Danas je novoimenovani banjalučki muftija mr. Nusret ef. Abdibegović, u ovom svojstvu, održao svoju prvu hutbu pod nazivom „Banjalučki džemat“
Muftija Abdibegovića je, između ostalog, rekao:
– Ovo je moje prvo obraćanje vama u svojstvu banjalučkog muftije. Čast mi je služiti u Banja Luci, odnosno biti u gradu koji je nastao, razvijao se, gradio i izgrađivao na ljubavi, toleranciji, suživotu, uvažavanjem i poštivanjem drugog i drugačijeg. Svjestan sam da su temelji njegove egzistencije satkani na učenju i vjeri u Jednog Boga. To je grad bogate povijesti i tradicije. Poznat po velikom broju uglednika, prvaka, učenih i pobožnih alima, darežljivih vakifa, čestitih porodica i pojedinaca. Grad je bio prepoznatljiv po značajnom broju prestižnih muslimanskih (vjerskih) i bošnjačkih ustanova i institucija. Zato je Banja Luka grad koji se voli. Nije šala, šeher Banja Luka.
Znam da je ovaj grad uplakan i da mu je učinjena velika nepravda, nasilje i zulum. Zato on nije sam u svojoj tuzi i boli. Banja Luka je u povijesti prolazila kroz teške faze i iskušenja, kao što su ratovi, zemljotresi, te posljednje nasilno rušenje vjerskih objekata i progon velikog broja njenih Bošnjaka i drugih žitelja Banja Luke. Banja Luka se svaki put iznova obnavljala sa velikom ljubavlju, jer nikada nije prestala da se voli. To je bosanskohercegovački grad od velike važnosti i značaja.
Sunnet je voljeti svoj grad i zavičaj. Danas je teško ustanoviti, a pogotovo potvrditi ko ga više voli: oni koji su ostali u njemu da žive, oni koji su protjerani i prognani iz njega ili oni koji su umrli od bola za njim i pokopani u njemu. Njihova zajednička nit je da su svi bili u patnji i tuzi, žalosni i uplakani za svojim gradom i zavičajom.
Za one koji su ostali da žive u njemu možemo kazati da ih je Allah sačuvao i počastio što mogu posvjedočiti da se tamni oblaci razilaze iznad grada Banja Luke i što mogu učestvovati u njegovom ponovnom uzdizanju.
Oni koji su protjerani, znamo da su silom otrgnuti od zavičaja, ali da zavičaj nije istrgnut iz njihovih srca i duša. Njihova čežnja za zavičajem se manifestuje i potvrđuje redovnim i povremenim komunikacijama, posjetama, pružanjem pomoći i podrške, te željom da se konačno u njemu smire i da ih zavičaj zaogrne. Jer, zna se da zavičaj najtoplije zaogrće i smiruje svoje sinove i kćeri. A oni koji su preselili na budući svijet, njih se sjećamo učeći dove i tako skidamo patinu zaborava sa njih i oživljavamo njihova djela, ideje, ciljeve i smisao života kojim su bili vođeni u životu. Tragovi koje susrećemo govore o njihovoj veličini, jer samo veliki, slavni, vjerom inspirisani ostavljaju čvrste bedeme dobra kao tragove svoga života. Allah, dž.š., voli one koji drugima dobro čine. Zato, njihove tragove nije moguće izbrisati sa zemlje, a ako se pak nasilno sruše, kao što se dogodilo, oni ostaju u srcima vjernika, pa iz srca potekne potreba da se obnove i sazidaju na radost svih ljudi, a posebno na radost srca u kojima se gnijezde i koja ih vole.
Ako se okrenemo na dnevnoj bazi i pogledamo na sve četiri strane svijeta vidjet ćemo protjerane i raseljene Banjalučane i Banjalučanke. Zato, svaka podjela, a pogotovo podjela na one u dijaspori, one u šeheru i na one pod zemljom umanjuje snagu banjalučkog džemata. Takvo stanje inicira beznađe i besperspektivnost. Nama treba jedinstven, kompaktan i snažan banjalučki džemat, bez obzira gdje bile i živjele njegove džematlije. U ovaj grad se uvijek dolazilo i svraćalo. Primjećujem da su danas sa nama studenti, radnici, prolaznici, vojnici i oni koji su mahsuz došli. Svi oni pokazuju da imaju simpatiju prema ovom šeheru, i saosjećaju sa svima onima koji u njemu žive, koji su protjerani iz njega, ali i čine dovu za one koji su umrli u njemu. To su oni čija su srca osvijetljena i ispunjena imanom, oni su došli iz različitih mjesta i danas sa nama uče dovu za ovaj grad i sve njegove žitelje. Zato je naša dova osnažena njima, jer ovdje u Ferhat-pašinoj džamiji dova je kabul. Ona izlazi iz predanog i čistog vjerničkog srca koje zikr čini, slavi i veliča Allaha, dž.š., Gospodara svjetova.
Trebamo ojačati džemat, harmonizirati odnose u njemu, znači zaustaviti njegovo runiranje i njegovo osipanje. Ako se organiziramo i razvijemo džemat i džematske aktivnosti, nećemo iznevjeriti preuzeti emanet koji nam je povjeren – zaključio je muftija Nusret-ef. Abdibegović.
