– Ova kosa, ne znam ni sam šta je očistila. Sve ovo oko nas, gdje su ovce, tamo do vode, gore do one šume, samo u ovom dijelu. Pa, poslije dole ispod sela, to ne pitaj. Sijena sam ovako čišćenjem nakosio da imam 200 ovaca da hranim. Ništa motorka, sve ručno, kosom i sjekirom – započeo je razgovor sa ekipom Anadolu Agency Sadija Mujkić.
I pored svojih 77 godina, kaže da mu ne predstavlja problem da ustane ujutru i da odmah ide raditi.
– Jeste malo ujutru teško, dok se ne zagrijem. Boga mi, 77 godina sve u teretu. Prije se odavde nosilo u mlin, pšenica, kukuruz, zob. Svaki šesti dan su ova ramena nosila po 25 kilograma i evo ih i danas rade. Treba umjereno raditi, ne naporno. Isto mašinu kao kad siliš, mora nešto odletjeti. Tako isto i čovjek. Mora biti neka ravnoteža u životu – rekao je Sadija.
Mora se raditi da bi se imalo, poručuje ovaj vrijedni čovjek. On i njegova supruga Kimeta rade da bi imali za sebe, ali i da bi podjelili sa drugima.
– Kuća je na putu. Kad neko naiđe, ako imaš nešto, ne možeš da mu ne pružiš. Život je takav, treba raditi, ali i pružiti nekome i pomoći. Čovjek, dok radi, živi – kaže Sadija.
Kako sam kaže, ne može da zamisli drugo mjesto za život osim svoje Daljegošte.
– Meni je ovdje slađe na mom nego neko da me pita na postelji i med da mi daje. I volim da radim na svom. Moj komšija Namir kaže da je još jedan čovjek ovako radio, očistio bi cijelu Daljegoštu. Ništa ovo meni nije teško – zadovoljno govori naš sagovornik.
Žali jedino što se nije puno ljudi vratilo u Daljegoštu.
– Danas ovdje živi malo ljudi, nije nas se puno vratilo. Plaše se ljudi, jer nema škola, ambulanti, fabrika. Plaše se da ne mogu živjeti samo od zemlje – kaže Sadija.
Svakodnevno Sadiju možete zateći na proplancima Daljegošte sa svojim stadom i kosom od koje se ne odvaja. Boriće se da sačuva Daljegoštu dok bude imao snage, a kako sam tvrdi, ima je još napretek.
