Šetnje sa Alijom

606
setnje saa alijom

Piše: Džemaludin Latić

Poluilegalno poznanstvo

Dolazila je nova 1401. hidžretska godina; Svijet Islama je ulazio u XV. st. svoje povijesti. Cini mi se da je Nova hidžretska godina padala nekako krajem zime. Prethodne jeseni gledali smo «Pod zastavom Muhammeda», filma režisera koji se zvao Akkad i u kome je Entoni Kvin glumio hazreti Hamzu, a Irena Papas Hindu. Film su davali rano ujutro ili u kasne vecernje sahate – kako bi ga gledao što manji broj ljudi. Ali sarajevski muslimani su i u tim terminima ispunjavale kino-salu «Dubrovnik». Film nas je oduševio, pogotovo nekoliko njegovih momenata: njegov maestralni pocetak, njegova muzika, imitacija Bitke na Bedru, Hamzina pogibija…a mene se narocito dojmila kasida medinskih djevojaka «Tale'al-bedru ‘alejna.»
Na Fakultetu islamskih nauka (koga su komunisticke zvale naredile nazvati «Islamski teološki fakultet» kako bi ukinule svaku primisao da «islam ima svoje nauke» i da je on bilo šta drugo osim religije) prof. Ešref Kovacevic nam isprica dogadaj u pecini Thewr i da nam arapske tekstove «Tale'al-bedru…» i Ebu Bekrovu ilahiju «Džud bi-lutfike…» Kajdu one prve «skinuli» smo sa spomenutog filma, a ova druga se izvodila isto kao «Kad ja podoh na Bendbašu».
U cast dolaska XV. hidžretskoga stoljeca Starješinstvo je raspisalo nagradni konkurs za literarne tekstove o Hidžri. Ja sam napisao svoju poemu u dramskoj formi i dobio drugu nagradu. Uskoro je – na osnovu moga teksta – omladina u Tabackom mesdžidu, koga smo pokrenuli nekako baš u to vrijeme, sacinila program koji se prvi put izveo u Carevoj džamiji, a onda i u Amfiteatru FIN-a, te zatim u Dubrovniku…, a rahm. Smajlovic je «Amberom ti cvali puti» objavio u «Islamskoj misli.»
Malo je poznato da su rahm. Smajlovic i Alija bili dobri prijatelji, da su saradivali, ali, naravno, o toj saradnji se nije smjelo znati. Alija Izetbegovic je bio tabu, i što je više bio zabranjen, utoliko je fama o njemu bila sve raširenija.
Naravno, ja sam vec tada bio cuo za njega, znao sam da su tekstovi potpisani inicijalima L.S.B. njegovi, da je «Mladi Musliman» itd.
«Jedan covjek želi da te upozna,» rece mi jednom Hasan Cengic.» Procitao je tvoju poemu, želi da razgovara s tobom.» «Ko je taj covjek?» upisao sam Hasana. «Saznat ceš kad ga upoznaš,» odgovorio je Hasan u svome trajnom konspirativnom stilu.
Klanjali smo ikindiju u Ali-pašinoj džamiji i on me, šuteci, poveo.

