Selman el-Avde: Sveta zemlja je naša

73

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kuds ili Bejtul-makdis je islamsko, odnosno poslaničko ime. Objavljujući ajet:”Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama Časnog u Hram daleki”, (El-Isra’, 1.), Allah, dž.š., je Mesdžidul-haram u Mekki, Poslanikov, s.a.v.s., mesdžid u Medini i Mesdžidul-aksa’ u Jerusalemu, povezao i spojio u jedan i jedinstven niz i cjelinu. Mesdžidul-aksa’ je dobio naziv ”el-aksa” – ”daleki”, jer je on udaljeniji od Mesdžidul-harama u Mekki u odnosu na Poslanikov mesdžid u Medini  koji je ”el-akreb” – ”bliži” Mesdžidul-haramu.

Povezivanje Mesdžidul-aksa'a sa Mesdžidu-l-haramom, znači također njegovo povezivanje sa poslanicom i poslanstvom Muhammeda, s.a.v.s., tako da ni kazivanje o Poslanikovom Isra'u i Mi'radžu nije daleko od spomenutog konteksta.

To nas vodi do jasnih historijskih dokaza da je povijest Kudsa čvrsto povezana sa Arapima. Objektivni historičari, poput Amerikanca Albrighta i njegovih istraživačkih opservacija, dokazali su da su Jerusalem izgradili Jebusejci (pripadnici kanaanskog plemena), migranti sa Arapskog poluotoka i njegovo prvo ime bilo je Jebus. To je jedan od najstarijih gradova u povijesti, sagrađen više od četiri hiljade godina prije Isa, a.s.

Kuds je grad koji daleko najviše privlači pažnju svjetskih istraživača. Mi često znamo govoriti o neboderima, o ogromnim trgovačkim centrima, o ”Disneylendu”, a zaboravljamo da ne postoji grad o kojem postoji sedam hiljada napisanih studija, od magistrata, doktorata do posebnih, stručnih istraživačkih radova, kao što je slučaj sa Kudsom ili Jerusalemom.

U Jerusalemu se nalazi više od dvije hiljade arapsko-islamskih historijskih tragova i artefakata. U njemu je živjelo 64% Arapa, a ostalo su bili drugi narodi, dok je Židovima pripadalo svega 1,5% do 4% zemlje. Sada, nakon krupnih demografskih promjena i cionističkih trikova i podvala, u Jerusalemu živi 80% Židova, a njegovo autohtono stanovništvo (Arapi) postalo je manjina.

Što se tiče Allahovog poslanika, Musa, a.s., mi polažemo pravo na njega kao i Židovi, jer ga je Allah poslao sa Tevhidom, istinskim monoteizmom u koji su pozivali svi poslanici. Osim toga, Židovima je Kuds bio samo tranzit i oni se nisu naselili u njemu kada im je njihov poslanik rekao: ”O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni”, – oni rekoše: “O Musa, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu; pa, ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda sigurno ući.” (El-Ma'ida, 21.-22.)

Svojevremeno je Jaser Arefat govorio: ”Mi Arapi smo ”kavmun džebbarun” – ”nemilosrdni narod”, referirajući se na spomenuti ajet i kazivanje o gradnji Kudsa (Jebusa, Šalima, Jerusalema), odnosno na činjenicu da su Arapi njegovi graditelji i da su oni njegovi autohtoni stanovnici.

I povijesno i vjerski, Kuds pripada muslimanima

Dakle, ukoliko uzmemo obzir historijski aspekt, Arapi su graditelji Kudsa, a također, ukoliko uzmemo u obzir vjerski aspekt, pa Muhammed, s.a.v.s., je nasljednik svih prethodnih Allahovih poslanika, i u tome se, između ostaloga, ogleda tajna Isra'a i Mi'radža.

Za razliku od Arapa, kraljevstvo koje su uspostavili Benu Israelćani nije trajalo više od sedamdeset godina. A što se tiče njihovog pozivanja na Božije riječi upućene Ibrahimu, a.s. (Abrahamu): ”Potomstvu tvome dodijelit ću zemlju ovu”, pa zar Arapi nisu potomci Ibrahima, a.s.?!

Ako su Židovi iz vremena Musa, a.s., bili kolebljivi i ako su zatim jasno i eksplicitno izjavili da neće ući u Kuds, kako im je Allah naredio, i pritom rekli Musau, a.s.: ”Idite ti i tvoj Bog, pa se borite!”, onda treba znati da pravi vlasnici Kudsa odgajaju djecu koja ne znaju za san, i buntovne mladiće, i starce koji su umorni od rada, iseljavanja i čekanja ….

