Šerif Husejn – saveznik Engleza protiv Osmanskog hilafeta

319
IMG 13032014 195934

    

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pažljiviji istraživač islamske povijesti, posebno u razdobljima stagnacije i strane agresije na islamski svijet, primijetit će da je islamski ummet doživio najveće poniženje onda kada su mnogi sljedbenici islama skrenuli s Pravog puta i postali nemarni prema Allahovoj uputi koja je objašnjena u Kur'anu i Sunnetu, a posebno prema onom dijelu koji se tiče odnosa muslimana prema neprijateljima islama i njihovim neprestanim spletkama i planovima protiv islama i muslimana.

Ovo je priča o jednom od vođa lahkovjernih i nemarnih muslimana, koji je nanio sramotu samom sebi, ali i cijelom ummetu i islamskoj povijesti, i koji je, a da toga možda nije bio ni svjestan, utro put cionistima da uđu u Bejtul-Makdis i oskrnave njegovu svetost i da do dana današnjeg gaze svojom poganom nogom po našem obrazu i našim svetinjama.

Hidžaz i vladavina časnih potomaka Muhammeda, a.s.

U islamskoj terminologiji termin ”El-ešraf” – časni, ugledni i poštovanja dostojni ljudi – koristi se uz članove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice (Alu bejtin-nebijj), odnosno uz njegove unuke Hasana i Husejna i njihove potomke. Nama muslimanima naređeno je da volimo Poslanikovu porodicu i to nam je lično oporučio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim hadisima.

Ljudi iz Poslanikove, a.s., loze, Hašimije, bili su namjesnici Hidžaza (Mekka i Medina sa okolnim mjestima) u drugom periodu Abbasijske dinastije, nakon pada prokletničke države Ubejdija koji su vladali Hidžazom, Šamom i Egiptom.

Porodica ”Katade” vladala je Hidžazom od 598. godine po Hidžri, a oni su potomci hazreti Hasana, r.a., i obnašali su vlast u Hidžazu ispred Ejjubija i Mameluka. A kada je propala Mamelučka država i kada su Osmanlije 923. godine po Hidžri osvojili Egipat, tadašnji namjesnik Mekke, Šerif Berekat II, poslao je Osmanlijama ključeve Ka'be kao znak poštovanja i prihvatanja njihove vlasti. E upravo je njegov potomak ”junak” ove naše priče, Šerif Husein, jedanaesti potomak Šerifa Berekata II.

Šerif Husein je postao namjesnik Mekke 1326. godine po Hidžri, a prije toga je bio član Osmanlijskog državnog savjeta u vrijeme sultana Abdul-Hamida II. Sultan Abdul-Hamid pribojavao se Šerifa Huseina, zbog toga je odlučio da ga zadrži u Istanbulu kao člana Državnog savjeta samo s ciljem da ga spriječi od povratka u Mekku. Abdul-Hamid je za njega govorio: ”Husein Šerif nas ne voli. On je sad-zasad miran. Međutim, samo dragi Allah zna šta je taj čovjek spreman sutra napraviti.”

Upravo iz tog razloga Šerif Husein nije imenovan namjesnikom Mekke, sve dok sultan Abdul-Hamid II nije svrgnut sa vlasti 1909. godine. Šerif Husein je postao namjesnik Mekke zahvaljujući mladoturskom Komitetu za jedinstvo i napredak. Kada je Abdul-Hamid čuo da je Šerif Husein postao namjesnik Hidžaza, rekao je: ”Hidžaz je nestao iz naših ruku! Arapi su se osamostalili, a postavljanjem Šerifa Huseina za namjesnika Mekke, osmanlijska vlast se rascjepkala i podijelila. Da se, bogdo, taj čovjek hoće zadovoljiti namjesništvom u Mekki i osamostaljenjem Arapa, ali neće! On će svim silama nastojati da se domogne hilafeta.”

Slutnje svrgnutoga sultana Abdul-Hamida II, kasnije su se i obistinile. Očito je da je on, bolje od svih drugih, poznavao Šerifa Huseina.

Šerif Husein i mladoturci

Iako su mladoturci radili sve da se Šerif Husein vrati u Mekku i bude njen namjesnik, on im je uvjek proturiječio i uopće nije bio oduševljen njihovim pokretom, posebno zbog toga što su to uglavnom bili mladići, kao i zbog toga što su mladoturci imali poseban animozitet prema arapskim nacionalistima, a posebno se po tome isticao Džemal-paša. Taj isti Džemal-paša je dao uhapsiti neke arapske službenike koji su radili za Engleze u Šamu u toku Prvog svjetskog rata, pa je Šerif Husein pokušao posredovati u tom slučaju i poslao je svog sina Fejsala da se sretne sa Džemal-pašom kako bi izdejstvovao njihovo oslobađanje. Međutim, Džemal-paša ne samo da je pogubio arapske službenike, nego je kanio ubiti i Fejsala, ali je ovaj uspio pobjeći i izvući živu glavu. Sve to je bio razlog da je Šerif Husein mrzio mladoturke posebno, ali i Osmansku državu općenito.

