Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Govor prvog halife Ebu Bekra Es-Siddika, r.a., skicirao je i predstavio temeljne odlike prve islamske države i njenog ustava nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Mnogi ashabi i ostali muslimani strahovali su za budućnost islama i koheziju islamske zajednice, ali odgovor im je došao od nasljednika Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekra, r.a.
U njegovom prvom govoru i obraćanju muslimanima nakon što je preuzeo mjesto vođe islamske države, jasno su naglašena i istaknuta obilježja i karakteristike puta islamskog hilafeta, kada je rekao: ”Onaj ko je kod vas slab, kod mene je jak sve dok mu ne vratim njegovo pravo, a onaj ko je kod vas jak, kod mene je slab sve dok mu ne oduzmem ono što je bespravno uzeo.” (Ibn Kesir, El-bidaje ven-nihaje, VI/305.)
Jedan od ciljeva države kojom je upravljao časni ashab Ebu Bekr, r.a., jeste da se uspostave i u praksu sprovedu principi i intencije Kur'ana, koje čine osnov za uspostavu islamske zajednice i učvršćivanje temelja islamske vladavine. Nema života islamu u društvu u kojem caruje zulum i koje ne poznaje pravdu. Uspostava pravde među ljudima, na pojedinačnom i kolektivnom nivou, nije dobrovoljna stvar koja se ostavlja na raspolaganje vladaru i njegovim hirovima, već je to u islamu jedna od najsvetijih i najvažnijih dužnosti. Fahrudin Er-Razi, rekao je: ”Postoji konsenzus muslimana da onaj ko vlada i upravlja državom mora vladati pravedno i takav stav ima potvrdu u tekstovima Kur'ana i Sunneta.” (Tefsir Er-Razi, X/141.)
Jedan od ciljeva islamske države je da uspostavi društvo u kojem prevladavaju vrijednosti pravde i jednakosti, te da otkloni nepravdu i da se bori protiv svih oblika i vrsta nepravde i zuluma. Takva država mora otvoriti put i olakšati sredstva svakoj osobi koja traži svoje pravo da do njega dođe najlakšim i najbržim putem bez da ulaže dodatni trud i imetak radi ostvarivanja svoga prava. Islamska država mora zabraniti sva moguća sredstva koja bi spriječila nositelja prava da ostvari svoje pravo.
Islam je naredio vladarima da uspostave pravdu među ljudima, bez obzira na njihov jezik, porijeklo ili društveni status. On je pravedan prema parničarima i sudi po istini i pravdi, bez obzira je li osuđeni prijatelj ili neprijatelj, bogataš ili siromah, radnik ili poslodavac. Uzvišeni Allah je objavio: “O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El-Maide, 8.).
Ebu Bekr, r.a., bio je uzor u pravednosti kojom je osvajao srca i zadivio ljudske umove, jer je pravda u njegovim očima značila praktični poziv u islam i mir. On je praktičnom primjenom pravde otvarao kapije ljudskih srca, pa su ljudi sa oduševljenjem prihvatali islam. Hazreti Ebu Bekr je provodio pravdu u davanju ljudima i ispunjavanju nihovih potreba i tražio je od ljudi da mu pomognu u tome.
Prenosi Abdullah ibn Amr ibn As, r.a., da je halifa Ebu Bekr, r.a., na hutbi petkom, rekao: ”Sutra donesite zekat na deve (dovedite deve koje mislite dati na ime zekata) da ga podijelimo, i neka niko ne ulazi da mu se da dio zekata bez dozvole.” Jedna žena je rekla svome mužu: ”Uzmi ovaj povodac, možda će nas Allah sutra (kad se bude dijelio zekat) opskrbiti devom.” Čovjek je poslušao i sutradan je došao i vidio je Ebu Bekra i Omera, r.a., kako ulaze u tor u kojem su bile deve od zekata, pa je i on ušao za njima. Ebu Bekr, r.a., okrenuo se i upitao: ”Šta te je navelo da uđeš za nama?” Zatim je uzeo povodac koji je čovjek nosio sa sobom i udario ga njime. Kad je Ebu Bekr, r.a., završio sa podjelom zekata, zovnuo je onog čovjeka i dao mu je povodac, a zatim rekao: ”Vrati mi istom mjerom!” Na to je Omer, r.a., rekao: ”Allaha mi, neće ti vratiti istom mjerom i nećeš to uvoditi kao običaj!” Ebu Bekr je upitao Omera: ”A ko će mene spasiti od Allaha na Sudnjem danu?” Onda mu je Omer rekao: ”Udovolji njegovom zahtjevu i dadni mu ono što želi.” Tada je Ebu Bekr naredio da se dovede njegova deva sa sedlom koju je Ebu Bekr, zajedno sa komadom platna i pet zlatnika, dao onom čovjeku.”
