SAFF

Srednji (umjereni) put islama ne znači, kada ti neko pukne šamar, da mu okreneš i drugi obraz

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah u Kur'anu je objavio: ”I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu (ummeten vesatan) da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143.)

Kur'ansku sintagmu ”ummetun vesat”, prevodioci Kur'ana na bosanski jezik, preveli su kao ”pravedna zajednica”, dok se kod nas, arapski termin ”vesatijjet”, uglavnom prevodi kao srednji (umjereni) put, što znači put i pravac koji ne priznaje i ne prihvata ekstremizam bilo koje vrste, put koji je obilježen jasnim znacima od tačke ”A” do tačke ”B”, i svako prelaženje tih tačaka i linija je ekstremizam, a nije više vesatijjet ili srednji put.

Vesatijjet, dakle, u islamskoj ili kur'anskoj semantici, znači uravnoteženost, sklad i proporcionalnost (te'adul) između dvije suprotnosti u smislu da se ne preferira jedna strana nad drugom. Nema pretjerivanja, neumjerenosti u vjeri (ifrat), niti nemarnosti i zapostavljanja vjerskih propisa (tefrit).

Muhammed, s.a.v.s., termin ”vesatijjet” iz gornjeg ajeta, također je protumačio kao pravednost (‘adl), odnosno, zauzimanje pravednog, objektivnog i uravnoteženog stava između dvije krajnosti bez naginjanja i pristrasnosti bilo kojoj strani, te davanje svakom njegovog prava bez nanošenja bilo kakve štete i nasilja.

Na osnovu toga, islamski učenjaci su riječ ”evsetuhum”, iz sure El-Kalem u kojoj se govori o bogatoj braći, koji su se, nakon što im je Allah uništio baštu, jer su bili nevjernici, raspravljali međusobno raspravljali, pa: ”Ponajbolji između njih (evsetuhum) reče: “Nisam li vam ja govorio da je trebalo na Allaha misliti!” (El-Kalem, 28.), također protumačili i preveli kao: ”najpravedniji ili najbolji među njima”, jer je pravda i pravičnost, sredina između dvije loše osobine, kao što je hrabrost sredina između kukavičluka i lakoumnosti (lude hrabrosti).

Vesatijjet je zapravo temeljno svojstvo islama, ili vesatijjet je sâm islam, a islam je Allahova vjera, ona predstavlja Božanski menhedž (diskurs) i Božanski cilj. Islam je Božanski u svojoj orijentaciji i tendenciji. To je prirodna, sveobuhvatna i svevremena vjera koja u potpunosti odgovara čovjeku. Islam je vjera realnosti i pozitivizma, u smislu da ne prihvata lošu i hrđavu stvarnost već je unaprjeđuje, razvija i kultiviše realnim i savremenim sredstvima. To je vjera koja u svojoj suštini sadrži aksiome i svojstva napretka i istinskog progresa. A jedno od temeljnih svojstava islama bez kojeg je nezamisliv napredak i progres, jeste i tzv. vesatijjet  ili uravnoteženost (tevāzun).

Suština islama je vesatijjet

Vesatijjet ponajprije znači ispravnost menhedža ili vjerskog diskrusa, odnosno ispravnost vjerovanja i udaljenost od svake vrste devijacije i zastranjivanja u vjeri. Stoga su, kur'ansku sintagmu ”Siratu-l-mustekim” -, islamski učenjaci preveli kao ”Pravi put”, odnosno središnji put, jedini i najkraći put do konačnog cilja, oko kojeg se nalazi mnoštvo isprekidanih puteva koji, svi odreda, simboliziraju puteve zablude, odnosno stranputice i koji čovjeka nikada neće odvesti do cilja. I nije onda čudo što muslimani i muslimanke, svaki dan, najmanje 17 puta, učeći  u toku namaza suru El-Fatiha, mole Allaha da ih uputi na Pravi put, a ne na put onih koji su Allahovu srdžbu izazvali (tj. Jevreji koji su se suprotstavili Allahovim poslanicima i mijenjali sadržaj Objave), niti na put onih koji su zalutali (tj. kršćani koji Allahovom poslaniku, Isau, a.s., nepravedno pripisuju Božanska svojstva i koji time, na najgrublji način, skrnave ideju tevhida i čistog monoteizma na koju se pozivaju).

