Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije sredine XVII stoljeća

400
drugo izdanje Sejahatname objavila je

Pripremio: Jusuf Džafić

Trebalo je da prođe čitava dva stoljeća od kada je Jospeh von Hammer izvukao Evliju iz ropotarnice historije, pa do objavljivanja prvog kompletnog, autentičnog, kritičkog, na autografu zasnovanog izdanja Sejahtname. To, drugo izdanje Sejahatname objavila je turska izdavačka kuća YKY (Yapı Kredi Yayınları), od 1998. godine do 2007. godine (Evliya Çelebi Seyahatnâmesi, Yapı Kredi Yayınları, Beyoğlu, İstanbul, 1996, sv. 1, 1999, sv. 2-3, 2001, sv. 4-5, 2002, sv. 6, 2003, sv. 7-8, 2005, sv. 9, 2007, sv. 10). Štampano je latinicom, i predstavlja ozbiljni naučni projekta cijelog tima osmanista: Robert Dankoff, Seyit Ali Kahraman, Zekerija Kuršun (Zekeriya Kurşun), Judžel Daglija (Yücel Dağli), Ibrahim Sezgin (Sezgın). Kratko nakon izlaska drugog izdanja Seyahatname, objavljen je konačno i njen prijevod (obrada) na moderni turski jezik (2009-2011).

– Svi naši prijevodi dijelova Sejahtname, pa čak i najuspješniji prijevod Hazima Šabanovića, baziraju se na spomenutoj manjkavoj Istanbulskoj štampi, pa nam tako ne nude kvalitetan uvid u Evlijin život i djelo. Slično je stanje i na međunarodnoj sceni. Doduše, u zadnjih dvadesetak godina primjetan je pomak ka studioznijem i ozbiljnijem proučavanju života i djela Evlije Čelebije, pogotovo nakon utrđivanja uzajamnjih relacija između do sada pronađenih rukopisa Sejhatname, te štampanja kvalitetnog izdanja Sejahatname u nakladi YKY izdavačke kuće.

– Svi naši prijevodi Evlijinog putopisa, izuzev prijevoda Hazima Šabanovića, predstavljaju neuspjele prijevode koji obiluju interpolacijama i pogrešno prevedenim riječima, rečenicama, pa i čitavim pasusima. Ovu problematiku smo već podrobnije obradili u poglavlju Proučavanje Evlije Čelebije i njegovog Putopisa u svijetu i kod nas.

– Evlija u svom Putopisu koristi različite fraze, napomene kojima se ograđuje od eventualne nevjerodostojnosti izvješća koje prenosi. Iako se te fraze razlikuju po jačini ograđivanja, zajedničko im je da ukazuju na činjenicu da je i sam Evlija sumnjao u izvjesne podatke koje bilježi. To su, između ostalih, sljedeći izrazi: “kažu, ali ja to nisam vidio”, “ja to, siromah, nisam vidio”, “meni to nije poznato”, “kazuju”, “govore, ali to nije tačno”, “Allah sve zna” i sl. Pošto su napomene ove vrste u Sejahatnami zanemarivane, Evlijin kredibilitet je značajno narušen. Navest ćemo kao primjer jednu od najpoznatijih anegdota koju je Evlija zabilježio o gradu Erzerumu (istočna Turska) vezano za njegovu oštru zimu. Kako Evlija kaže u Putopisu, erzerumske zime su toliko hladne da je nekoć

jedna mačka, skočivši sa krova na krov, ostala zamrznuta sve do proljeća kada je, odmrznuvši se, zamijaukala i pala na zemlju. Iako se Evlija jasno ogradio od vjerodostojnosti ove anegdote, danas je ona, nažalost, jedna od priča iz Sejahtname koja se u Turskoj najčešće veže uz njegovo ime, te koju znaju čak i osnovnoškolci.

