Pripremio: Resul Mehmedović
Nakon trijumfalne pobjede sultana Selima I Javuza u bici kod Čaldirana i njegove smrti 1520. godine, unatoč slabosti krivovjernih Perzijanaca, neprijatelji nisu jenjavali sa smišljanjem raznih zavjera. 1524. godine i Safevijsko carstvo je dobilo novog vladara, Tahmasipa I, ništa manje krvoločnijeg od oca Abbasa. U periodu koji je uslijedio, nasljednik sultana Selima I, Sulejman I (Veličanstveni – naziv koji su mu dali evropljani), uspio je da izgradi ekonomski i vojno stabilnu državu, koja je u njegovo vrijeme doživjela teritorijalni vrhunac. Bitke su vođene na nekoliko frontova, od evropskih, azijskih, pa sve do sjevernoafričkih bojišta. Nakon pada posljednje muslimanske države, Granade (1492.) – Osmanlije su se stavile u zaštitu muslimana koji su bili na udaru sredozemnih sila. U vrijeme dok su Osmanlije štitile muslimane u sjevernoj Africi od pogroma Šarla V, na krajnjem istoku carstva, ši'ijska Safevijska država, nije se libila da spletkari sa maronitima, austro-ugarskim, ruskim i španskim izaslanicima. U vrijeme opsade Beča, 1529. godine, sultan Sulejman I, unatoč vojnoj nadmoći bio je primoran napustiti opsjedanje Beča i vratiti se nazad u prijestolnicu, kako bi zaštitio hilafet. U to vrijeme, austor-ugarski izaslanik, John de Balbi je sklopio savez sa Tahmasipom I da istovremeno napadnu Osmanlije, kako bi spriječili pad Beča, i time oslabili carstvo, što je objema stranama bilo u interesu. (Pogledati: The Cambridge History of Iran, William B. Fisher, str. 384.)
Sukobi Sulejmana I sa Safevijama su nastavljeni decenijama, sve do 1555. godine i mirovnog sporazuma u Amasiji. Do tada je rat protiv Safevija uspješno predvodio Bošnjak, Ibrahim-paša, koji je uspio da osvoji utvrde Adildževaz, Erdžis i Ahlat (1533-34.), slavnu utvrdu Van (1534.), Sijavan (1534.), Tebriz (1534.) i Bagdad (1535.), koji je i sultan osobno pohodio. Tokom svih ovih borbi, krivovjerni Perzijanci su na razne načine potkupljivali i huškali dvoličnjake iz redova Osmanlija (Ulama-paša, defterdar Iskender-Čelebija itd.) koji su raznim izdajama i mučkim ubistvima pokušavali da slome redove muslimana. (Pogledati: Historija, II tom, Ibrahim Pečevija, El-Kalem, 2000., Sarajevo, str. 159-165.)
Mirovni sporazum koji je potpisao Sulejman I nije dugo trajao, jer je nastavljeno sa represijama nad sunnijama, čak u tolikoj mjeri da se vladar Havarizma požalio sultanu Selimu II (vladao od 1566-1574. godine) na perzijskog šaha koji je zarobio hadžije iz Turkistana, čim su stupili na njegovu teritoriju. Također je izvijestio da je Moskva nakon osvajanja Astrahana, zabranila prolaz hadžijama i trgovcima i postavila barikade. (Pogledati: Fi usulit-tarihil-usmani, str. 144.) Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović postupio je po nalogu sultana i stavio se u zaštitu muslimanske nejači, pa je 1568-1569. godine krenuo u pohod na Astrahan. Jedan od ciljeva je bio „spriječiti rusko širenje prema jugu i prognati Perzijance s Kavkaza i iz Azerbejdžana, pa čak i napasti Perziju sa sjevera…” (Osmanlijska država – uzroci uspona i pada, Alija Muhammed Es-Sallabi, Stichting Hidzra, 2010., str. 350.) Poznata bošnjačka porodica Sokolović, iznjedrila je dva Velika vezira, pet državnika u rangu vezira i još deset ih je dospjelo do zvanja beglerbega.
