost da očuvaju svoja elementarna životna prava: pravo na vjeru, život, čast, razum i imovinu. A nalazimo da je Objava došla s ciljem da ih sačuva i zaštiti. Kako ove vrijednosti mogu biti upropašćavane u ime prividnog džihada pri kojem se čini nasilje nad muslimanima!

Uspjeh je kada čovjek koristi svoj razum prije ruku.

Duša je blagodat koju ne treba upropastiti

Pripadnici islama trebaju biti zadovoljni uspjesima i ostvarenjima koje je njihov poziv ostvario u njihovim društvima i sada trebaju vršiti nadogradnju i dodatno oblikovanje postojećih struktura. Na drugoj strani, oni moraju ubijediti ljude u ispravnost njihovoga pravca i u njegovu jasnoću. Također moraju dokazati ljudima da oni ne rade na rušenju postignutog niti je njihov poziv u suprotnosti sa interesima ljudi i sa njihovim potrebama. Ova duša koja se nalazi u našim tijelima je velika Allahova blagodat i čovjek ne smije biti nezahvalan upropašćavjući je bacanjem u razbuktalu vatru, bez razmišljanja o posljedicama.

Život je Allahova blagodat i On za šehide – one koji su žrtvovali svoj život na Njegovu putu težeći Njegovu zadovoljstvu – kaže da su živi: Ne smatraj one koji su ubijeni na Allahovom putu mrtvim – oni su živi kod svoga Gospodara i imaju opskrbu!