Ušli smo u ulicu Hasana Kikica, u blizini Radio-Sarajeva, i popeli se na drugi ili treci sprat.
«Ja sam Alija,» rekao mi je domacin toga stana. Ušli smo u njegovu sobu. »Alija Izetbegovic? L.S. B. ?» «Da,» rekao je kratko i ljubazno. Sjeli smo na starinski minder. Njegova soba je bila svijetla, mala, sa nešto knjiga u vitrini i sa rukopisima na stolu. Eto, i sad se sjecam toga stola koji ce biti sudbonosan za moj život. Kasnije cu pricati kako i zašto.
Tada sam se upoznao i sa Halidom-hanum, Alijinom suprugom. Nisam ni znao da su Hasan i Halida-hanum rodaci po nekoj liniji bosanskih begova. Halida-hanum je porijeklom negdje oko Lisicica kod Konjica, iz sela Repovaca, iz neke izuzetno pobožne familije.
«Drago mi je što si došao,» otpoceo je Alija razgovor sa mnom. On i Hasan su se vec poznavali, to se osjetilo iz toka razgovora. «Procitao sam tvoju poemu, izvrsna je, nova, neki novi izraz u našoj literaturi…A još sam negdje procitao tvoje pjesme. Ti si rodeni pjesnik.»
«Ja sam procitao sve Vaše clanke, L.S.B.,» odgovorio sam kurtoazno, zbunjen, polaskan. Alija Izetbegovic je bio prijazan, imao je gospodske manire u držanju, u poštovanju prema sabesjednikovoj licnosti, u vodenju razgovora, u pijenju kahve… Ohrabrivao me je na razgovor iako su nas dijelile blizu cetiri decenije života, raspitivao se o mojoj literaturi, planovima, pogledima na islam, porijeklu… Halida-hanum je simpaticno upadala u razgovor, raspitivala se o siromašnim dacima, o mojoj majci…, dok je Hasan uglavnom šutio.

Eto, to su «Mladi Muslimani,» mislio sam u sebi. Prije nego što me poslao u Medresu, babo mi je– rahmet mu duši – rekao da cu uciti od Ðoze, hafiza Sinanuddina Sokolovica, hafiza Silajdžica… On je na sve nacine nastojao da mi, pricom o Sarajevu i njegovoj vjerskoj intelektualnoj i politickoj klimi, omili Medresu. Dobro, ja sam Medresu zavolio svim srcem, ali se nikad nisam mogao pomiriti sa sudbinom vecine njezinih svršenika: da ostanem bez afirmacije, bez velikih studija, bez gradanske ravnopravnosti… Babo je to dobro osjecao pa mi je stalno ponavljao: »Ti samo završi Medresu, upoznaj islam, a onda studiraj šta god hožeš… Ja sam siguran da, ako Bog da, neceš otic’ u Komunisticku partiju… A nafaku daje Allah, dželle šanuhu! Zašto se brineš za nju?»
Razorena predstava

U tim babinim obrazloženjima uvijek je, nekako na kraju, dolazilo pitanje «Mladih Muslimana.» «O njima se ne smije pricati, to shvati! Nešto su skrivili državi, fasovali su zatvore, nemoj blizu njih…» «A Ðozo? Zar i on nije bio u zatvoru?» upitao sam babu. «Ma šta me gnjaviš, tako ti Boga?! Bio, pa šta?! Izašo je, pokaj'o se, Naser ga oslobodio, i njega i Dobracu! Da nije bilo Nasera, da on Titu nije zamolio da ih pusti, jer je s njima skupa studirao na Al-Azharu, vraga bi ti ga oni živi izašli iz zatvora!»
Ustvari, babo nije ni mogao znati ništa više o «Mladim Muslimanima». Ono što je on pricao o njima bile su uobicajene price koje su išle od usta do usta, a koje je, dobrim dijelom, kako cu godinama kasnije saznati, plasirala Udba. Tako sam negdje cuo da je Kasim-ef. Dobraca – neka je rahmet njegovoj napacenoj duši – držao ilegalnu radiostanicu s pomocu koje je, navodno, obavještavao Arape o stanju muslimana u Titinoj Jugoslaviji, pa mu tu stanicu našli, odveli ga na sud i dali mu trinaest godina robije… Neki su, opet, pricali da su mu, bilesi, našli mitraljez na tavanu pa je zbog toga dobio onoliku robiju!
Medutim, moj susret sa Alijom Izetbegovicem, «najopasnijim» «Mladim Muslimanom», potpuno je razorio predstavu o ovom pokretu koju sam ponio kad me je babo poveo u Medresu. Njegovog cijenjenog alima, hadži Husein-ef. Ðozu, koga je iskreno volio mada se cesto nije slagao s njegovim slobodoumljem, ja sam vec ranije bio upoznao zavolivši ga ništa manje od babe.
Na divanu kod profesora Ðoze

