Protestantizam – baza nastanka i misije Jehovinih svjedoka

4072

Piše: Musa Sanin
Da bismo validno i adekvatno predstavili Jehovine svjedoke i njihovo učenje, potrebno je, radi boljeg razumijevanja, reći nešto i o temelju, osnovi i bazi vjerovanja Jehovinih svjedoka. Ta baza njihovog nastanka, i kasnije nadogradnje, jeste protestantizam, te učenje koje iz njega proističe. Iako Jehovini svjedoci anatemiziraju (odbacuju) i ne priznaju ni jednu protestantsku skupinu, ipak su nerazdvojivo vezani za protestantizam – kao treću najveću grupaciju unutar hrišćanstva.
Protestantizam je nastao u 16. vijeku kao posljedica reformacije i odnosi se na vjerovanje grupe hrišćana koji se nisu slagali ni sa rimokatoličanstvom, niti sa pravoslavljem. (Enciklopedija Britanika, knjiga 7, str. 93.)

Vjerovanje protestanata

Protestanti ne prihvataju autoritet rimokatoličkog pape, naglašavajući pri tome autoritet Biblije i ističući realnost blagodati u hrišćanskom životu. Protestanti veličaju Sveto pismo (Bibliju) gotovo do idolatrije, shvatajući njene riječi doslovno, oslanjajući se na mnoge doktrine o njenoj pouzdanosti i nepogrješivosti, iako danas u svijetu postoji na stotine validnih rasprava koje opovrgavaju ovakav njihov stav.
Drugi zauzimaju umjereniji stav, smatrajući je krajnjim crkvenim autoritetom i čitajući u njoj riječ Božiju, ali priznajući svu njenu složenost.
Za sve protestante zajedničko je da vjeruju u Isusa Hrista (Krista) kao Boga i spasitelja čovječanstva. Naime, vjeruju da je Bog direktno povezan sa osobom (čovjekom), pa se spasenje postiže samo vjerom u Hrista, kao iskupitelja hrišćanstva. Dobra djela treba da izražavaju zahvalnost za Isusovu iskupljujuću smrt, ali ne igraju nikakvu ulogu u obezbjeđenju spasenja. Ovu ideju je po prvi put izrazio Martin Luther, koji je bio jedan od osnivača i, svakako, najznačajnih ličnosti u okviru protestantizma. Shodno ovome svaki bi hrišćanin, stoga, trebalo da ostavi po strani bilo kakvo oslanjanje na djela i da neprestano ojačava samu vjeru, čime će rasti njegovo znanje, ne o djelima, već o Isusu koji je patio i vaskrsao zbog ljudskog roda. (Hrišćanstvo, svetske religije, str. 59.–60.) Sve što se traži od vjernika je vjera. Vjera nije stvar posjećivanja crkve, niti pobožno meditiranje, ona je način kako živjeti svaki dan. Svako se sam direktno obraća Bogu. Zadatak crkve i njenih službenika jeste da podučavaju ljude. Ovo je srž protestanizma – nema crkve kao parazita. (Muftić, dr. Tarik, Islam i religije svijeta, Muftijstvo mostarsko, Mostar, 1998., str. 147.)
Naziv pokreta potječe sa sjednice Rajhstaga (njemačke skupštine) iz 1529. godine, kada su šesterica knezova – poslanika, u ime četrnaest gradova, koje su predstavljali, protestovali protiv svih stvari koje su suprotne Bogu i Njegovoj Svetoj riječi. (Verske sekte, leksikon, str. 164.) Za razliku od rimokatolika i pravoslavaca koji su zadržali zadovoljavajući nivo jedinstva, protestanti su se podijelili u veliki broj grupacija (sekti), često međusobno zavađenih i isključivih, svaka zadovoljna onim što ispovijeda, polažući, pri tome, isključivo pravo na istinu. Cijepanje i osnivanje sve novih i novih protestantskih sljedbi je i danas u toku. Znajući da u Svjetskom savezu crkava u Ženevi ima 288 članica, da samo u SAD-u ima preko 200, a u Južnoj Africi 500 protestantskih sljedbi, jasno je da se o protestantizmu može samo uopćeno govoriti. Polovina Zapadne crkve u Evropi izabrala je tadašnju (1517. godina) crkvu kao ključ tumačenja Biblije – katolici, a druga polovina izabrala je Bibliju kao mjerilo tadašnje crkve – protestanti. (Islam i religije svijeta, str. 147.)
