Autor: Bilal Ramiz Bekri / Preveo: Abdullah Nasup
Padom komunističkih režima na čelu sa Sovjetskim Savezom, nastala je velika praznina u geopolitičkim odnosima, a Sjedinjene Države pojačale su svoju dominaciju u svijetu kao jedina supersila.
Nastalu prazninu pokušavaju popuniti Kina, Rusija, pa i Evropska unija, ali niko od njih nije uspio da uspostavi ravnotežu u odnosu snaga kakva je postojala u vrijeme Hladnog rata, Sjedinjene Države i dalje su dominantna sila.
No, na obzorju se nazire jedna sila koja pokazuje da posjeduje kapacitet da korjenito promijeni geostratešku sliku svijeta. Ta sila je islam. Kad kažem islam pod time mislim na islam kakav ispovijeda sunijska zajednica – sunijski islam, ako tako možemo kazati – a to je islam koji ispovijeda apsolutna većina muslimana u svijetu.
Uspon sunijske zajendice bazira se na tri faktora:
Prvi faktor je vitalno ubjeđenje koje od muslimana čini veliki ummet s veličanstvenom civilizacijom i kulturnim i naučnim nasljeđem.
Drugi faktor je ljudski resurs koji je centar snage u borbi za vlast i moć u svijetu. Naročito ako suzmemo u obzir da je sunijska zajednica najbrže rastuća zajednica na svijetu.
Treći faktor su ogromna prirodna bogatstva kojim obiluju muslimanske zemlje. Oko dvije trećine rezervi fosilnih goriva nalazi se u sunijskim zemljama.
Svjetski centri odlučivanja na zapadu svjesni su uspona sunijske zajednice i potpuno su ubijeđeni da sunijska vjerska zajednica predstavlja veliku prijetnju za njih i njihov utjecaj širom svijeta, stoga ulažu velike napore i raspoloživa sredstva da bi pokopali svaki pokušaj jačanaj sunijske zajednice. Protiv sunija se vodi oružani rat za njihovo fizičko istrebljenje, ali i psihički rat putem medija i publikacija.
S obzirom da je Bliski istok, sa svojim ogromnim naftnim bogatstvima, centar sunijske kulture, civilizacije i ekonomske snage, uz geostrateški položaj na kojem se nalazi, logično je za očekivati da će taj prostor biti poprište borbe za utjecaj svjetskih politika i različitih centara moći.
Na primjeru američke okupacije Iraka vidimo kako su manjinske zajednice najbolji pomagač okupatorima protiv sunijske zajednice.
Historija svjedoči da su vjerske i etničke manjine u sunijskom okruženju živjele u ozračju tolerancije i, uprkos povremenim slučajevima nasilja i netolerancije, možemo kazati da su sunije prema manjinskim vjerskim zajednicama gradile odnos baziran na toleranciji. I upravo zahvaljujući tome ove vjerske zajednice su opstale i sačuvale svoja vjerska ubjeđenja i običaje.
Međutim, pad Osmanslijskog hilafeta i događaji koji su uslijedili, naročito formiranje cionističke tvorevine, kreirali su novu korelaciju odnosa među vjerskim zajednicama na Bliskom istoku.
Vjerske manjinske zajednice postale su sluge kolonijalnih sila i zajedno s njima pljačkale resurse svoje domovine. Manjinske zajednice su u više slučajeva kroz historiju sarađivale sa kolonijalnim silama (da ne kažem da su izdale domovinu i urotile se) protiv svih oblasti i regija na kojima dominiraju sunije.
Američki intelektualac Edward Said, porijeklom Palestinac kršćanin, što njegovom svjedočasntvu daje dodatnu težinu, u svojoj knjizi “Palestinsko pitanje” kaže: „Jedno od najproblematičnijih pitanja na Bliskom istoku je pitanje manjina.“ Ovaj američko-palestinski autor, pripadnik palestinske kršćanske manjine, potom otvoreno i bez ustezanja optužuje manjinske vjerske zajednice na Bliskom istoku da su nepatriotske i nelojalne vlastitoj domovini, za razliku od većinskih sunija za koje je kazao da im je osjećaj nacionalne pripadnosti iznad svega drugog. On je iznio mišljenje da je ponašanje manjinskih vjerskih grupa poput alevija, druza, šiija, kršćana, i njihovo služenje interesima cionista udarna igla saveza manjinskih zajednica protiv sunija. Said navodi kako cionistička tvorevina, koja se i sama osjeća manjinom u dominantnom sunijskom okruženju, smišljeno potpiruje neprijateljstvo manjinskih grupa prema sunijama i njihovo djelovanje protiv sunarodnjaka i domovine.