Na jednom od ranih casova, kad smo bili u trecem razredu, s portirnice su pozvali «oba pjesnika», Hadžema i mene. «Kud cemo?» pitamo portira. «Traže vas u Vrhovnom starješinstvu!» Hadžem i ja ti se spremismo što smo finije mogli, ocistismo cipele, pocešljasmo se… Ko li nas to zove? «Da nije Reis?» nasmija se Hadžem.
Ne, nije nas zvao tadašnji reis, vec Husein-ef. Ðozo. Primio nas, bogami, k'o da smo dva državnika. Bio je nasmijan, širok, visok gospodin, u plavom odijelu, rumen u licu, s velikim podvoljkom…» Ma ja vas dvojicu pratim, vi ste naši pjesnici, mada vas slabo razumijem. Vi ste ovi moderni pjesnici!» Ne znam ko se prvi domože rije~i, Hadžem ili ja, bit ce da je Hadžem, on je serbezniji, te ti mi okrenusmo kahvelenisat sa profesorom Ðozom k'o da smo ovce sa njim cuvali. On nas je samo blago posmatrao, puštao nas da se ispricamo do mile volje. Naravno, bili smo nezadovoljni stanjem u Medresi, nema na što nismo galamili, mi smo tada zaista vjerovali da cemo promijeniti svijet…
Sjecam se završetka našeg divana sa profesorom Ðozom. On nam je rekao da je važno da pišemo, da studiramo, pozvao nas da upišemo Islamski fakultet cim se otvori, a otvarao se one godine kad smo nas dvojica završili Medresu, dakle – prije nastupanja novog hidžretskog stoljeca. «Ali mi cemo studirati književnost!» reže Hadžem. Profesoru Ðozi bi neugodno: Islamski fakultet je njegov san, godine i godine je ostavio agitirajuci za nj u našem narodu… »A ja cu studirati i Islamski i Filozofski fakultet u isto vrijeme,» dodadoh da spasim situaciju. «Hoceš li moci?» upita profesor Ðozo. »Zašto ne?»

Ne, nijedan ucenik Medrese nije mogao da se upiše ni na jedan fakultet u citavoj Jugoslaviji, osim na novootvoreni Fakultet politickih nauka, gdje su od ucenika Medrese, gluho i daleko bilo, komunisti liferovali marksisticke teoreticare, ili na orijentalistiku u Prištini, kako bi im naši ucenici mogli prevoditi po nesvrstanim zemljama! Zamrzio sam Josipa Broza, onog istog Maršala kome sam, kao ucenik, nosio cvijece i ciju sam štafetu preuzimao i predavao k'o najbolji atleticar! Zamrzio sam njegov režim u kome sam, samo zato što sam završio najhumaniju školu, postao omražen, «društveni parazit», obespravljeno ljudsko bice.
Otišao sam u Prištinu, dolje su me trikom eliminisali sa prijemnog ispita na Katedri za južnoslovenske književnosti. Javio sam se dekanu, dr. Fehmiju Aganiju, požalio mu se, a onda me on upitao odakle sam i šta sam završio. Kad sam mu spomenuo Gazi Husrev-begovu medresu, rahmeti Agani je rekao da se radi o njihovoj grešci i odmah naredio šefu Katedre da mi, u roku od dvije sedmice, omoguci da polažem prijemni. »Kakve dvije sedmice?! Ja hocu odmah da polažem!» uzviknuo sam. «Nemoj odmah, možeš pasti!» «Ja pasti? To je nemoguce! Samo me pustite!» Fehmi Agani se nasmijao, prihvatio moju sugestiju, meni su omogucili da pišem pismeni, kasnije me malo propitali (sve su to bili profesori srspke nacionalnosti) da bi na kraju rekli: »Kolega, Vaša škola je izvanredna! Položili ste!» Ja sam tako postao prvi ucenik Gazi Husrev-begove medrese koji je u socijalizmu na direktan nacin dobio indeks filozofskog fakulteta na odsjeku za književnost.
Iste jeseni, neposredno prije susreta sa Alijom, profesor Ðozo me po drugi put pozvao. Bio je ljut, hodao je svojom kancelarijom k'o general. «Džemale, zašto nisi upisao naš Islamski fakultet?!» «Zašto me sad zovete, Profesore?» «Zašto?» «Zašto me niste nazvali nakon prijemnog?» «Bio si na prijemnom?» «Naravno!» Obojica smo zašutjeli. «I nisu me primili! Od cetrdeset kandidata, samo sam ja pao mada sam imao sve petice!» «Nije moguce!» «Da, to je moguce, Profesore! Oborili su me zato što sam, na svecanoj maturantskoj akademiji, kritikovao nastavu u Medresi!» «Pa jesu l oni normalni?» cudio se Profesor. «Moraju te naknadno primiti, ja ti to kažem!»
Profesor Ðozo ništa nije mogao uciniti: nisu htjeli da me prime na Islamski fakultet. I on i ja smo shvatili da je maturantska akademija bila samo izgovor.
Upisao sam se tek naredne godine.

