Pravi da’ija prihvatita kritiku bez ustručavanja, uznemirenosti, stida ili slabosti

998
selmanalawdah

Autor: Selman ibn Fahd El-Avde

Skromnost je poznavanje vlastitih mogućnosti, izbjegavanje oholosti, koja, prema hadisu Posla­ni­ka, sallallahu alejhi ve sellem, predstavlja nijekanje is­tine i potcjenjivanje ljudi.

Skromnost je, u osnovi, propisana velikom čov­jeku koji se plaši da u vlastitim očima bude velik. Njemu će se reći: “Skroman budi, bit ćeš k'o zvijezda koja posmatraču svjetluca na povšini vode iako je ona daleko i visoko!”

Običnom čovjeku se ne kaže: “Budi skro­man!”, nego: “Spoznaj vlastite mogućnosti i ne upotrebljavaj ih tamo gdje im nije mjesto!”

Ne smatraj se boljim ni od koga

El-Hattabi u “El-Uzli” prenosi da je imam Ab­dullah ibnul-Mubarek došao u Horasan želeći pos­je­titi čovjeka poznatog po skromnosti i bogobo­jaz­nosti. Kada je ušao kod njega ovaj se nije ni okrenuo niti mu je pridavao ikakvu pažnju. Kada je Ibnul-Mubarek izašao, ljudi upitaše ovog pobožnjaka: “Znaš li ti ko je ovo?” On odgovori: “Ne.” Rekoše: “Ovo je vođa pravovjernih u hadiskoj znanosti… To je Abdullah ibnul-Mubarek!” Čovjek se zaprepasti i izi­đe hitro žureći prema Abdullahu izvinjavajući se i pravdajući riječima: “Ebu Abdurrahmane, opros­ti mi i posavjetuj me!”

Ibnul-Mubarek reče: “Kada iziđeš iz svoje kuće svakog koga ugledaš smatraj boljim od sebe.”

Ibnul-Mubarek ga je smatrao samozadiv­lje­nim. Poslije se raspitao o njemu i saznao da je tkalac.

Imam odgajatelj Ibnul-Mubarek nam aludira da ovaj navodni asketa posjeduje jednu vrstu oho­losti, nadutosti i osjećaj superiornosti nad osta­li­ma. Ova bolest nekada brzo uđe u srca pobož­nja­ka. Ibnul-Mubarek ga je posavjetovao shodno nje­govom stanju.

Koliko imamo dobrih ljudi, a oni su često i da’ije, pa i učenjaci manjeg ranga, koji nemaju lijepo po­našanje prema svojim učiteljima, alimima i pro­fesorima. Ova činjenica je žalosna i bolna!

Ne govoriti ružno o islamskim učenjacima

Nema smetnje da imaš oprečno mišljenje sa ne­kim učenjakom ili da’ijom o pitanju nekog šeri­jat­skog propisa, ako si tome vičan sa naučnog gle­dišta. Ali je krajnje opasno i ružno da se to razilaženje pretvori u malj kojim se želi srušiti pozicija odre­đenog učenjaka, obezvrijediti njegova veličina, sa njim se izrugivati i prema  njemu ružno postupati.

Iako je moguće da se ovo dogodi kod povod­lji­vih masa, sljedbenika novotarija i zabluda, nije doz­voljeno ni u kom slučaju da se dogodi sljed­be­ni­cima sunneta i učenicima koji tragaju za zna­njem o Šerijatu.

Predlažu te za stvar o kojoj nisi razmislio

Uzdigni se i ne budi kao ostali probisvjeti

Učenjaci ehlis-sunneta vel-džema’ata su poseb­no zaduženi naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla, te kontrolom masa. Kada ih najbliži ljudi po­nize, ne očekuje se da im vrate. Svaki od njih je kao hrabri vitez koji iza sebe ima samo žene!