Smrću Selima II, 1574. godine, na vlast dolazi Murat III, čiju vladavinu su obilježili ekonomski pad i institucionalno nazadovanje. Treba napomenuti da je bio veliki zaljubljenik u nauku i mecena umjetnosti. Ekonomski i institucionalni nazadak, bili su razlog velikih sukoba i spletki koje su uslijedile njegovim stupanjem na vlast. Krvoločni susjedi (naročito Safevije) su poput izgladnjelih hijena čekali svoju priliku, no, ne sluteći da će ih to skupo koštati.
Unatoč dekadenci u togu vladavine Murata III, Allah je ovog sultana u toku vladavine počastio sa nekoliko trijumfa nad ši'ijama Safevijama, u kojima su, po ko zna koji put učestvovali i svoju krv žrtvovali, Bošnjaci.
Na polju Čildir, 9.8.1578. godine, veliku bitku predvodila su dvojica bošnjačkih gazija: Mustafa-paša i Derviš-paša, obojica Sokolovići. Mjesto na kojem se odvila bitka, itekako asocira na Bitku kod Čildirana (1514.), ali, radi se o drugoj, veoma značajnoj pobjedi. Pred samu pohod, sultan se dvoumio koga da postavi za serdara, dvoumio se između Sinan-paše i Mustafe-paše. Nakon što je obojicu, ponaosob, upitao šta misle o bici koja slijedi i koji su njihovi prijedlozi, Sinan-paša je govorio sa visoka uz ambiciozna osvajanja Tebriza, Hemedana, Isfahana i drugih pokrajina. Mustafa-paša na istoimeno pitanje, kratko je odgovorio: „Po mom predviđanju, potrebno je osloniti se na Uzvišenog Allaha, doći na odgovarajuće mjesto, tamo se sa upućenim osobama upoznati, raditi na odgovarajućim planovima i poduzeti šta treba prema danoj situaciji.” Izbor je pao na Mustafu-pašu, bošnjačkog gaziju.
Bitka na polju Čildir
9.8.1578. godine muslimanska vojska je krenula u boj protiv Safevija. Utvrde su padale jedna za drugom, sve dok nisu došli do utvrde Čildir gdje je neprijatelj bio smješten.
„Neprijateljski komandant Tokmak-han sa Imam-Kulu-hanom i Karahanom i trideset hiljada probranih vojnika, došao je i smjestio se između tvrđave Čildir i strmog brda koje im je čuvalo leđa. Četrdeset-pedeset islamskih gazija se kretalo po okolini, naišli su na neprijateljske jedinice i bez ustezanja ih napali. Kad je ovo saznao serdar, odmah im je poslao u pomoć Derviš-pašu, beglerbega Dijarbakira koji se nalazio u predvodnici. Derviš-paša je bio iskusan, hrabar i odvažan junak. Nije gledao je li neprijatelja malo ili mnogo, nije nikad zaustavljao vojsku koja je u borbi, ukratko, bio je komandant po svojoj mjeri. Tako je tristo-četiristo ljudi koji su bili pod njegovom komandom krenulo u takav napad da su raspršili jedan ili dva alaja krivovjernika koji su pobjegli. Krivovjernici su se uspeli iz sve snage, sa jednim alajem su krenuli u protunapad i više od trideset slavnih aga su učinili šehidima, njega su oborili s konja i na njega kidisali. Ali njegovi ljudi su odmah stigli, ponovo napali i sto-dvjesto krivovjernika sa zemljom sravnili, a pašu opet podigli na konja. Na jednom je mjestu paša ubio trojicu krivovjernika. Ali naišao je na napad svježih neprijateljskih alaja i ovaj put, ranjen, ponovo je pao s konja. Uprkos tome, opet je skočio sa svoga mjesta i zahvaljujući sposobnosti u jahanju pope se na leđa konja i tu se uspravi i učvrsti. U tom času je serdar i Osman-pašu spremio u pomoć, pa je ovaj iskazao veliko junaštvo. Božijom mudrošću u to vrijeme je pala takva kiša da nije dala oka otvoriti, pa se nije moglo tući iz topova i pušaka. Borilo se samo sabljama. Ukratko, kad se smrkavalo, u neprijateljskim redovima je počelo rasulo, obješeno je pet-šest hiljada glava, a trupla su ostala na bojnom polju. Ostalo je mnogo praznih konja, mazgi, sitne stoke, velikih i malih šatora i još mnogo stvari što je sve bilo suđeno da pripadne gazijama. Sam Allah zna broj zarobljenog blaga. Sljedeći dan je naređeno da se izbroje neprijateljske glave donesene na divan, pa je utvrđeno da ih je tačno pet hiljada. Dovedeno je i petsto zarobljenih Iranaca na visokim položajima. Na osnovu izdate naredbe i ovi su dobili istu kaznu.” (Historija, II tom, Ibrahim Pečevija, El-Kalem, 2000., Sarajevo, str. 37-38.)