U meduvremenu je profesor Ðozo govorio na otvorenju džamije u Veseloj kod Bugojna. Najavio je dolazak petnaestog hidžretskog stoljeca ponavljajuci ideje koje je izlagao nama na Islamskom fakultetu: Islam dolazi, Dugo je islam bio u dekadenci, Dolazi novo vrijeme, Islam ce ponuditi alternativu savremenom covjeku, Islam ne smeta socijalizmu, niti socijalizam smeta islamu, dapace, oni mogu da saraduju na humanom programu covjekova bitisanja na zemlji, itd.
Ustvari, ja tada nisam ni znao da su sve te govore koje je citao ili obrazlagao zvanicni vjerskoprosvjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ zajedno sastavljali L.S.B. i profesor Ðozo. Njih dvojica su, izmedu ostalog, pratili svakog mladog covjeka koji je znao da nešto suvislo napiše, da govori i komunicira «savremenim jezikom», ali cistim srcem. U tom njihovom «traženju svijecom» emancipiranih Muslimana našli su se i «dva naša mlada pjesnika». A Hasan? On je vec bio i pecen i varen: profesor Ðozo je bio prijatelj njegove kuce na Odžaku, veliki ahbab njegova babe hadži Halida. Kao što sam vec rekao, on i Alijina Halida-hanum su rodijaci.
Ukoceni pogled jednog «Mladog Muslimana»

…Tako je novo, jubilarno hidžretsko stoljece dolazilo u Bosnu! «Mladi Muslimani» su, da bi ga što ljepše docekali, okrecili sve munare sarajevskih džamija! Ja sam to primijetio, klanjao sam akšame sa Alijom Nametkom, u «njegovoj» džamiji, znali su me u tome džematu, i jednog jutra, kad sam tuda prolazio, ugledam kako dva-tri covjeka nešto rade u dvorištu. Udem, nazovem selam, a ovaj jedan me pogleda ukocenim pogledom. Ja sam znao da je taj covjek (koji se zvao Bajdža) «Mladi Musliman», poznat po tome što se pomarisao sa «njihovim» milicionerom u zatvoru. Gledamo se, ja se naivno pitam šta to rade u dvorištu džamije, a on se ozbiljno pitao šta se ovaj interesuje šta mi ovdje radimo. Da, pomislio je da sam doušnik! Zacrvenih se i izadoh iz džamijskoga dvorišta.
Ðozin pad