Protestantske crkve, dakle, nastale su iz rimokatoličkog ogranka i u njih spadaju: anglikanska, luteranska, prezbiterijanske, baptističke, metodističke, pentekostalne i slobodne crkve. Razlikuju se po svome odnosu prema glavnim dogmama rimokatolicizma i hijerarhiji Crkve. Neke od njih odbacuju primat rimskog biskupa i nepogrješivost pape, ističući da je autoritet Biblije iznad autoriteta Crkve. (Latić, Džemaludin, Islam i svjetske religije, priručnik za vjeronauku u srednjim školama 2, El-Kalem, izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2000., str. 175.)
Najznačajnije ličnosti u okviru protestantizma
1. Martin Luther
Martin Luther je čovjek za koga se, uglavnom, vjeruje da je začetnik i utemeljitelj protestantizma. Rođen je 1483. godine u Njemačkoj, a umro je 1546. Bio je poznat kao istaknuti katolički svećenik. Godine 1512. doktorirao je teologiju i postao profesor Vitenberškog univerziteta. Godine 1515. imenovan je za vikara odgovornog za 11 manastira. U to vrijeme umiješao se u popularne rasprave o oprostu grijeha – Ko može oprostiti. Suprotstavio se tada važećoj raširenoj prodaji indulgencija (oproštajnica koje vode u Raj) – pisama koja navode obilje zasluga svetaca da bi nadoknadili nedovoljnu zaslužnost pojedinaca. 1. novembra 1517. godine okačio je na crkvena vrata svojih čuvenih 95 teza vezanih za gornje pitanje. Četiri godine kasnije izopćen (izbačen) je iz Katoličke crkve. (Riz, Viljem, Filozofija i religija, preveli sa engleskog Jovan Babić, Ivan Vuković…, Dereta, Beograd, 2004., str. 495.) Luteranci su zadržali misu, ali su odbacili njenu žrtvenu važnost. Njemački jezik je u službi zamijenio latinski, a ljudima je dato pravo da biraju svoje pastore (predvodnike).
Propovijed je zauzela glavno mjesto u bogosluženju, jer je stimulans govorne riječi predstavljao imperativ za uvećanje vlastite vjere. Neki katolički praznici su odbačeni, iako su Božić (smatra se da je upravo Martin Luther utemeljio jelku – bor i kićenje iste), Uskrs i ostali važni praznici zadržani. Luteranizam se iz Njemačke proširio u Dansku, Norvešku i Švedsku najviše zahvaljujući studentima koji su u Njemačkoj studirali kod profesora luteranaca. U SAD-u postoje dva velika luteranska sinoda ili kongregacije: kongregacija koja se neprestano sjedinjuje sa ostalim grupama i Luteranska crkva – Misuri sinod. (Hrišćanstvo, svetske religije, str. 63. )
2. Ulrih Cvingli (1484.–1531.) – švajcarski anabaptisti
I on je, također, bio reformator, koji je, poput Luthera, uvidio zloupotrebu indulgencije od strane svećenstva Katoličke crkve. Međutim, njegova kritika Katoličke crkve bila je radikalnija od Lutherove. Prihvatio je Bibliju kao vrhunski autoritet religije i revnost ga je navela da iz Crkve protjera procesije, praznike, proslave, ispovijest, iskupljenje, pa čak i orgulje. Cviglijevi sljedbenici nazivali su se anabaptistima jer su ponovo krstili one koji su pristupali njihovoj zajednici i odbijali su da krste novorođenčad jer su smatrali da nisu dovoljno stara da bi imala ličnu predanost vjeri. Termin baptist koji je danas poznat jeste skraćeni oblik gornjeg termina, do kojeg se došlo postepeno. Nakon američkog građanskog rata, baptisti su značajno pridobili crnu populaciju nacije, tako da danas engleski i američki baptisti čine 90% svih baptista svijeta. (Ibid., str. 63.–65.)
