Priča o Bugarinu koji je ratovao za HVO: „Muslimane sam masakrirao batinama…“

5

Pred vama je dio priče o Veselinu Marinovu iz knjige Jasne Babić.

Veselin Marinov rođen je 16. siječnja 1967. u Vami na Crnom moru. Otac i majka, ekonomistica, razveli su se kad mu je bilo samo šest mjeseci.

Već u osnovnoj školi postao je druker tajne službe. Kad mu je bilo 12 godina, djed je unuka upoznao s kolegom iz Državne sigurnosti koji je progonio neku tursku obitelj, navodno povezanu s terorističko-separatističkim grupacijama. Instruirao je dječaka kako da se zbliži s dvojicom njihovih sinova, također pučkoškolaca, i izvuče informacije o navikama i kućnim prijateljima njihovih roditelja.

Marinov je pokazao zavidan talent: zahvaljujući, medu ostalim, i njegovim špijunskim doprinosima, ljudi su uhićeni i osuđeni na višegodišnju robiju. Tako rano demonstriravši političku izgrađenost, promoviran je u jednog od najmlađih čelnika varnskog Komsomola, pa potom već u 16. godini života u jednog od najmlađih članova Komunističke partije Bugarske.

Dan kad je upoznao švercera Naletilića

Uz izvrsne političke karakteristike i slavno prezime svoga djeda, završio je srednju milicijsku školu u Pazardžiku. Nakon niza srednjoškolskih konfidentskih pothvata, u kartotekama bugarskog SDS-a registriran je u 16. godini kao stalni vanjski suradnik tajne službe. Tri godine poslije bez ikakvih teškoća prihvaćena je njegova molba za upis na Fakultet SDS-a na Visokoj milicijskoj akademiji “Georgi Dimitrov” u Sofiji.

Studentsko razdoblje proveo je u tzv. korpusu, zatvorenom vojnopolicijskom internatu. Podijeljeni u čete i brigade studenti su, osim ocjena od jedan do šest, osvajah primjerene časničke činove Državne sigurnosti, koji su rasli usporedo s brojem uspješno položenih ispita. Stručni predmeti bih su izvedeni iz samo dva KGB-ova udžbenika i nekoliko priručnika s oznakom državne tajne, napisanih na ruskom, koji je svaki Bugarin tečno govorio već od osnovne škole.

Praktična nastava sastojala se od simulacija špijunskih metoda: tajne pratnje, tajnog pretresa stana, glume, vještine laganja i obmanjivanja, vježbi psihičke i tjelesne izdržljivosti. Marinov je diplomirao kao poručnik.

Prvog Hrvata upoznao je 1988., na četvrtoj godini Akademije, asistirajući starijim operativama Državne sigurnosti u detektiranju ilegalnog hrvatskobugarskog kanala za preprodaju oružja i eksploziva. Ime mu je bilo Mladen Naletilić a nadimak Tuta, živio je u njemačkom gradu Siengenu na Bodenskom jezeru, sa suprugom Njemicom i dvoje male djece.

Sebe je nazivao hrvatskim “revolucionarcem” i političkim emigrantom koji predvodi jednu skupinu hrvatskih separatista. Marinov se s Naletilićem sreo u obližnjem hotelu kao tobožnji bugarski emigrant koji od hrvatskih radikala pokušava pribaviti eksploziv za diverzije u Bugarskoj. Povezao ih je jedan od Naletilićevih prijatelja, porijeklom Makedonac, koji je ujedno u potaji surađivao s bugarskom tajnom službom.

Marinov se vratio u svoju zemlju neobavljena posla, jer Naletilić lažnom bugarskom teroristi nije mogao obećati ništa sofisticiranije od vrlo sumnjivih paklenih strojeva, sklepanih po receptima nekog javnog priručnika o tzv. revolucionarnim metodama političkog djelovanja. Ipak, poznanstvo će dugoročno odrediti njegovu sudbinu.

Isti Naletilić dvije godine poslije priuštit će unuku Konstatina Halečeva da, po uzoru na djeda, iskusi Povijest.