Komunsiti su, naravno, pažljivo pratili sve što se cinilo za docek novog stoljeca. Cekali su svoj trenutak, i našli ga: nakon otvorenja džamije u Veseloj kod Bugojna, u centralnom Dnevniku, osuli su paljbu na profesora Ðozu, nazvali ga kolaboracionistom sa fašistima, kleronacionalistom itd., a njegovu najavu novog hidžretskog stoljeca izvrgli ruglu i podmsijehu: šta religija ima da traži u socijalistickoj eposi, «tocak istorije ne može se vratiti nazad», «socijalisticki progres je nezaustavljiv,» na njegovom putu isprijece se, ponekad, «neznatne retrogradne grupice»… Neki jadni ljudi iz toga džemata govorili su direktno u kameru, osudivali Ðozu i Hamdiju Jusufspahica, «svi radni ljudi i gradani su jednodušni u osudi ovog nacionalistickog cina», rekao je neki mladic.
Ja sam tih dana bio u svojim Pridvorcima i saznam da, ustvari, citav džemat žali šta se desilo uvaženom alimu, i to baš u njihovom džematu, da je ovo na televiziji bruka i sramota za njih, a ne ono što je profesor Ðozo govorio, da traže da oni kažu istinu direktno u kameru, a ne tamo neki… doušnik, naravno. Onda saznam kako je doticni saradnik Udbe ašikovao sa kcerkom mutevellije toga džemata i kako ga je ona, zbog njegova iskaza na tv, ostavila, a kad je došao Kurban-bajram, da su džematlije zaobilazile njegovu kucu…
Dodem u Sarajevo i odem Profesoru u kabinet. On snužden, zabrinut… »Hvala Bogu kad oni mene ne hvale!» rece mi ukratko. Onda mu ja ispricam šta se stvarno dešavalo u Veseloj. Bilo mu je drago, povratih mu dušu, smijao se kao malo dijete…
Toga popodneva on zovne Hasana i mi skupa prošetamo. Kaže nam kako ga zovu novinari iz citavog Svijeta, a on odlucio da šuti. Hasan se smracio k'o crni oblak, ne da Profesoru da progovori. »Vi, bogami, k'o malo dijete!» Poce galamiti na njega! «Ja sam, Hasane, humanist, a oni su…!» «Nemojte da Vam ja reknem šta ste Vi!» (Budala, to je mislio.) Profesor se samo smijao i uvjeravao nas kako je on prijatelj Jugoslavije, kako ce sve doci na svoje mjesto, «dolaze bolja vremena, islam se ne može zaustaviti, šta nam mogu…»
…Nakon nekoliko mjeseci, na sjednici Starješinstva o kojoj cemo tek kasnije cuti, profesor Ðozo je smijenjen sa svih funkcija; ostalo mu je samo da predaje tefsir.
Nakon te sjednice Profesor je krenuo na Fakultet. Ja sam se slucajno zatekao u hodniku FIN-a. Susreli smo se, bio je sav maven u licu. Nikad ga nisam vidio takvoga! «Dodi, Džemale, molim te! Sjedi malo sa mnom!» Othukivao je dugo, popio cašu vode i onda mi rekao: ‘Ovo je sve propalo! Nisi trebao upisivati ovaj fakultet! Sve su nam srušili! Od ovog fakulteta više nema ništa: ne daju Aliji i Nerkezu da predaju, a mene su potpuno slistili! Nisam znao da su naši ljudi takve hinje! Zašto? Pa lahko je Ðozu srušiti! Šta ce dobiti time?! Ništa!… Jednog dana ce srušiti i njih!»