3. Džon Kalvin (1509.-1564.) – kalvinisti
Rođen je u Francuskoj, a protestantom se proglasio 1533. godine. Godinu dana kasnije nastanio se u Bazelu, u Švajcarskoj. Tu je, 1536. godine, napisao “Hrišćanske institucije”. Ovaj teološki udžbenik protestantizma učinio ga je uglednim zagovornikom hrišćanske reforme u Francuskoj i Švajcarskoj. Ne želeći imitirati Katoličku crkvu, želio je da crkveno vodstvo predstavlja grupa zrelih staraca, laika i prezbitera, jer su se svi vjernici smatrali sveštenicima. Ocijenio je da jedno takvo tijelo, sastavljeno od zrelih, starijih ljudi, može najkvalitetnije sprovesti religijske discipline. Po Kalvinu, čovjek je bespomoćan. U savezu je sa satanom (šejtanom) i može se spasiti isključivo Božijom milošću a ne sopstvenim naporima. Van engleskog govornog područja, najveći broj crkava sa ovakvom tradicijom naziva se reformskim crkvama. Termin “reformska” kada se primjenjuje na crkvu, obično se odnosi na crkvu koja je reformisana u skladu sa biblijskim jevanđeljem, to jeste, da se poziva na Bibliju kao osnovu kompletnog hrišćanskog učenja. Reformske crkve imaju tedenciju da, naprimjer, priznaju samo dvije svete tajne, krštenje i euharistiju, pošto ocjenjuju da se samo one spominju u Bibliji. (Ibid., str. 66.)
4. Džon Vesli (1703.–1791.) – metodizam
Džon Vesli je, sa svojim bratom Čarlsom, pokušao da probudi religijski život u okvirima tradicionalnih rituala Anglikanske crkve. Osnovao je organizovana društva koja su prihvatala putujuće propovjednike, prvo u Londonu, a potom širom Britanskog ostrva. Ta društva trebalo je da nadopune, a ne zamijene, bogosluženje engleske crkve. Knjiga “Zapisi nekih razgovora između velečasnog gospodina Veslija i drugih”, koja je objavljena 1729. godine, uspostavila je metodizam – kao novu religiju. Godine 1752., i ponovo 1755., Veslijevi su uložili napor da navedu putujuće propovjednike da potpišu sporazum po kome se obavezuju da nikada neće napuštati zajednicu engleske crkve. Na “Božićnoj konferenciji” održanoj u Baltimoru (1784.–1785.), uz Veslijevu dozvolu, osnovana je nova vjerska zajednica, Metodistička episkopalna crkva. Tek 1793. godine veslijevsko metodističko društvo u Engleskoj upotrijebilo je riječ “crkva” i tako postalo odvojeni entitet od engleske crkve. (Ibid., str. 67.–68.)
Nesumnjivo je da su i Jehovini svjedoci, na osnovu dosadašnjih definicija, jedna od mnogobrojnih protestantskih sekti, kao i jedan od mnogobrojnih kultova. Isto tako su pokret od milenarističkih pokreta, a to je izraz (milenarizam) koji se obično koristi prilikom objašnjavanja onih tumačenja hrišćanske eshatologije koja naglašava drugi Hristov dolazak u bliskoj budućnosti, tj. prije kraja milenijuma. Također, Jehovini svjedoci su neraskidivo vezani za još neke grupacije i pokrete unutar protestantskog i mesihističkog vjeronazora. Naime, svoj nastanak vrlo blisko vežu za adventiste (subotare) i hristadelfijce. Stoga ćemo, radi jasnije slike i boljeg razumijevanja Jehovinih svjedoka, ukratko upoznati i ove dvije grupacije.