Mladen Naletilić zvani Tuta, švercer, kriminalac, kockar i pustolov rođen u Širokom Brijegu u Hercegovini, stigao je u Njemačku 1973. U vrijeme prvog susreta s tobožnjim bugarskim disidentom, među hrvatskim emigrantima važio je za rodonačelnika “lijevog” ustaštva, jer je kopirajući retoriku studentskih lidera iz 1968. svoj hrvatski nacionalizam poistovjećivao s nacionalnooslobodilačkim pokretima u Africi i Latinskoj Americi.

Deklarirao se kao predsjednik hrvatske emigrantske organizacije koja se zvala Ujedinjeni Hrvati Evrope, sačinjene od nevelike skupine polupismenih Hercegovaca koji su mnogo ozbiljnije od samog Naletilića shvaćali njegove parole “revolucionarca”. Dok su njegovi nahuškani sljedbenici, okupljeni u tzv. trojke, u jednom podrumu izrađivali primitivne paklene strojeve od čeličnih vaza i građevinskih štapina, Naletilić je na Bodenskom jezeru vodio noćni klub koji je funkcionirao kao ilegalna kockarnica i bordel.

Zato su hrvatski emigranti o njemu imali podvojeno mišljenje. Prema onima koji su zazirali od “revolucionarca”, Naletilićeva bombaška retorika odavala je provokatora Udbe, kako se u to doba još samo kolokvijalno nazivala tadašnja služba jugoslavenske državne sigurnosti, ili barem klasičnog suradnika njemačke obavještajne službe BND koja zauzvrat tolerira Naletilićev sumnjiv noćni klub i ilegalne poslove.

Prvu pravu priliku dobio je deset mjeseci prije abdikacije Todora Živkova, državno-partijskog diktatora komunističke Bugarske. U zemlji su već bile osnovane prve nerežimske organizacije, Ekoglasnost i Udruga za podršku perestrojki. Kao operativac-pripravnik u martu 1989. angažiran je u Osmom, tzv. turističkom odjelu Druge uprave bugarske Državne sigurnosti, u filijali na Zlatnim pijescima koja je pokrivala turističkohotelski kompleks dvadesetak kilometara udaljen od Varne.

Radno mjesto službeno je definirano kao protivteroristička i protivobavještajna zaštita šezdesetak objekata Balkan turista, jedinog turističkog preduzeća u državi. Ali većina njegovih zadaća svodila se zapravo na uhođenje i progon turske manjine koja je, po službenom stavu režima, bila stalni izvor opasnosti za teritorijalnu cjelovitost Bugarske i opstanak cijelog komunističkog lagera.

U Bugarskoj su Turci i ostali muslimani činili 10 posto populacije koja je preostala nakon višestoljetne otomanske vlasti, skršene tek 1876. Zbog susjedne Turske, članice NATO pakta, bugarska Partija javno i službeno nazivala ih je “petom kolonom” prozapadnjačkog imperijalizma.

Proglasivši njihovu etničku posebnost izmišljotinom trulih zapadnjačkih liberala, a njih same zapravo poturčenim Bugarima, nacionalnim izrodima i janjičarima, Živkov je u prosincu 1984., uoči popisa stanovništva, pokrenuo tzv. preporoditeljski pokret njihove masovne bugarizacije. U njoj je, naravno, najaktivnije sudjelovao represivni aparat.

U službi komunističkog progona Turaka

Specijalne milicijske postrojbe, udružene ponekad s vojnim formacijama, tzv. crvenim beretkama, opsjedale su muslimanska sela, prisiljavajući stanovnike da na licu mjesta svoje osobne dokumente s muslimansko-turskim imenima zamjenjuju njihovim bugarskim varijantama.

Ahmed Dogan, jedan od današnjih lidera turske manjine u Bugarskoj, u službenim državnim kartotekama tako je 1985. upisan kao Medi Doganov. Tko bi se usprotivio takvom nacionalnom “preporodu”, završavao je u koncentracijskim logorima, ostajao bez radnog mjesta, školskih diploma, zdravstvenih kartona.