Da me moj narod opasa kopljima

I ja bih se opasao, ali su se koplja već pok­re­nu­la

Da sljedbenici sunneta čuvaju čast svojih uče­nja­ka i znaju njihovu veličinu, ovi bi mogli izvr­ša­vati dužnost naređivanja dobra i zabranjivanja zla na ispravan način. Ali, kada oni koji stoje iza uče­njaka iznevjere, tada ovi ništa ne mogu poduzeti.

Žalosnija je činjenica da sljedbenici novotarija pos­­tupaju suprotno. Ponekad svojim šejhovima, mu­­allimima i predvodnicima pripisuju izvjesnu sve­tost. Za njima skrušeno idu, što je, ustvari, jedna vrsta obo­­žavanja i stapanja sljedbenika sa onima koje sli­je­de.

Praksa ezoterijskih sekti kroz stoljeća bila je us­mjerena na odgajanje sljedbenika koji su trebali pri­pisati nepogrješivost svojim vođama i pred­vod­ni­cima.

Čak i mu’tezile koji svoje razumijevanje vjere svo­de samo na stvari koje može dokučiti njihov ra­zum, jer osjećaji i emocije kod njih nemaju ni­kak­vog značaja, veličaju svoje šejhove.

Sljedbenici sunneta imaju najveće pravo da poš­tuju i cijene svoje učenjake. Nema dobra u na­rodu či­ja mlada populacija ne poštuje starije, a stariji ne­ma­ju milosti prema mlađima.

Ko si ti da za sebe kažeš «mi»

U skromnost se ubraja i spoznavanje vlastitih mo­gućnosti tako da mladić koji je početnik u zna­nju sebe ne smatra takmacem određenom učenjaku i govori: “Oni su ljudi, kao što smo i mi ljudi (sto­ga ne trebaju biti posebno uvažavani)!”

Ustvari, postoje raznoliki vidovi «ljudskosti». Epi­tet «ljudskosti» na više mjesta u časnom Kur’anu se navodi u kontekstu pohvale:

“U njoj su ljudi koji vole da se često čiste.” (Et-Tevbe,108)

“U džamijama koje se Njegovom voljom podižu i u ko­jima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, lju­di koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju, i koji namaz obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kome će srca i pogledi biti uznemireni.”              (En-Nur, 36-37)

Nekada se pod «ljudskošću» misli na muški spol kao, naprimjer, u ajetu:

“I bilo je ljudi koji su pomoć od džinna tražili, pa su im tako obijest povećali (El-Džinn, 6)

Muškarci nisu isti. Između njih postoji razlika velika kao razdaljina između Zemlje i zvijezde Da­nice.

Možda ćeš vidjeti mladog studenta koji poz­na­je nešto malo od Kur’ana, a možda poznaje tek ko­ji hadis iz Sahihul-Buharija ili Muslima, a  ka­mo­li da zna lanac prenosilaca i značenje hadisa, kako sta­je pred velike učenjake ponašajući se kao Ebu Ha­nife ili Eš-Šafi! Često se od takvog može čuti: “Ja mislim… Ja… Rekao sam… Kod mene je tako”,  itd.!

Govori: “Ovo kod nas nije dozvoljeno!”

A, ko si ti da za sebe govoriš «mi»?

U skromnost ulazi i skromno ophođenje pre­ma prijateljima. Često i među prijateljima dođe do konkurencije i zavidnosti. Možda se čovjek osjeća superiornim nad svojim prijateljem i možda se ra­duje zato što je njime ovladao, umanjio njegovu lič­nost i ugled, obrukao ga onim što mu ne doli­kuje, ukazao na njegove mahane. To nekada biva u for­mi savjeta, ispravke ili iznošenja opaski. A kada bi te pojave bile nazvane pravim imenima rezultat bi bio jedan – ljubomora.

Čudno kako je izvjesni da’ija ljubomoran na okup­ljanje hiljadu-dvije ljudi na šerijatskim ili da’vet­skim skupovima, a kod njega ni najmanji bi­jes ne izazivaju razni muzički koncerti kojima prisustvuje po dvadeset do trideset hiljada ljudi. Ovo je, tako mi Allaha, veoma jadno! Čak i ako nisi zadovoljan nekim osobinama tvoga brata, dovoljno je da on poziva Allahu, ljude poučava vjeri i generalno bude na pravom putu:

Ko je taj čijim si unutarnjim osobinama potpuno zadovoljan

Dovoljan je čovjeku grumenčić pa da mu se mahane počnu nabrajati

Možda je bio u pravu u nekim kritikama koje ti je uputio.