…Profesor Ðozo je predavao još dvije godine. Mislim da mu se Allah, dž.š., smilovao – jer on je, zaista, bio iskren u vjeri, ali neki njegovi pogledi nisu bili sahih. Dvije godine je pricao o raciju, o islamu i nauci, o progresu, o spoju islama i socijalizma i – napadao Gazaliju, «prevazidenu ulemu, «konzervativne imame». Hasan mu je upadao u rijec, prekidao ga, cak galamio na njega. Mi smo se oduševljavali njegovim širokim pogledima, znanju, komparacijama…, ali njegove napade na spomenute vrijednosti nismo mogli usvojiti. Ja sam cak znao šta je o njemu mislio «Hodža», Kasim-ef. Dobraca, bez sumnje – najveci moralni autoritet bosanskih muslimana u prošlom stoljecu.
Dobraca izbjegava Ðozu

Neke godine se potrefi da su obojica išli na hadž. Putovalo se iz Beograda, i nekog jutra morale su sve hadžije, ili službenici Islamske zajednice, više nisam siguran, da se nadu u Bajrakli džamiji. Ðozo išao iz jednog pravca, a Dobraca iz drugog pravca iste ulice, i kad ga je ugledao, Dobraca samo skrene u neku drugu ulicu: nije želio da se susretne sa njim. Zašto? Zato što je izišao na scenu, otišao kod «komunistickog» reisa, bio zvanicni službenik bezbožne vlasti, afirmativno govorio o socijalizmu, itd., što je rahm. Dobraca smatrao njegovim teškim grijehom. Naime, Dobraca nije bio za kompromise; smatrao je da ulema ne smije ni na kakav nacin saradivati sa Islamskom zajednicom koju je uspostavila Komunisticka partija vec treba da se distancira od takve zajednice. Profesor Ðozo – da kažem punim plucima predajuci rahmet i jednom i drugom, tim objema žrtvama komunisticke šejtanske konjice, našim divnim alimima – na svu srecu, velim, profesor Ðozo nije prihvatio Dobracin metod; ustao je, govorio dokle ga je grlo nosilo, pisao do posljednjeg dana i kod stotina mladih obrazovanih ljudi sacuvao dignitet, svježinu i atraktivnost islamske misli.
Nakon «incidenta» u Veseloj, Profesor je promijenio pricu. Sada je govorio o akidi «bez koje se, zapravo, ništa zbiljsko u sferi islamskog promišljanja ne može dogoditi», hvalio je Gazaliju i njegov «Ihja'», a o imamima je poceo da govori gotovo sentimentalno. «Ti naši dobri imami, koji cuvaju islam po našim selima za metar drva i ono malo vazife, to su istinski njegovi pregaoci, i samo njima mi treba da zahvalimo što je islam koliko-toliko sacuvan pred najezdom agresivne državne ateizacije! Ja njima skidam kapu, a ne ovoj našoj umokrenoj inteligenciji!»
Jednog ponedjeljka, kad smo došli na predavanja, na vratima Medrese ugledali smo smrtovnicu: umro je profesor Ðozo.
Drugi susret sa Alijom

Nedugo zatim, jednog lijepog petka, pred samu džumu, nazva me Hilmo Neimarlija i rece mi da dodem u Morica-han. «Da malo sjednemo.» Udem, Hilmo sjedi sa Alijom Izetbegovicem. Bila je rana jesen, njih dvojica se raskomotili u bašci Morica-hana, kahvenišu. Pozdravim se s Alijom. «Otkad se nismo vidjeli?» «Odonda.» Sjedili smo vrlo kratko jer je na munari Begove džamije vec ucio ezan. «Ja moram ici, džuma je!» «Znam, i mi cemo klanjati, sjedi još malo,» zaustavljao me Alija. Mene je tih godina bio obuzeo jak vjerski zanos; pazio sam na sitnice, cuvao sam cak i mendube, i nisam sebi mogao dopustiti da propustim džumanske sunnete – kao dvojica naših intelektualaca koji klanjaju, ali, brate, nekako na svoju ruku, širok im mezheb. Ustanem i odem u džamiju – ne sluteci šta ce ovaj ponovni kratki susret znaciti u mome daljnjem životu, o cemu cu, ako Allah da, pricati u narednom broju

OSTALE NASTAVKE MOŽETE ČITATI NA SLJEDEĆIM LINKOVIMA:

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2360

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2370

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2415

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2424

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2434

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2442

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2452

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2461

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2470

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2478

http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2488