Na vrhuncu kampanje, “specijalci” su rušili džamije i muslimanska groblja, zahtijevajući od Turaka da mijenjanju imena čak na nadgrobnim spomenicima svojih mrtvih predaka. Od 1984. do 1989. više od 250.000 Turaka, pod prijetnjom puščanih cijevi, promijenilo je identitet, naciju i vjeru.’

Kao reakcija na masovni teror, od 1986. doista su se stvarale ilegalne muslimanskoturske organizacije i njihove radikalne, naoružane skupine koje je, u uvjetima blokovske podjele svijeta, plaćala i stimulirala susjedna Ilirska. Uoči pada Berlinskog zida turska manjina postala je i glavno žarište protukomunističkih gibanja, zagovornik privatnog vlasništva i ekonomskog liberalizma.

Pokušavajući spasiti režim na izdisaju, Živkov je otvorio granice prema Turskoj”, nastojeći se riješiti mase koju više nije mogao obuzdati. U ljeto 1989. Bugarsku je, prema nekim procjenama, u manje od dva mjeseca, napustilo 150.000 muslimana. “Velika ekskurzija”, kako su egzodus posprdno nazvale bugarske novine, zaustavljena je kad se izračunalo da su Ilirci mahom zanatlije, trgovci, pekari i sitni ugostitelji iz domaćih banaka odnijeli i četiri milijarde leva, zaprijetivši Bugarskoj potpunim financijskim bankrotom.

Pretpovijest prve značajne akcije u koju je Marinov bio uključen u proljeće 1989., stariji kolege iz SDSa objasnili su pripravniku ovako: na Zlatnim pijescima postoji ogranak razgranate mreže turskih separatista i potencijalnih terorista koje je sofijska centrala već odavno detektirala i godinama pratila; za predstojeću turističku sezonu smislili su plan diverzija u nekoliko bugarskih gradova kako bi zaplašili zapadnjačke turiste i uništili ljetni turistički priljev.

Marinov je uključen u završnu fazu operacije. Morao se sprijateljiti s izvjesnim Agatom, koji se navodno družio s vrlo sumnjivim kružokom varnskih muslimana. Uz višetjedno uhođenje i prisluškivanje Agatinih telefonskih razgovora, odlučeno je da Marinov glumi nižeg oficira bugarske vojske, korumpiranog i nezadovoljnog režimom, zaposlenog u skladištu sofijskog garnizona koji potpuno već u duhu vremena pomalo krade oružje i preprodaje ga na crnom tržištu.

Kao uvjerljiv glumac, Marinov se uspio zbližiti s Turčinom, postati njegov prijatelj i tobožnji politički istomišljenik. Nakon otprilike dva mjeseca, osumnjičeni turski “terorista” navodno  konačno je progutao mamac i učinio ono što je Državna sigurnost očekivala: lažnog vojnog skladištara nagovarao je da ukrade garnizonski eksploziv kako bi pripadnici njegove skupine od njega montirali paklene strojeve.

Sudski proces protiv turske skupine sa Zlatnih pijesaka nije priveden kraju. Nakon ostavke Todora Živkova na sve državno-partijske funkcije u studenom 1989. uslijedila je epohalna inverzija uloga između dotadašnjih političkih heroja i političkih zločinaca.

Tražili da ga izbace iz partije i iz “službe”

Dok se približavao trenutak kad će Agata biti proglašen žrtvom bugarskog SDS-a i montiranih optužbi za izmišljene terorističke planove, dotle je Marinov proživljavao prve lomove u svojoj karijeri i prve osobne dvojbe o smislu politike kojoj je od rođenja služio poput fanatiziranog vjernika.

Najprije se dokraja srušila ionako poljuljana predodžba o sovjetskom nadčovjeku. U ljeto 1989. zaljubio se u Finkinju koja je na Zlatnim pijescima provodila godišnji odmor. Marinov je već bio u braku. Unatoč protivljenju djeda, bake i majke, još u 20. godini bio se oženio malo mlađom Snežankom Marcevom.