A što se tiče načela jednakosti, koje je Ebu Bekr, r.a., potvrdio u svom obraćanju ummetu, to je jedno od općih načela koje je islam uspostavio, a koje prethodi zakonodavstvu i zakonima savremenog doba. Potvrda principa jednakosti među ljudima spomenuta je u ajetu: ”O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)
U očima islama, svi ljudi su jednaki, vladari i podanici, muškarci i žene, Arapi i nearapi, crni i bijeli. Islam je ukinuo razlike među ljudima na osnovu spola, boje, porijekla i klase.
Praksa Ebu Bekra, r.a., u primjeni ovog principa najbolji je svjedok tome. Naime, on je iz državne blagajne (Bejtul-mal) davao svim ljudima podjednako. Sa takvom raspodjelom nije se složio hazreti Omer, r.a., pa mu je govorio: ”Zar ćeš izjednačiti onoga ko je učinio dvije hidžre i klanjao prema dvije kible (misli na prve muslimane koji su na početku klanjali okrenuti prema Bejtul-Makdisu) i između onih koji su primili islam nakon solobođenja Meke?” Ebu Bekr, r.a., odgovorio je: ”Njihova djela (koja si spomenuo) su u ime Allaha i Allah će ih nagraditi za to, a dunjaluk je neophodna poputbina za putnika.” Iako je hazreti Omer primjenjivao drugačiji princip, dajući prednost onima koji su prije primili islam i mudžahidima, on je na kraju svoga hilafeta govorio: ”Kada bih mogao stvar vratiti na početak, ja bih se, kod podjele imetka iz Bejtul-mala, držao principa jednakosti kao i Ebu Bekr.”
Ebu Bekr, r.a., od prvog trenutka radio je na primjeni ovih uzvišenih principa. Shvatio je da je pravda ponos vladara i podanika, pa je njegova politika bila u znaku praktične primjene tih principa, imajući uvijek na umu Allahove riječi: ”Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.” (En-Nahl, 90.)
Hazreti Ebu Bekr je želio da muslimani budu smireni i spokojni u svojoj vjeri i slobodi pozivanja u islam, a ta smirenost se postiže i upotpunjava onda kada se vladar drži principa pravde, oslobođene vlastitih hirova. Vladavina na ovim temeljima zahtijeva da se vladar uzdigne iznad svih ličnih interesa i prohtijeva, te da su pravda i samilost spojeni i ujedinjeni u njegovoj vladavini. Hazreti Ebu Bekrova teorija upravljanja državnim poslovima temeljila se na odbacivanju egoizma, samoodricanju i potpunoj predanosti Allahu, što je učinilo da saosjeća sa slabima i potrebnima, zaboravljajući pri tome na sebe, svoju djecu i porodicu.
Na temelju gore navedenog, među ljudima je bila razvijena i visoko podignuta zastava pravednosti, tako da su slabi bili sigurni u ostvarivanje svojih prava i bili su sigurni da će njihova slabost nestati kada pravda bude vladala, jer tada jaki neće ugroziti pravo slabijeg, a ako to pokuša učiniti stići će ga ruka pravde.
U tom smislu je i jedna od najljepših izjava Ibn Tejmije, koji je rekao: ”Allah će pomoći pravednu državu makar bila nevjernička, a neće pomoći nepravednu državu makar zvanično bila muslimanska.” Kako da ne, kad se pravdom i pravednom vladavinom ostvaruje ponos, snaga i prosperitet svih građana jedne države.