ADVENTISTI (SUBOTARI)

Nazivaju se i adventisti sedmog reda. Religiozni pokret koji je nastao u SAD-u, ali djeluje širom svijeta i ima različite institucije – od njegovateljskih ustanova i medicinskih škola do škola izučavanja Biblije. Korijeni su mu u pokretu koji je četrdesetih godina 19. stoljeća inicirao čovjek po imenu Vilijem Miler (William Miller, 1782.–1849.). Marljivo proučavajući Bibliju, on je, na osnovu knjige proroka Danila (Daniela), izračunao da će kraj svijeta doći između 21. marta 1843. i 21. marta 1844. Kada se ovo proročanstvo nije ostvarilo, određen je novi datum – 22. oktobar 1844. godine. Poslije “Velikog razočarenja”, kako su ti dani nazvani, manji broj ljudi i dalje je ostao odan adventističkom uvjerenju, te se nekoliko grupa, konačno, usmjerilo na stvaranje adventista sedmog dana. (Enciklopedija živih religija, str. 661.) Oni su tada zaključili da je Miler pogrešno protumačio znakove i da se Hrist, iako je počeo “čišćenje nebeskog svetilišta”, neće pojaviti dok ne završi taj zadatak. (Enciklopedija Britanika, 1/16.) Pored ovoga, naučavali su svetkovanje sedmog dana kao sabata (subota – dan za odmor), te vjerovanje da je žena koja se pojavila u njihovim redovima i koja je bila jedan od osnivača adventista sedmog reda, Elen Vajt (Ellen White, 1827.–1915.) prava proročica, čije vizije i riječi treba smatrati svetim. Ovo je bila osnova za nastanak nove crkve (pokreta). Tako je nastala religijska zajednica protestantskog usmjerenja koja vjeruje u advent (lat. adventus – dolazak), tj. skori ponovni dolazak Krista. (Pekarić, Hajrudin Dino, Sljedbenici Knjige, Izdavačko prometno preduzeće Hamidović, Tuzla, 2003., str. 244.).
Hristadelfijci (hristobraća)
Vjeroispovijest koju je osnovao Džon Tomas (John Thomas, 1805.–1871.)
Iselivši se iz Engleske u New York, još kao mladić pridružio se sekti Hristovih učenika. S njima je raskinuo zbog svog stava da je pri krštenju neophodno uranjanje u vodu (kao što tvrde i prakticiraju ranije spominjani adventisti i Jehovini svjedoci) i zbog svog odbacivanja besmrtnosti duše, pošto je vjerovao da Biblija propovijeda samo vaskrsenje mrtvih. Kada je za vrijeme građanskog rata njegovo protivljenje vojnoj službi zahtijevalo vjeroispovijesni identitet, osnovao je nezavisnu stranku koja je uzela ime hristadelfijci (Hristova braća). Biblija im je jedini simbol vjere. Naglašavaju primjenu biblijskih proročanstava na savremene događaje. Odbacuju svetu trojicu i učenje o pretpostojećem Hristu, koji je uzeo ljudski oblik, govoreći da je Isus sin Božiji, a ne Bog Sin. Izraziti su milenaristi i vjeruju da bezbožnici bivaju uništeni. U Americi ih je, sedamdesetih godina, bilo oko 20 hiljada. Otprilike toliko ih ima i u Velikoj Britaniji. (Ibid., str. 260.)

Jehovini svjedoci – eseni modernog vremena

Eseni su jevrejska sekta koja je bila aktivna u Palestini od drugog vijeka prije nove ere, pa sve do prvog vijeka nove ere. Obrazovali su male manastirske zajednice, čiji su članovi strogo poštovali Mojsijeve (Musaove, a.s.) zakone, a među sobom dijelili svu imovinu. Živjeli su povučeno od društva, izbjegavali službe u hramovima u Jerusalemu, izdržavali se manuelnim radom. (Enciklopedija Britanika, knjiga 3, str. 55.) Stoga nije nimalo pretenciozno i znanstveno neutemeljeno Jehovine svjedoke nazvati “Esenima ovog vremena”, bar po nekim krucijalnim odrednicama njihovog učenja i društvene postavljenosti. Eshatološko iščekivanje, apokalipsa, opstanak Bogu odanih – teme su koje određuju učenje i jednih i drugih. Sa druge strane, obje sekte su monosocijalne, u smislu da istinsku komunikaciju uspostavljaju samo unutar svojih vlastitih redova. Eseni su izbjegavali ovaj svijet, zbog poroka koje on sa sobom nosi. Držali se daleko od aktuelnih, društvenih i političkih tokova, poput Jehovinih svjedoka. Ovaj aspekt njihovog nastupa posebno treba podvući pri svakoj analizi i kritici ovog pokreta u savremenom dobu. (Adnan Jahić, nav. djelo, str. 75.–76.)
Esenski spisi pružaju jasnu sliku o njihovom neobičnom ponašanju monaškog karaktera koje ima dosta dodirnih tačaka sa ponašanjem Jehovinih svjedoka, a posebno se to ogleda u preziranju bogatstva, te biblijska tumačenja kojima nastoje da potvrde autentičnost njihovog stava kao izabrane Božije svešteničke zajednice. (Enciklopedija živih religija, str. 191.)