Priča o jednom američkom pokolju

176

IslamBosna.ba– U rano jutro, u petak 24. jula, avion je ispalio dva projektila na kuću u južnoj jemenskoj provinciji Abyan, u gradu Ja’ar. Prema tvrdnjama jemenskih dužnosnika, prvi projektil je gađao navodne pobunjenike koji su se okupili u toj kući. Kao odgovor na eksploziju seljani su se počeli okupljati na mjestu eksplozije, sa nadom da će uspjeti izvući preživjele iz ruševina. Drugi ispaljeni projektil ubio je 12 ljudi koji su došli da spase preživjele i ranio još 21 civila.

“Zasigurno je to bio američki avion”, kaže jedan od svjedoka. “Mi nemamo takve avione. Ne znam da li je imao pilota ili ne. Znam samo ono što sam vidio svojim očima,” nastavlja on, pokazujući na cijeli niz prodavnica i kuća pretvorenih u ruševine i na zid prekriven krvlju.

A nakon što je saznao za napad Abdulrabb Mensur al- Hadi, predsjednik Jemena, izrazio je “duboko saučešće” zbog gubitaka života, istovremeno osuđujući nasilje uopćenim terminima. “Mi nikad nećemo razumjeti šta to nagoni nekoga da terorizira svoju braću, druga ljudska bića, na ovaj način. Ovakvo nasilje, ovakvo zlo je bezosjećajno. ono je izvan svake pameti,” rekao je jemenski predsjednik. ” I dok nikad nećemo saznati šta to vodi nekoga da oduzme život drugoga, mi znamo šta je ono zbog čega vrijedi živjeti”, dodao je on. “Ljudi koje smo izgubili u zadnjem napadu bespilotne letjelice voli li su i bili su voljeni. Bili su majke i očevi, supruge i muževi, sestre i braća, sinovi i kćeri, prijatelji i susjedi. Imali su nadu za budućnost i snove koje još nismo ispunili.” Članovi Međunarodnog Crvenog krsta, nakon što su intervjuirali stanovnike gradića Ja’ar u kojem se napad desio, sakupili su djelomičnu listu civila koji su ubijeni nakon drugog napada. Indentifikacija u nekim slučajevima je bila vrlo teška, pošto su dijelovi tijla bili razbacani zbog siline eksplozije. Sa odoborenjem jemenske vlade i rođaka žrtava, Crveni krst je objavio sljedeću dokumentaciju:

Abdullah al Hadi, star pet godina, i njegova sestra Suha, stara četiri godine, sjedili su na pragu njihove porodične kuće. Njihova mama, Ummu Abdullah,opisala ih je kao djecu lijepog ponašanja, koja su se rijetko svađala između ili pokazivala nepoštovanje prema roditeljima. “Abdullah je bio naše prvo dijete,” rekla je ona. ” Imao je tako predivne osobine. Čak kad je bio vrlo mali volio je da sluša moga muža dok recitira tradicionalnu poeziju u predvečerje. Od srca je volio tu poeziju. Mnogo puta bih čula Abdullaha kako je glasno recitira pred prijateljima. Njegova sestra Suha bila je vrlo stidljiva, krhka, poput male ptičice. Muž i ja smo se trudili da joj ne povredimo osjećaje, ali ponekad je plakala bez razloga, bar razloga koji bi mi mogli razumjeti. Mislim da je osjećala kada je neko tužan. Možda je zbog toga tada i plakala.

Zejneb Abdulaziz, stara 36 godina, pospremala je krevete u porodičnoj kući kada je eksplodirao prvi projektil. On je odmah napustila svoju kuću i pojurila na mjesto eksplozije. Komšije su posvjedočile da su je vidjele kako fanatično kopa ruševine, kao odgovor na jauke i zapomaganje jedne od žrtava. Gospođa Aziz bila je veoma poštovani član zajednice i poznata po svojim naporima  da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna. Voljela je uzgajati i održavati ruže, od kojih je napravila svoj ružičnjak. Prolaznici su uvijek mogli ugasiti svoju žeđ sa čašom hladne, ružama oslađene vode, iz bunara koji se nalazio ispred njene kuće. Iza gospođe Aziz ostao je njen muž i četvero djece, stare od dvije do jedanaest godina…

Preuzmite BESPLATNO najnoviji broj SAFF-a (broj 329) ovdje

PODIJELI
Prethodni članakLjudi koji bježe od svoje sjene
Sljedeći članakBroj 330