Još jedan kršćanin, maronitski katolik iz Libana, dr. Nabil Hlife, smatra kako je dvadeset i prvi vijek doba uspona sunijskog islama kao sile protuteže Sjedinjenim Američkim Državama, koje su svjesne toga i nastoje preventivnim udarima da spriječe rast utjecaja ove sile u usponu. Hlife smatra da je upravo to najbolje objašnjenje krvavih događaja koji se već decenijama odvijaju na Bliskom istoku. On, također, poput Saida, smatra da su se manjinske vjerske zajednice na Bliskom istoku urotile protiv sunija, te otvoreno upozorava kršćane, alevije, šiije i druze na kobne posljedice njihove saradnje sa Sjedinjenim Državama i poziva ih da pruže ruku svojim sunarodnjacima sunijama, ističući da je samo pitanje vremena kada će većinska zajednica na Bliskom istoku vratiti vlast i moć u svoje ruke.
Nije mi cilj da sataniziram manjinske vjerske zajednice i da generaliziram, ali historija obiluje primjerima zavjera i zločina manjinskih vjerskih zajednica protiv sunija, ali naša realnost je takva da to ne smijemo ignorirati i moramo biti svjesni ozbiljnosti i težine svega onoga što smo iskusili kroz historiju i što danas trpimo.
Prošlost i sadašnjost nepobitno svjedoče o tome da postoji opći savez i urota manjinskih vjerskih zajednica na Bliskom istoku protiv sunija.
Cionističke snage 1982. godine prodrle su u Liban, a manjinske vjerske zajednice, poput katolika maronita, otvoreno su saraćivali sa cionističkim okupatorom čineći zločine protiv svojih sunarodnjaka i radeći na štetu vlastite države.
Nakon američkog rušenja Saddama Huseina, šiije (koje su na Bliskom istoku manjina, makar u Iraku činili neznatnu većinu) ušli su u savez s američkim okupatorom kojem su pomagali u borbi protiv njihovih sunarodnjaka, samo zato što se radi o sunijama, ne pridajući nimalo značaja činjenici da se radi o njihovim komšijama i sugrađanima. Za nagradu su Amerikanci predali šiijama vlast u Iraku, a posljedica toga su masovni progoni i zlostavljanje sunija, u tolikoj mjeri da mnogi osjećaju žal za vremenima Saddamove diktature.
Alevijska manjina u Siriji nije prezala ni od najbrutalnijih zločina kako bi sačuvala svoju despotsku vladavinu. Radi očuvanja svog sektaškog režima dozvali su Rusiju, Iran i šiijske falange da ubijaju sirijske sunije, da ruše gradove i sela u kojima dominiraju. Jedna dobra stvar u tome je što se pokazalo da ova manjinska sekta ne gaji patriotski osjećaj i lojalnost prema domovini, niti se osjeća dijelom istog naroda kojem pripadaju sunije – odnosno, nemaju osjećaj zajedničkog identiteta temeljenog na zajedničkoj državi.
Na osnovu prethodno rečenog možemo kazati da se protiv sunija vodi svjetski zavjerenički rat, koji predvode Sjedinjene Američke Države, a njihova udarna snaga su razne manjinske zajednice, poput cionističke tvorevine, bliskoistočnih kršćana, šiija i drugih sekti i ideoloških pravaca. Ove skupine svojim djelovanjem čine ogromnu uslugu američkom divu koji želi da što duže zadrži svoj apsolutni utjecaj na Bliskom istoku,a da bi to ostvario mora pod svaku cijenu spriječiti jačanje utjecaja sunija u regiji, što SAD i čine na sve načine.
