Pripremio: Abdullah Nasup
Polovina od oko tri i po miliona Sirijaca koliko ih se trenutno nalazi u Turskoj su djeca, a neizvjesno je koliko će još ostati u Turskoj. Kako njihove majke odgovaraju na izazov njihovog odgajanja u ovoj stranoj zemlji? Šta očekuje ovu djecu kad odrastu?
Dolazak na ovaj svijet nije bio baš lagan za Šam. Njena majka Kevser Muhammed prisjeća se: „Ležala sam na stolu za porođaj u bolnici. Imala sam jake bolove, ali su babice odbile da mi pomognu.“ Kevser se prisjeća kako je jedna bolničarka ukorila: „Bježiš iz rata, i opet imaš seksualne odnose!“ I nastavalja: „Vrijeđale su me i govorile mi riječi koje ne želim spomenuti. Napustile su me i nekako sam umolila čistačicu da pozove doktora. Kad su došli, ja sam već bila rodila.“
Šam danas ima četiri godine i jedno je od 385,431 sirijske djece rođene u Turskoj od aprila 2011. do novembra 2018., prema službenim statističkim podacima. To je otprilike broj stanovnika italijanskog grada Firence.
Malo pasoša, mnogo netačnih vijesti
Šam je poput većine sirijske djece rođene u Turskoj, rođena bez državljanstva. Ona i njena porodica su prije godinu i po dana dobili tursko državljanstvo, ali to je veoma rijedak izuzetak. Od oko tri i po miliona Sirijaca u Turskoj samo njih 59 hiljada dobilo je tursko državljanstvo u proteklih sedam godina, a to je manje od 0,2%.
Primjer porodice male Šam pokazuje kako među Sirijcima postoji zainteresiranost za trajno nastanjenje u Turskoj, smatra Kabinet turskog ombudsmena koji je nedavno objavio službeni izvještaj pod nazivom “Specijalni izvještaj o stanju Sirijaca u Turskoj”. U izvještaju se pored ostalog navodi: „Ukoliko zajednica Sirijaca i zajednica Turaka ne budu adekvatno pripremljeni mogućnost trajnog nastanjenja Sirijaca u Turskoj, ta situacija može uzrokovati niz ozbiljnih problema.“
Kancelarija turskog ombudsmena je upozorila da bi politika integracije mogla proizvesti „rizik“ trajnog ostanka Sirijaca u Turskoj, ali smatraju: „Ukoliko život sa populacijom koja čini 4% ukupnog broja stanovnika Turske bude neizbježan, cijena kasnijeg provođenja programa integracije s namjerom da se obeshrabre za trajni ostanak u Turskoj, mogla bi biti mnogo veća.“
Turski ministar unutrašnjih poslova u govoru pred turskim parlamentom, u novembru ove godine, istakao je važnost prihvatanja sirijske djece: „Ukoliko država odluči da svoj toj djeci dodijeli državljanstva i kada se oni vrate u svoju zemlju posjedujući turski pasoš i sva iskustva iz naše zemlje, moći će pričati šta znači bratstvo na ovom prostoru.“
Međutim, do danas nije zabilježen pokušaj države da većem broju sirijske djece rođene u Turskoj dodijeli državljanstva. No, to ne sprečava određene grupe da šire lažne vijesti. U septembru je na jednom twitter profilu objavljeno kako je u proteklih šest mjeseci u Turskoj rođeno 225 hiljada sirijske djece i kako se Turci trebaju osvijestiti. Status je imao nekoliko hiljada lajkova i više od 1.300 dijeljenja. Službeni statistički podaci, pak, govore o tome da se godišnje rodi između 50 i 55 hiljada sirijske djece. Jedna druga lažna vijest o naseljavanju sirijske djece rođene u Turskoj, primorala je vlasti Hataja da službenim putem demantiraju navode ove lažne vijesti.
Zašto sirijska djeca rođena u Turskoj nemaju državljanstvo?
Turska nije zemlja koja daje automatsko pravo na državljanstvo djeci rođenoj na njenoj teritoriji, nego na osnovu državljanstva jednog roditelja, iako, djeca stranaca rođena u Turskoj imaju pravo na tursko državljanstvo ukoliko ne mogu dobiti državljanstvo svojih roditelja.
Sirijcima u Turskoj se dodjeljuje „privremena zaštita“, umjesto statusa izbjeglice, a predstavnici vlasti često koriste formulaciju „gosti iz Sirije“. Sa stanovišta turskih vlasti, sirijska djeca rođana u Turskoj su državljani Sirije što potvrđuju i dokumenti koje im izdaju. Problem je u tome što sirijske vlasti, iz različitih razloga, ne znaju ništa o toj djeci.
Kada su Ummu Emir i njena pordica došli u Tursku dobili su dokumente koji sadrže poseban broj koji označava jednu određenu porodicu, što je postupak koji važi za sve Sirijce, ali njihov sin Emir je dobio drugačiji porodični broj. To je uplašilo njegovu majku, pa je tražila od turskih vlasti da se greška ispravi, ali vlasti su tražile od njih da prilože doklumente koje oni nisu u mogućnosti pribaviti.
Ummu Mulhem je imala sličan problem. Za svog muža udala se u Turskoj i njih dvoje imaju različite porodične brojeve, stoga su turske vlasti odbile da registriraju njenog sina u njenom porodičnom i u muževom dokumentu.
Majke Šam, Emira i Mulhema, potvrđuju da će njihova djeca, uprkos birokratskim problemima koje moraju proći, kada jednom „uđu u sistem“ biti dobro tretirana: zdravstvena njega je besplatna, vakcinacija uredna i sistematska.
Teškoće u školi
No, tri majke su zabrinute kako će se njihova djeca integrirati u tursko društvo. U Turskoj je obavezno obrazovanje djece od kad navrše šest godina života. Obavezno obrazovanje traje dvanaest godina i u tom domenu državljanstvo ne igra nikakvu ulogu. Čak i djeca koja nemaju nikakvih službenih dokumenata imaju pravo na obrazovanje. Ali, u praksi to nije uvijek tako. Šamina starija braća su godinama odlazili u školu i vraćali se, ali sada se obrazuju kod kuće. Emirova starija braća su napustila školu jer nisu mogli da razumiju nastavu.
Emir i Šam su polaznici vrtića na turskom jeziku, no njihove majke žele da im djeca prvo nauče arapski jezik. Plaše se da to neće biti moguće ako njihova djeca budu pohađala pripremnu školu na turkom jeziku. Šamina majka se žali kako su njena starija djeca već zaboravila dosta arapskih riječi.
Mulhemova majka, Regad Huzejfa, ima slično razmišljanje. Ona bi željela da njena djeca pohađaju nastavu u kući, ali istovremeno želi da njena djeca nauče turski.
Kevser Muhammed radi u organizaciji koja se bori protiv izrabljivanja sirijske djece tako da je upoznata sa stanjem velikog broja sirijske djece. Ona objašnjava kako mnoga sirijska djeca tokom školske godine bivaju isključena sa nastave ili su primorana da sjede sami jer se niko do turske djece ne želi družiti s njima. „Djeca to uče od roditelja“, objašnjava.
Regad Huzejfa se plaši da će njeno dijete biti diskriminirano u školi, ne samo od strane učenika, nego i od nastavnika. Emirova majka ima iste strahove i kaže da bi se vratila u Siriju čak i kad bi dobila tursko državljanstvo, iako ostali članovi njene porodice žele trajno ostati u Turskoj.
Uprkos svemu, tri mjake s kojima su razgovarali novinari MEE smatraju da njihova djeca mogu biti most koji povezuje dvije kulture.