Šerif Husejn i Englezi

Šerif Husein je uspostavio kontakt sa Englezima još dok je bio u Istanbulu, pa je Engleska izvršili snažan pritisak na Vladu jedinstva i napretka u Turskoj, da požure sa imenovanjem Šerifa Huseina za emira Mekke.

Ovdje se nameće jedno logično pitanje: zašto su Englezi toliko tipovali na Šerifa Huseina u ostvarivanju svojih vojno-političkih ciljeva?

Za to postoji više razloga. Prvi razlog je njegovo porijeklo i krvna veza koja seže do Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, što je imalo posebnu težinu kod muslimana, posebno kod šiija i sufija. A pošto su sufije svih tarikata u Turskoj bili prijatelji i pristalice sultana Abdul-Hamida, htjelo ih se na taj način pridobiti. Drugi razlog je taj što je Šerif Husein kao Hašimija bio opsjednut željom da vlada, ne samo Hidžazom, već cijelim islamskim svijetom. Treći razlog bila je, reklo bi se, patološka mržnja Šerifa Huseina prema Osmanlijama, a posebno prema Vladi jedinstva i napretka koja je sve Arape koji su obnašali visoke položaje u Turskoj dala smijeniti, a na njihova mjesta dovesti Turke. I četvrti razlog je pojava nacionalnog arapskog pokreta koji je na neki način bio pandan turskom nacionalnom pokretu, a koji je imao veliki utjecaj na Šerifa Huseina.

Engleska zavjera

Kada su Englezi osjetili da je upravo Šerif Husein ta osoba koja će prekinuti uže islamskog hilafeta, oni su ga pokušali pridobiti za sebe i iskoristiti na sljedeće načine:

-Jačanjem veze sa Šerifom Huseinom kroz razmjenu posjeta i izražavanjem podrške i pomoći njemu kao emiru Mekke

-Davanjem lažnih obećanja Šerifu Husejnu kako će mu Englezi pomoći da postane halifa nezavisne arapske države i, što je najčudnije, oni su svoja lažna obećanja temeljili na hadisu u kojem je Poslanik, a.s., rekao: ”Imami i vođe su iz Kurejša”, a on je bio jedan od njihovih potomaka.

-Učvršćivanjem ideje o arapskom hilafetu putem prepiske između Šerifa Huseina i Henrya McMahona, britanskog visokog povjerenika u Egiptu, koja je u povijesti ostala poznata kao ”Huseinova i McMahonova korespodencija”, a te prepiske zapravo nisu ništa drugo nego engleske laži i obmane. O kakvim se lukavštinama radi i na kakve spletke su britanske diplomate bili spremni, svjedoči i ovaj pasus u jednom McMahonovom pismu Šerifu Huseinu: ”U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Upućujem ovo moje pismo u časno mjesto, kolijevku čistog i plemenitog roda, kiblu islama i muslimana, izvoru svake počasti i poniznosti, stjecištu Muhammedovskog otkrovenja, Poslanikovom potomku, velikom vladaru i vođi Husejnu ibn Aliju, namjesniku časne Mekke, Allah joj povećao ugled i reputaciju. Amin!”

McMahon je svoje pismo završio riječima: ”Njezino Veličanstvo, kraljica Velike Britanija, daje svoju punu podršku i raduje se povratku hilafeta u ruke našeg prijatelja Arapa, potomka časne poslaničke loze.” I da obmana bude potpuna i ubjedljiva, on na pečat pisma stavlja datum, mjesec i godinu hidžretskog kalendara.

To je primjer licemjerstva, laži i obmane putem koje je Šerif Husein uvučen u prljavu igru. Ova pisma Šerifu Huseinu donosio je jedan Egipćanin, zvao se Ali Husein, koji je zapravo bio otpadnik od islama, pripadao je sekti Behaija, a njegov otac je radio kao službenik u Britanskom povjereništvu. Zanimljivo je da su Englezi imali potpuno povjerenje u pripadnike raznih otpadničkih sekti, poput Behaija, Kadijanija i drugih, i na njih su se oslanjali u svojim tajnim poslovima i planovima protiv islama i muslimana.

Šerif Husein i arapska revolucija

Englezi su neprestano podsticali i hrabrili Šerifa Huseina da podigne revoluciju protiv Osmanske države u toku Prvog svjetskog rata i da uđe u rat kao saveznik Engleske i Francuske. No, izgleda da ga nisu trebali puno nagovarati na takvu vrstu izdaje. On ih je odmah poslušao i objavio je arapsku revoluciju, odnosno ”džihad” protiv turskih ”nevjernika”, 9. ša'bana, 1335. hidžretske godine (10. 06. 1916.) Nesretnik nije znao, ili se pravio da ne zna, da je cilj svega toga uvlačenje Arapa muslimana u rat protiv Turaka muslimana i rušenje islamske snage i moći, te otvaranje puta cionistima za okupaciju Palestine.

