Spoznaja Allaha je usađena u prirodi čovjeka

624

Autor: dr. Sefer ibn Abdurrahman el-Hawali / Saff.ba

Pitanje mudrosti postojanja je poznato svakom muslimanu i da nam Allah nije naredio da ljude podsjećamo pojasnivši nam koje su vrijednosti u podsjećanju ljudi, o ovoj temi uopće ne bih ni govorio. Ali s obzirom da se čovjek ponakad udubi u znanje i u djelavanje, bez obzira koji vid djelovanja to bio, dogodi se da zaboravi na cilj, suštinu i korijene toga znanja i djelovanja.

Šta se krije iza našeg postojanja? Zašto smo stvoreni? Odakle dolazimo? Kamo idemo?

Ova pitanja se nameću svakom čovjeku stoga što je on čovjek, nevezano za to da li je civiliziran, školovan, vjernik, nevjernik. Ova pitanja se nameću iznova bez obzira u kojoj epohi čovjek živio bilo to u drevnim vremenima,  u sadašnjosti ili u budućnosti. Ona se nameću i u svim sredinama i nužno je da se nametnu čovjeku. Odakle dolazim i koja je svrha postojanja? Kamo idem? Ovo je priroda koju je Allah usadio u srca svih svojih robova.

Sem životinja, jer su one stvorenja koja ne razmišljaju, osim o trenutku u kojem se nalaze. Životinje koliko god bile pametne one razmišljaju samo o sadašnjem trenutku. Kako će jesti. Zato životinje i ne posjeduju historiju, ne kao jedinke niti kao vrsta. One ne razmišljaju o historiji, niti o svojoj prošlosti niti  budućnosti. Ne razmišljaju o svom kraju. Niti o tome kada će biti kraj ove ili one vrste. Životinje ne razmišljaju ni o čemu od spomenutog. Svo njihovo razmišljanje se svodi na trenutak u kojem su – ako se to može nazvati razmišljanjem?

Međutim, Allah je odlikovao čovjeka nad životinjama podarivši mu mnoge blagodati: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili”(El-Isra’, 70.).

“Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem”(Et-Tin, 4.).

Ovo odlikovanje se ogleda u tjelesnim i moralnim osobenostima koje su mu podarene, kao i razumskim i duševnim vrijednostima kao i svim drugim osobinama kojima je Allah odlikovao čovjeka.

Jedan od aspekata toga odlikovanja čovjeka nad drugim stvorenjima jeste to što čovjek sebi postavlja ova pitanja, međutim stizanje do pravog odgovora nije nešto do čega stiže svaki čovjek. To je blagodat koju uzvišeni Allah daruje kome On hoće od Svojih robova.

Mudrost stvaranja je usađena u prirodi čovjeka

Ovo pitanje  je usađeno u samu ljudsku prirodu. Uzvišeni Allah kaže: «Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg, koji sve stvara i čini skladnim, i koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje”(El-A'la, 1.-3.).

U dijalogu Musaa, alejhis-s-elam, sa faraonom također nailazimo na ovo značenje: “Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?” – upita faraon.

“Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo”(Ta-Ha, 49.-50.).

Allah je sve stvorio i podario mu je nadahnuće, ali to ne znači da svaki čovjek zna pravi odgovor na pitanja. Svi robovi stvoreni su da vjeruju u Allaha i da ga poznaju i da ispovijedaju Njegovo jedinstvo kao što vidimo iz ajeta: “Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna -“(Er-Rum, 30.).

Svaki čovjek se rađa u prirodnoj vjeri kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nema niti jednog novorođenčeta a da se ne rađa na pravoj vjeri pa ga njegovi roditelji učine Jevrejem, kršćaninom ili obožavateljem vatre!“ sve predaje ovoga hadisa upućuju na to kako se svako dijete rađa u islamu i u tevhidu kao potvrda riječima Uzvišenog: „I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: – Zar Ja nisam Gospodar vaš? – oni su odgovarali: – Jesi, mi svjedočimo – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: – Mi o ovome ništa nismo znali.“ (El-A'raf, 172.). Ovo znači da je svakom insanu olakšano da stigne do pravog odgovora a to je spoznaja kako ga je Allah stvorio da bi robovao Allahu. I kako je spoznja Allaha najvrjednije čemu može težiti svako stvorenje. To predstavlja najuzvišeniju svrhu. A u stvarnosti to je postalo golemo iskušenje za čovjeka:

“Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti;” (Ed-Dehr, 3.)