Bračna zajednica od samog početka nije funkcionirala: suprug je pekao špijunski zanat dok je mlada supruga u Varni, udaljenoj pet stotina kilometara, sama odgajala njihovu kćer. Bugarska tajna služba stimulirala je promiskuitet svojih službenika nezavisno o tome jesu li u braku ili izvan braka, pothranjujući predodžbu o kolektivu muškarčina koji čuvajući poredak stječu posebne privilegije i u privatnom životu.

Marinov se u ljubavne avanture upuštao i po zadatku, jer se seksualno zavođenje smatralo jednom od najefektnijih i najefikasnijih tehnika vrbovanja. Kako su veze sa strankinjama iz “imperijalističkih” zemalja ipak bile najstrože zabranjene, zaljubljeni je Marinov, savršeno svjestan da čini neoprostiv profesionalni grijeh, svoju vezu pomno skrivao od sveprisutnih očiju svoje špijunske braće.

Otkrili su je kad je Finkinja napustila Bugarsku. Njihova veza nastavila se u dugačkim razgovorima na međunarodnim telefonskim linijama koje je SDS, dakako, pomno prisluškivao preko središnje državne centrale. Koliko god bio oprezan, interna kontrola detektirala je čak točan broj sati koje je utrošio u telefonske pozive uvijek istog broja u Finskoj.

Marinov je osumnjičen za izdaju obavještajnih tajni državljanki imperijalističke zemlje. Pokrenut je partijsko-disciplinski postupak. Najglasniji zagovornik njegova izbacivanja iz Partije i Službe sigurnosti bio je ruski časnik, KGB-ov instruktor njihova odjela koji je urlao, vrijeđao, inzistirao na svakoj, najintimnijoj pojedinosti njihova odnosa.

Zbrajajući to novo iskustvo sa starim razočaranjima u vezi s ruskobugarskim odnosima, izgubio je i posljednje iluzije o Sovjetskom Savezu.

“Nije me vrijeđalo to što se bavio mojim intimnim životom. Tada sam smatrao da je to opravdano. Ali me vrijeđalo da mi Rus čita lekciju o izdaji Bugarske, a sam je vrbovao stotine prosovjetskih izdajnika”, komentirat će Marinov, sjećajući se te epizode desetak godina poslije.

Iznenadnim preokretom u političkom sustavu, njegovi ljubavni grijesi pali su u zaborav, ali je zato, kao mnogo gori problem, aktualiziran drugi fragment Marinovljeve biografije: njegova uloga u slamanju turskih demonstracija u svibnju 1989. Bio je to njegov prvi veliki zločin počinjen u ime Države; tada ga je smatrao herojskim djelom.

Proces raspada bugarskog komunističkog režima počeo je u svibnju 1989.” Neposredan povod za masovnu pobunu Thraka zbio se u muslimanskom selu Todorov Ikonomovo gdje se lokalna policijska patrola fizički razračunala s nekolicinom mještana. Ranjeno je nekoliko turskih seljaka. U znak prosvjeda njihovi su sunarodnjaci organizirali masovne demonstracije po cijeloj zemlji.

Razbili mu glavu

U Razgradu i Šumenu se puškaralo; ubijeno je nekoliko pripadnika regularne milicije. Marinov je dobio nalog da prekine sve svoje tekuće špijunske operacije i pridruži se jedinici milicijskih specijalaca koja je upućena u krizna područja. Navodno: imali su zadaću da muslimanska sela “češljaju” u potrazi za eksplozivom i oružjem.

Dok su specijalci spavali pod šatorima i jeli konzerviranu hranu, pripadnik obavještajne elite noći je provodio u sobi hotela Grand u Razgradu. Jedne večeri u hotelskom baru upoznao je atraktivnu djevojku. Nakon nekoliko rundi pića, završili su u njegovoj hotelskoj sobi. U sitne noćne sate, mlada dama napustila je hotel, moleći ljubavnika da je otprati kući.