Skromnost se ogleda i u tvome ophođenju pre­ma onima koji su ispod tvoga ranga. Kada naiđeš na mlađeg ili manje cijenjenog od tebe, nemoj ga potcjenjivati. Možda je njegovo srce ispravnije nego tvoje, možda je manje od tebe grješan ili je od tebe bliži Allahu, s.v.t.

Međ. Ne oholi se ni nad grješnikom

Čak kada vidiš i grješna čovjeka, a ti si va­njšti­nom ispravan, nemoj se uzdizati nad njim. Zah­va­ljuj Allahu što te je sačuvao od onoga čime je on is­kušan. Sjeti se da tvoja dobra djela možda posje­duju «rijaluk» (pretvaranje) ili samozadivljenost ko­ja će ih poništiti. Možda se taj izvjesni grješnik is­kre­no pokaje, preda i strahuje za svoj grijeh, što će bi­ti razlog za oprost.

Od Džunduba, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, re­kao:

“Neki čovjek je rekao: ‘Tako mi Allaha, Allah neći opros­titi tom i tom čovjeku!’ Allah je tada rekao: ‘Ko je on da se oholi i govori kako neću oprostiti tom čovjeku? Ja sam tom čov­jeku oprostio, a tvoja djela sam poništio.'”( Muslim )

Ni prema kome se ne oholi, pa čak i kada vidiš grješ­nika nemoj se nad njim uzvisivati ili ophoditi su­periorno i nadmeno!

Da da’ija savjetodavac ima osjećaja da odre­đe­ni grješnik ima neke ibadete koje on nema ili da ima mahane koje grješnik nema, sigurno bi mu se obra­ćao s blagošću. Prišao bi mu na dostojan da’vet­ski način i tada bi se mogao nadati da njegov odnos bude razlogom primanja savjeta i uzimanja opo­mene.

U skromnost se ubraja da ne veličaš svoja djela ako uradiš dobro ili se Allahu približiš putem pokornosti. Djelo, možda, neće biti primljeno.

“Allah prima samo od bogobojaznih.”                      (El-Ma’ide, 27)

Zato su neki ispravni  prethodnici govorili: “Da znam da je Allah od mene primio samo jedno ‘subhanallah’, poželio bih da odmah umrem!”

Kada čuješ kakav savjet, šejtan te poziva da ga od­baciš i ružno misliš o savjetodavcu. Pravo zna­če­nje savjeta je da ti brat kaže: “Imaš te i te mahane!”

Koliko vas već puta zamaram svojim savjetom

A možda se posavjetovani prijezirom obogati

Koga je Allah sačuvao i zaštitio, kada ga neko po­savjetuje ili ukaže na mahane, on primi savjet, upu­ti dovu za savjetodavca i zahvali mu.

Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, re­kao prilikom definisanja oholosti:

“Oholost je nije­kanje istine i potcjenjivanje ljudi.” ( Muslim, Tirmizi, Ebu Davud)

Uzoholjeni veliča sebe i gotovo nikoga ne hva­li i ne spominje po dobru. Ako to iznimno uradi, onda hvalu poprati spomenom nekih mahana.

Kada čuje da ga neko opominje ili upozorava na mahane, nemoguće je da to prihvati ili bude blag. Ovakvi postupci su posljedica kompleksa ni­že vrijednosti. Pravi i potpuni čovjek će prihvatiti kritiku i opomenu bez i najmanjeg ustručavanja, uz­nemirenosti, stida ili slabosti. Pogledajmo prim­jer halife pravovjernih Omera, radijallahu anhu, koji noseći zastavu uzvikuje:

“Allah se smilovao čovjeku koji nam ukaže na naše greške (mahane)!”