Sa obližnjeg brda, ši'ijska ispomoć – Menučehr je sa šest hiljada Aznavura osmatrao bitku i njen ishod, pa je vidio šta je zadesilo poražene. „U ranu zoru se spustio sa brda, došao u serdarov šator i predao se. U to vrijeme svi beglerbegovi i sandžakbegovi sa odsječenim glavama u rukama vojnika i spuštenim bajracima, ispunjavajući zrak bubnjevima i trubama, sa krivovjernicima povezanim u lance, došli su serdaru u divan. U isto vrijeme, posječene su glave živih zarobljenika, pa se u jednom času odjednom otkotrljalo toliko nesretnih glava neprijatelja. Tako je Aznavurima koji su došli, data pouka u pravom smislu riječi.” (Historija, II tom, Ibrahim Pečevija, El-Kalem, 2000., Sarajevo, str. 38-39.)
Gazije su u narednim godinama nastavile sa osvajanjima, prvo sa utvrdama Tumuk, Hirtiz, Kelek i krajeva oko Bagdada, zatim dvije tvrđave po imenu Pilever i Naver. Kao krunska pobjeda, došla je jedna bitka prilikom osvojenja Nihavenda, deset godina nakon velike pobjede na polju Čildir. Slikovit i cjelovit opis ove bitke daje Ibrahim Pečevija u svojoj Historiji:
„Serdar Jusuf-paša je sa islamskom vojskom pošao u osvajanje Hemedana u kojem je rođen Šah Abbas. Napisao je nekoliko pisama Timur Hanu koji je bio u toj pokrajini i nekad bio pokoran, a nekad se bunio protiv Šahverdi Hana. Javio mu je: „Islamska vojska će doći na Nihavend i neka ti je čast da joj se ne suprotstaviš”, a zatim mu je poslao srmom izvezen bajrak i zlatom izgraviranu sablju.
Tako su dva gore spomenuta hana i han Hemedana, Korkmaz-han, zajedno sa još nekoliko hanova i sultana, napravili sporazum. Stigli su do deva islamske vojske koje su puštene na pašu. Vezir Jusuf-paša je vidio da im neko prilazi, poslani su na njih jedan junak po imenu Ali Fakih i jedan pehlivan koji se zvao Deli Duzman sa oko pedeset do šezdeset konjanika. Iako je bilo preko hiljadu onih koji su se pribili uz deve, prepali su se ovih i pobjegli. Na kraju je na poprište došlo četiri hiljade vojnika Šahverdi-hana, s druge strane je vezir Jusuf-paša poslao u pomoć zapovjednika Bane i bega Karadaga sa osamsto konjanika. S Božijom pomoću oni su uništili tih četiri-pet hiljada vojnika. Zarobili su živog Korkmaz-hana. Šahverdi-han i osam konjanika su uspjeli pobjeći. Preostali su se rasuli i dali u bijeg u brda. Ostali hanovi i sultani su sve ovo promatrali iz daljine. Sve ovo se dogodilo na Kurban-bajram 996. Hidžretske godine (31.10.1588.). Zbog toga su gazije na Bajram napravili bajram.” (Historija, II tom, Ibrahim Pečevija, El-Kalem, 2000., Sarajevo, str. 95.)
Bile su to sažete i malo poznate historijske činjenice koje govore o doprinosu slavnih Sokolovića u borbi protiv krivovjernih Perzijanaca, vremena u kojima se bošnjački uglednici nisu prodavali za šaku zlatnika, a islam su čuvali po cijenu života.