Na njegovo iznenađenje našli su se u muslimanskoj četvrti. I tek što je Marinov s nelagodom shvatio da je noć proveo s muslimankom, prvom i jedinom u svom životu, iz mraka se pojavio trabant s četvoricom mladih Turaka. Nešto kasnije milicijska patrola našla ga je na asfaltu, onesviještenog i razbijene glave.

“Oporavljajući se u bolnici nekoliko dana, osjećao sam neizmjernu posramljenost, mržnju i bijes, jer sam, poput kakvog diletanta, klasičnim ženskim trikovima namamljen u klopku. Izašavši iz bolnice, molio sam kolege da meni osobno prepuste ispitivanje četvorice osumnjičenih muslimana. Jednog po jednog masakrirao sam batinama, zahtijevajući da priznaju kako su me namjeravali ubiti, znajući da sam Bugarin i oficir Državne sigurnosti. Ništa nisu priznali i bijes je rastao. Premda sam u njima oduvijek vidio povijesne neprijatelje Bugarske, do tada Turke nisam mrzio zato što su Turci. Nakon događaja u Razgradu, bio sam lud od želje za osvetom. Kad sam se vratio na teren, svi su oni za mene bili isti. Koliko znam, nikoga nisam ubio, ali sam ljudima radio stvari koje danas sebi ne mogu oprostiti”, ispričat će Marinov trinaest godina poslije.

Za lične zasluge u slamanju turskog ustanka, Marinov je u proljeće 1989. dobio visoko odlikovanje. Orden mu je uručen u sofijskom sjedištu ministarstva unutarnjih poslova. Na internoj svečanosti herojsko znamenje pričvrstio je na Marinovljeve grudi osobno ministar Dmitar Stojanov.

Svečanost je završena, orden je skinut s njegove uniforme i opet spremljen u sef. Odlikovanje za špijuna, kao i sve ostalo, moralo je ostati stroga državna tajna. Kao dodatnu nagradu Marinov je preseljen u tzv. šesti odjel specijaliziran za progon političkih disidenata, koji je činio sam vrh obavještajne elite.

Premda je u njemu proveo manje od godinu dana, etiketa “šestak”, kako su Bugari nazivali ozloglašenu sekciju Državne sigurnosti, u novim političkim okolnostima postala je kompromitantnija od epizode s pretučenim Turcima.

Kada je 1991. za predsjednika nove, višestranačke države postavljen nekadašnji disident Želju Želev, tvorac i vođa antikomunističke koalicije Udružene demokratske snage, Marinov je, pod pritiskom turskog Pokreta za prava i slobodu, uhićen zajedno s još desetak operativaca Državne sigurnosti.

Na granici s Jugoslavijom

Doduše, u Bugarskoj, kolektivno nečiste savjesti, niko nije bio spreman priznati da su Turci bili dugogodišnje žrtve nasilja i prisilne asimilacije. Umjesto optužbi za zločin nad Turcima protiv Marinova su pronađeni minorni razlozi da se, u znak iskupljenja, ukloni iz dosega javnosti. Osumnjičen je za pronevjeru novca iz crne blagajne SDS-a, čije se postojanje čak nije moglo dokazati regularnim sudskim postupkom

Oslobođen je uz neveliku kauciju i na intervenciju Arlina Antonova, tadašnjeg oficira obavještajne službe koji je u svibnju 1989. zapovijedao “crvenim beretkama”, vojnim specijalcima koji su prednjačili u “češljanju” i “čišćenju” turskih sela. Nakon izlaska iz zatvora ilegalno se ukrcao na jedan trgovački brod i doplovio u Švedsku.

U Kažnjeničkoj bojni i njeni ratni zločini

Tako je Marinov u jesen 1991., kao Naletilićev tjelohranitelj, imenovan šefom osiguranja Kažnjeničke bojne koja je osnovana u hotelu Holiday Inn u zagrebačkom Jankomiru. Uz znanje i financijsku logistiku iseljeničkih donacija pod kontrolom Gojka Šuška, tadašnjeg ministra iseljeništva, Kažnjenička bojna funkcionirala je kao tipična paravojna formacija sastavljena od bivših emigranata, nekoliko legionara i klasičnih gangstera i ubojica.