Pravi vlasnici Kudsa odgajaju se da vole ovu zemlju, da je smatraju svetom i da su spremni umrijeti za nju. Oni su spremni na herojsku žrtvu rijetko viđenu u ljudskoj povijesti.

I nakon svega toga, nema potrebe raspravljati o tome ko zaista polaže pravo na ovu zemlju.

Kuds je svojevremeno dočekao muslimansku vojsku koju je predvodio Ebu Ubejde, r.a., ali su njegovi stanovnici odbili predati grad i ključeve grada, osim uz prisustvo halife muslimana. Halifa Omer, r.a., nije oklijevao, zaputio se iz Medine u Kuds i preuzeo je ključeve grada i tom prilikom je, posebnim ugovorom, zagarantirao sigurnost i sva druga prava svim njegovim stanovnicima.

Nije dozvolio da se prolije ni kap krvi, a zatim je otišao i pomeo mesdžid, izražavajući time svoju poniznost i potpunu pokornost Allahu, dž.š., i opredjeljenost načelima poštivanja svetinja i zaštite prava.

Kasnije je svaka islamska država, odnosno muslimanska dinastija, nastojala da ostavi svoj pečat u Kudsu. Emevije su izgradile Mervanovu džamiju, Kupolu na stijeni, odredili su granice Kudsa i sagradili zidine oko njega. Neki su čak razmišljali da Kuds proglase glavnim gradom islamskog hilafeta, vjerovatno zbog toga što on ima posebno mjesto kod muslimana, ili možda zbog političkih interesa i unutrašnjih, međumuslimanskih sukoba.

Abbasije su bili prvi i posljednji koji su kovali novac sa imenom Kudsa, bilo je to u vrijeme halife El-Me'muna.

Muzafer Kutuz i sultan Kalavun, kao i drugi Mameluci, ostavili su neizbrisiv pečat u Kudsu kroz rekonstrukciju i izgradnju grada.

Osmanlije su također uradile mnogo za Kuds i njegovo unapređenje. Sagradili su u njemu mnogobrojne dobrotvorne (vakufske) ustanove i podigli zidove oko grada.

Povijest neće zaboraviti stav sultana Abdul Hamida, kojem su Židovi nudili basnoslovne količine novca u zamjenu za dio palestinske zemlje. On je to glatko odbio iako je bio svjestan da će izgubiti vlast, ali on nije htio da ga povijest pamti po izdaji i prodaji svete zemlje.

Jerusalem je danas izložen očajnim pokušajima da se uništi njegov identitet. Cionisti su pokušali, na temelju mitova i legendi, pretvoriti ga u židovski grad, ali nisu uspjeli. Zatim su pokušali da ga pretvore u turistički grad koji bi svakodnevno primao veliki broj turista i pružao im užitak i zabavu. Gradili su i grade mnogobrojne hotele i ostale prateće objekte, iako je to nespojivo sa njegovom prirodom kao svetog grada čiju svetost poštuju svi ljudi u svijetu i pripadnici svih religija.

S druge strane, povijesno gledano, muslimani su štitili i čuvali krv i živote svojih protivnika. Kada je Salahudin oslobodio Kuds od krstaša, nije upotrijebio sablju protiv njegovih stanovnika, već je naredio da se liječe njihovi ranjeni i bolesni, a nekima od njih je slao svog privatnog ljekara.

Sto godina prije toga, krstaši su zaklali 70.000 muslimana i zakopali ih u groblje u Kudsu koje je poznato po nazivu ”Emanullah”.

Kada su se Arapi ponovo vratili u Kuds, pretvorili su ga u središte civilizacije, znanja i čuvanja ljudskih prava. Poznati islamski učenjak, Ebu Hamid el-Gazali jedno vrijeme živio je u Kudsu i tu je počeo pisati svoje znamenito djelo Ihja el-ulumud-din (Oživljavanje vjerskih znanosti), kao i imam El-Tartuši, Ibnul-Arebi i mnogi drugi.

A unutar hanbelijske pravne škole postoji čitava plejada učenjaka koji su uz svoje ime i prezime dodavali nadimak ”el-Makdisi” (iz poštovanja prema Kudsu), poput autora velikog fikhskog djela El-Mugni, Ibn Kudame el-Makdisija.