U sličnu zamku je upao i Fehim Spaho, koji iznosi sljedeći kritički stav o Evlijinom djelu, pozivajući se na Johann Heinrich Mordtmanna, austrijskog orijentalistu, zaključuje, između ostalog, i sljedeće: Evlija Čelebija jest pisac pun fantazije, koji traži samo čudnovate stvari i pustolovine; njemu su često draže priče nego historijska predanja, pa u svojim prikazivanjima dosta puta i pretjera. (Fehim Spaho, Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Hrvatsko Kolo, 13/1932, str. 43)

Jedan od radova koji se bave problemom zanemarivanja gorespomenutih Evlijih formula jeste i referat Muse Dumana, profesora sa istanbulskog Univerziteta Fatih Sultan Mehmed, podnešen na naučnom skupu “Međunarodni simpozijum o Evliji Čelebiji i njegovoj Sejahatnami povodom 400. godišnjice njegovog rođenja”, održanom 2011. godine.

Nakon osvrta i na problematiku historije Sejahatname od njenog nastanka do danas, a prije iznošenja kritičkog suda o Evlijinoj Sejahtnami, te značaju i stepenu njene validnosti kao izvora za povijest Bošnjaka treba još da progovorimo koju riječ o dosadašnjem proučavanju ove problematike.

Već smo spominjali neke izjave Josepha von Hammera i Roberta Dankoffa na ovu temu, kao što smo okvirno spomenuli djela koja se bave kritičkim osvrtom na život i djelo Evlije Čelebije. Svi su oni složni da je Sejahtnama riznica za pročavanje ne samo biografije Evlije Čelebije, nego, između ostalog, i sljedećih stvari: naselja koja je opisao, tj. njihove topografije, fortifikacija, istaknutih građevina i ostalih značajki: građana tih naselja, tj. njihove socijalne strukture, zanimanja, oblačenja, kuhinje, medicine, higijene, običaja, govora, stepena obrazovanja, čitalačkih navika i sl; folklora, hagiografije, dijalektologije i onomastike krajeva koje je posjetio; administracije Osmanskog carstva, socijalne organizacije sufijskih tarikata, arhitektonske historije, uloge snova i predskazanja u osmanskom društvu toga doba; proučavanje Osmanskog carstva, kao i novovjekovnog Bliskog Istoka i Balkana; proučavanje geografije, historije, kulturne povijesti, etnografije i privredne historije svih država i nacija koje su predmet njegove Sejahtname. Stoga, ne treba da čudi da je Evlijina Sejahatnama veoma citirano djelo, posebice vezano za historiju Bosne i Bošnjaka. Ovu tvrdnju ćemo potkrijepiti sa nekoliko primjera.

Franz Taeschner je napisao svoje poznato djelo o cestovnoj mreži Anadolije (u prijevodu Anadolska putna mreža prema osmanskim izvorima), pozivajući se u prvom redu na podatke Sejahatname Evlije Čelebije (Taeschner, Das anatolische Wegenetz nach osmanischen Quellen, Mayer und Müller, Leipzig, 1924-1926).

Hamdija Kreševljaković napisao je dosta vrlo vrijednih djela koja se odnose na osmansku historiju Bosne i Bošnjaka. U njima se se umnogome oslanjao na Evliju Čelebiju. To su, između ostalih, sljedeća djela:

– u koautorstvu sa Salih Ljubunčić, Alija Nametak, Mato Bajlon, Ćiro Truhelka, Muhamed Emin Dizdar, Jusuf Tanović, Aleksander Vundsam, Šefket Šabić: Spomenica Gazi Husrevbegove četiristo-godišnjice, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1932.

– u koautorstvu sa Hadmija Kapidžić, Stari Hercegovački gradovi, Naše starine, 2/1954, str. 9-21

– u koautorstvu sa Derviš Korkut: Travnik u prošlosti 1464-1878, Biblioteka Zavičajnog muzeja Travnik, br. 2, Travnik, 1961.

– Banje u Bosni i Hercegovini (1462—1916), Svjetlost, Sarajevo 1952.

– Čizmedžijski obrt i stara građanska obuća u Bosni i Hercegovni, Radovi Naučnog društva (ND) NRBiH, 1/1955, str. 81-144.

– Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini 1463-1878, ND NRBiH, Sarajevo, 1961.

– Esnafi i obrti u starom Sarajevu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1958.

– Gradska privreda i esnafi u Bosni i Hercegovini (1463-1851), Godišnjak Istorijskog društva BiH, 1/1949, str. 168-209.

– Hamami (javna kupatila) u Bosni i Hercegovini 1462.-1916, Centralni higijenski zavod, Beograd, 1937.