Kako će Marinov mnogo kasnije svjedočiti, u svojim prvim misijama bila je usmjerena na tzv. unutarnje neprijatelje hrvatske državotvorne revolucije: zadužena za podizanje nacionalne svijesti, Šuškova privatna vojska pod kontrolom Mladena Naletilića nije samo protjerivala zagrebačke Srbe, nego je otimala, ispitivala i likvidirala sumnjive Hrvate, tzv. jugonostalgičare, oficire JNA.

S nekoliko pripadnika Kažnjeničke bojne krajem 1991. Naletilić je banuo u Policijsku postaju u Crikvenici i u prisustvu Marinova vlastitim rukama pretukao njenog načelnika, stvorivši od njega od toga trenutka vjernog policijskog službenika za provedbu svojih poslovnih i političkih projekata u tom dijelu Hrvatske.

U sklopu tog “kroatiziranja Istre” odnosno stvaranja HDZ-ove izborne baze Naletilić je već započeo pregovore o privatizaciji nekoliko rovinjskih hotela koje je, nakon rata, planirao uključiti u svoje buduće carstvo kockarnica.

Krajem 1992. Kažnjenička bojna preselila se u njegov rodni Široki Brijeg, u Hercegovinu, služeći kao model po kojem je organizirano još desetak sličnih jedinica, nazvanih antiterorističkima, postrojbama za posebne namjene ili specijalnim postrojbama HVO-a. Jednu od njih, nazvanu “Garavi”, na području Bugojna i Gornjeg Vakufa okupio je i predvodio Vinko Žuljević Klica.

Osim eliminacije “unutarnjih” neprijatelja u ovom slučaju zagovornika hrvatsko-muslimanskog savezništva u odbrani BiH zadaća tih “revolucionarnih” formacija bila je etničko čišćenje Muslimana s onih područja koja su u Tuđmanovoj rezidenciji na Pantovčaku obilježena kao hrvatski povijesni prostori.

Premda su “specijalci” HVO-a formalno bili podređeni Glavnom stožeru hercegbosanskih oružanih snaga, Naletilić je, kao otjelovljenje Šuškove političke volje i tajnih strateških planova, bio njihov stvarni zapovjednik i kontrolor.

Strani plaćenici postaju nepoželjni

Tako je uoči druge bitke Žuljevićeva jedinica direktno priključena Naletilićevim trupama, dobivši naziv 22. diverzantski vod Kažnjeničke bojne, pa je širokobriješka prijestolnica vladajućeg “revolucionarca” postala i Žuljevićeva vojna centrala.

Veselin Marinov pridružit će se Mladenu Naletiliću zvanom Tuta u Širokom Brijegu tek nakon više od godinu dana. Pošto je po nalogu države, kako se to kaže, organizirao i predvodio ekipu koja je sve do Rumunjske uhodila dvojicu navodnih KOS-ovaca, gdje ih je i likvidirala, Marinov se vratio u Bugarsku.

Naime, umjesto očekivane zahvale što je egzekucijom dvojice neprijatelja dokazao lojalnost vlađajućim hrvatskim autoritetima, Naletiliću, Šušku i Tuđmanu, dobio je izgon. Nakon međunarodnog priznanja države, hrvatska Vlada otkazala je gostoprimstvo svim stranim plaćenicima koji su se zatekli u redovima Hrvatske vojske.

Istina, odlaskom u Hercegovinu mogao je riješiti sve svoje probleme. Kako su se, međutim, u Bugarskoj promijenile političke prilike, Marinov se odlučio na povratak u domovinu.

No, Marinov je, nakon ponovnog uhićenja i puštanja iz pritvora, krajem 1993. emigrirao u Široki Brijeg, uvjeren da je to jedino mjesto na kugli zemaljskoj gdje se može sakriti od sveprisutnog Multigrupa.

A Marinov, mali igrač u velikim političkim igrama, ušao je u kriminalistički dosje Interpola koji će ga pratiti sve do smrti, piše Express.