Šerif Husein poslao je svoga sina Fejsala da zajedno sa engleskim agentom Lawrenceom (Lorensom od Arabije) mobilizira Arape Hidžaza za rat protiv Osmanlija u Šamu. Te bitke su završene tako što su Huseinove i Lorensove snage, kao i engleske snage pod komandom generala Allenbija, do nogu potukli Turke i desetkovale Treću, Sedmu i Osmu osmansku armiju, kojom je komandovao veleizdajnik Mustafa Kemal, koji je podijelio liniju fronta i ostavio svoju vojsku da izgine.

Fejsal ibn Husein je svoje neprijateljstvo i mržnju prema Osmanlijama pokazao i time što je nagovorio Lorensa od Arabije da sruši prugu Damask-Medina, dugu 1.308 km, koju je dao izgraditi sultan Abdul-Hamid II.

Šerif Husein i sporazum Sykes – Picot

I dok su Englezi svojim spletkama i lažima obmanjivali Šerifa Huseina, koristeći ga maksimalno u rušenju zgrade islama i razbijanju muslimanskog jedinstva, na drugoj strani se dešava tajni sporazum između Engleske i Francuske koji su potpisali njihovi predstavnici Sykes i Picot, a on je podrazumijevao podjelu turskog hilafeta između Engleske i Francuske. Komandant turske vojske u Siriji, Džemal-paša, poslao je pismo Šerifu Huseinu u kojem ga je obavijestio o tajnom sporazumu i upozorio na englesko-francusku zavjeru protiv muslimana.

Reakcije Šerifa Huseina na to pismo bile su takve da on jednostavno nije mogao povjerovati u takvu vrstu zavjere od strane svojih iskrenih ”prijatelja” i saveznika, pa je, da bi se ovaj lahkovjerni i za vlašću pohlepni musliman uvjerio u istinitost te vijesti, to pismo proslijedio Englezima, kao da se radi o bezgriješnim melekima, da mu objasne o čemu se radi. Englezi su tu vijest odlučno i kategorički negirali i Šerif Husein im je, naravno, povjerovao.

Šerif Husein nije se probudio i osvijestio dok nije doživio težak udarac i šok u obliku Balfourove deklaracije kada su mu Englezi, nakon što su iscrpili sve njegove izdajničke potencijale, okrenuli leđa da bi svoju podlu politiku nastavili sprovoditi sa njegovim sinom Fejsalom.

Ponižavajući kraj i stradanje Šerifa Huseina

Duhovno i intelektualno sljepilo Šerifa Huseina i nerazumijevanje događaja i neprijateljskih planova dostigli su bili vrhunac. Zbog toga nije čudo što je on svim snagama nastavio služiti neprijateljima islama, čak i onda kada je Balfourova deklaracija ugledala svjetlo dana i kada se počela širiti među ljudima. Šerif Husein je, ne vjerujući ni vlastitim očima i ušima, opet poslao dopis Englezima da mu objasne te glasine i da ga uvjere da one nisu tačne. Odgovorio mu je engleski činovnik Bassett koji je u pismu Šerifu Huseinu, napisao: ”Britanska vlada neće dozvoliti izgradnju jevrejskih naselja u Palestini, osim u onoj mjeri koja odgovara političkoj i ekonomskoj slobodi domaćeg arapskog stanovništva.” Šerif Husein je u cjelosti povjerovao i u ovu englesku laž i obmanu i sa ushićenjem im je odgovorio: ”Dok god cilj Balfourove deklaracije bude obezbjeđivanje sigurnog utočišta Jevrejima od silnih progona, ja ću uložiti svu svoju snagu i sposobnost da pomognem u ostvarivanju tog plemenitog cilja.”

Gorke plodove ostvarivanja tog cilja, u čemu velike zasluge pripadaju Šerifu Huseinu, muslimani, a posebno oni u Palestini, i danas kušaju.

I pored toga, Britanci su se u potpunosti okrenuli njegovom sinu Fejsalu, mladom buntovniku i u isto vrijeme velikom neznalici. Za indoktrinaciju Fejsala zadužen je bio (a ko bi drugi) Lorens od Arabije. Sve to je razbijesnilo njegovog oca Šerifa Huseina i odnosi između oca i sina su se naglo pogoršali, posebno po završetku Prvog svjetskog rata.

Osim toga, Šerif Husein doživio je nekoliko teških poraza od Saudijaca (predvođenih Abdul-Azizom bin Saudom) i njegova pozicija u Hidžazu bila je uveliko poljuljana. Da bi povratio izgubljeno povjerenje i poziciju, otvoreno je izjavio svoje neprijateljstvo prema Britancima kao i prema svome sinu Fejsalu koji je postao poslušni britanski rob.

Pokušavao je Šerif Husein u nekoliko navrata da povrati neka područja koja su bila pod vlašću porodice Alu Saud ali je svaki put bio poražen. Na kraju je morao napustiti Hidžaz i predati vlast svom sinu Aliji. Šerif Husein je ponižen i poražen napustio Mekku i skrasio se u Akabi. Nakon toga je, na insistiranje Britanaca, otputovao na otok Kipar. Tamo je teško obolio, pa je prebačen u Aman, 1350. godine po Hidžri, gdje je dočekao i smrt, odnosno, svoj ponižavajući kraj sa titulom predvodnika lahkomislenih i naivnih muslimana.

Izvor: www.islamstory.com