– Han Kolobara u Sarajevu, Novi Behar, 11/1937-1938, str. 202-206.

– Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, ND NRBiH, Sarajevo, 1957.

– Iz prošlosti kahve i duhana u Bosni i Hercegovini, Kalendar Narodne uzdanice, 8/1940, str. 141-153.

– Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela I, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, str. 17-237.

– Kazandžijski obrt u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja, n.s., 6/1951, str. 191-240.

– Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, 2/1954, str. 71-86.

– Musafirhane i imareti u starom Sarajevu, Naša domovina, 6/1927, str. 227-228.

– Naši bezisteni, Naše starine, 2/1954, str. 233-244.

– Počitelj na Neretvi, Kalendar Narodne uzdanice 2/1934, str. 27-40.

– Sahat-kule u Bosni i Hercegovini, Naše starine 4/1957, str. 17-32.

– Sarački obrt u Bosni i Hercegovini, I dio, Radovi ND NRBiH, 4/1958, str. 45-110, II dio, Radovi ND NRBiH, 5/1959.

– Saraji ili dvori bosanskih namjesnika (1463—1878), Naše starine, 3/1955, str. 13-22.

– Sitniji prilozi povijesti Požege pod Turcima, Novi Behar, 8/1940, str. 339-340.

– Stare Sarajevske banje, Napredak, 6/1931, br. 5-6, str. 73-75.

– Stari bosanski gradovi, Naše starine, 1/1953, str. 7-44.

– Tabački obrt u Mostaru, Novi Behar, 15/1944, str. 366-368.

– Veliki vezir Rustem-paša, Kalendar Narodne uzdanice, 7/2939, str. 77-94.

– Vodovodi i gradnje na vodu u starom Sarajevu, Gradska štedionica, Sarajevo 1939.

Poput Kreševljakovića, i ostali naši historičari-osmanisti su citirali Sejahtnamu Evlije Čelebije i oslanjali se na njegove podatke. O tome bismo mogli opširno pisati, ali pošto nam prilike ne dozvoljavaju, samo ćemo spomenuti imena najznačajnijih: Hivzija Hasandedić, Adem Handžić, Fehim Nametak, Hazim Šabanović, Mehmed Mujezinović, Džemal Ćehajić, Jusuf Ramić i drugi.

Uzevši u obzir sve gore spomenuto, dolazimo u mogućnost da damo kakav-takav generalni kritički sud o Evlijinoj Sejahtnami, te njenom značaju i stepenu njene validnosti kao izvora za bošnjačku povijest. S obzirom da dijelimo isto mišljenje kao i Hazim Šabanović – da je Evlijna Sejahatnama nezaobilazan izvor za proučavanje Bosne i Bošnjaka, poglavito za period sredine XVII stoljeća, citiraćemo njegov generalni sud o ovom pitanju: Za proučavanje naših naselja, u prvom redu brojnosti našeg muslimanskog stanovništva iz Bosne i drugih jugoslovenskih zemalja koje je bilo preplavilo svu Unđurovinu (tursku Ugarsku), Evlija daje vrlo važna svjedočanstva. Kratko rečeno, nema gotovo nijednog pitanja iz prošlosti naših zemalja i naroda pod turskom vladavinom koje bi se dalo potpuno obraditi a da se pri tom na ovaj ili onaj način ne upotrijebe podaci koje nam je ostavio veliki turski putopisac Evlija Čelebi. (Putopis, 54).

Evlija Čelebija o istaknutim Bošnjacima

Evlija Čelebija je, kao što smo već ranije spomenuli, Bošnjacima posvetio velike dijelove svoje Sejahtname. Nema nijedne knjige od deset knjiga koje čine Putopis, a u kojoj se Evlija ne dotiče Bošnjaka općenito ili nekog istaknutog osmanskog Bošnjaka posebno. Naročito tomovi 5, 6. i 7. sadrže velike djelove koji se odnose na Bošnjake, te putovanja kroz Bosnu i ostale bošnjačke krajeve, kao i općenito jugoslovenski prostor.

Evlija je dosta putovao Bosnom i inim bošnjačkim krajevima, te ostalim jugoslovenskim krajevima. Njegova putovanja jugoslovenskim prostorima se grubo mogu staviti u sljedeće vremenske okvire: početak maja 1660 – konac jula 1660; sredina novembra 1661 – konac marta 1662. (izuzev desetak dana u Albaniji); većina juna 1663; novembar 1663 – početak jula 1665. (sa djelimičnim napuštanjima u periodu juli-avgust 1664); oko mjesec dana u 1665; 15-ak dana u 1670. Znači, Evlija je na našim prostorima proveo oko 2 godine i 4 mjeseca (28 mjeseci), što predstavlja oko desetinu od 26 godina, koliko je proveo u putovanju van rodnog Istanbula od 1640. godine, kada je započeo svoje putešestvije, do 1676. godina, kada ga je okončao. Od vremena provedenog u jugoslovenskoj regiji, u Bosni je proveo oko četiri i pol mjeseca: od početka septembara do početka decembra 1661. godine, te od kraja aprila do sredine juna 1664. godine. Naravno, ovdje ne računamo brojne vojne pohode na Mletačku republiku, Hasburšku monarhiju, kneževine Erdelj i Vlašku, koje su predvodili naši ljudi, a u kojima je Evlija imao učešća.

Čelebija je, kako smo već nagovjestili, tokom svojih dugogodišnjih putovanja Osmanskim carstvom i susjednim oblastima susreo na hiljade različitih osoba, o čemu imamo svjedočenja kroz njegov Putopis. Među tim osobama bilo je dosta značajnih ličnosti tadašnje Osmanske države – uleme, paša, begova, aga, vojnika, trgovaca i ostalih ajana, pa čak i sultana. Razumljivo je za očekivati da je tu bilo dosta i Bošnjaka, budući da su bosanski ljudi zauzimali važne i visoke funkcije u Osmanskom carstvu već od početka XV stoljeća, pa do početka XIX stoljeća. Sam Evlija je proveo skoro šest godina u službi kod Bošnjaka. Ovo su isključivo njegove najduže službe koje je obnašao kod najistaknutijih Bošnjaka: tri godine u službi Ibrahim-paše Hadžiomeragića Počiteljca: dvije godine na našim prostorima (1663-1665), te jednu godinu u Egiptu (1672-1673); dvije godine u službi Silahdar Murteza-paše dok je ovaj bio namjesnik Damaska i Sivasa (1648-1650); 8 mjeseci u službi Jusuf-paše Maškovića tokom pohoda dotičnog kapudan-paše na Krit (april-novembar 1645); te oko mjesec dana u službi Suhrab Mehmed-paše, namjesnika Hercegovačkog sandžaka (maj-početak juna 1664).

Takođe, Evlija je u Sejahtnami u različitim kontekstima spomenuo i mnoge historijske ličnosti koje nije upoznao, a koje su ili živjele prije njega ili nije imao priliku da ih susretne za svog ili njihovog života.

LITERATURA:

Ovo je spisak opće literature. Ostala literatura spomenuta u tekstu.

1. Evlija Čelebija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.

2. Evliya Çelebi Seyahatnamesi, Ikdam, Istanbul, 1896-1900, sv. 1-6, Türk tarih encümeni kurumu, Istanbul, 1928, sv. 7-8, Ma'arif Vekaleti, Istanbul, 1935, sv. 9, 1938, sv. 10.

3. John Freely, A History of Ottoman Arhitecture, Witt Press, Boston, 2011.

4. Joseph von Hammer, Narrative of Travels in Europe, Asia and Africa in The seventeenth Century by Evliya Efendi, Oriental Translation Fund for Great Britain and Ireland, London, sv. 1 u dva dijela 1834, 1848, sv. 2, 1850.

5. Marta Andrić, Simpozij o Evliji Čelebiji, Scrinia slavonica, 12/2012, str. 377-380.

6. Robert Dankoff, Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi, Brill, Leiden-Boston, 2006.

7. Robert Dankoff-Klaus Kreiser, Materialien zu Evliya Çelebi II (uključuje: A Guide to the Seyahat-name of Evliya Çelebi and Bibliographie raisonnée, Brill, Leiden, 1992.

8. Robert Dankoff-Semih Tezcan, An Evliya Çelebi Bibliography, www.bilkent.edu.tr/~ tebsite/evliya.pdf, 16.11.2013, 20:45.