Islam ima središnji, objektivan, realan i uravnotežen stav prema pitanju poslanstva i Allahovih poslanika. Islam uči da su Allahovi poslanici ljudi slični svim ostalim ljudima, oni jedu, piju, hodaju po trgovima, žene se, stiču potomstvo, ali su oni nedostižne veličine u pogledu spoznaje Allaha i pokornosti Njemu, stoga ih je Allah odabrao i očistio, učinio ih je bezgriješnim, slao im Objavu, pomogao ih mu'džizma (nadnaravnim djelima) i sl., ali oni nikako i nipošto ne posjeduju Božanska svojstva, niti je to bilo koji od njih ikada sebi pripisivao.

Vesatijjet u vjerovanju podrazumijeva također i sredinu između raznih paganskih ubjeđenja ili vjerovanja u sve i svašta i rigidnog materijalizma koji negira sve mimo osjetilnog, koji se ne osvrće na glas ljudske prirode (fitre), niti na poziv razuma, niti na nepobitne poslaničke mu'džize.

Islam je sredina (vesat) između onih koji vjeruju da je razum sâm po sebi jedino sredstvo spoznaje stvarnosti i postojanja i onih koji negiraju razumu bilo kakvu ulogu u tome i koji se, kad je riječ o spoznaji, oslanjaju isključivo na otkrovenja. Islam uči da su Objava i razum komplementarni i da se ne isključuju i da je vjera u osnovi Objava i razum, jer razumom potvrđujemo vjerdostojnost Objave, razumijevamo Objavu, deriviramo propise iz nje, ali, također, pomoću razuma, a proučavajući Objavu, stičemo ubjeđenje (jekin) u Allaha, u Allahove knjige, u poslanike…

Islam je sredina (vesatijjet) između duha i tijela

Islam je sredina između idealista koji nude predodžbu o čovjeku kao bezgrješnom biću i koji ga stavljaju na pijedestal i stepen koji nikako ne može dostići, i između pozitivista koji čovjeka vide kao životinju koja živi na nivou potreba svoga tijela i svojih strasti. Čovjek je po islamu spoj razuma i strasti, i ako ga razum odvede do spoznaje Allaha i ako nadvlada strasti, on se može izdići iznad stepena meleka, a ako zakaže njegov razum i zaboravi tajnu svoga stvaranja, ako zapostavi Božansku uputu i menhedž, onda se srozava na stepen gori od životinjskog.

Jednom riječju, Allah je uravnoteženost i sklad (vesatijjet) učinio prepoznatljivim simbolom islama i islamskog ummeta, kao posljednjeg ummeta s kojim je zapečaćeno poslanstvo.

Vesatijjet u stvarnom životu

Kako god islam poznaje vesatijjet i uravnoteženost na idejnom ili doktrinarnom nivou, on također poznaje i vesatijjet u stvarnom, relanom ljudskom životu, i taj vesatijjet je za nas bitan, jer, ako ga ima u našem praktičnom životu, onda je to dokaz da smo razumjeli vjeru i da je ispravno živimo, a ako fali vesatijjet u našem svakodnevnom životu i međuljudskim relacijama, onda je vrlo upitno naše razumijevanje Kur'ana i Sunneta.

S tim u vezi, prije svega treba kazati da nas islam općenito uči vesatijjetu u pogledu odnosa prema pojavnom svijetu i životu, prema dunjaluku na kojem mi živimo naš kratki i prolazni život. Islam nas uči da zauzmemo središnji, uravnotežen stav prema dunjaluku, između onih koji dunjaluk smatraju apsolutnim i jedinim ciljem, koji ne vjeruju osim u ovaj prolazni život, i onih koji život na dunjaluku smatraju zlom, dolinom suza, prokletstvom i koji su sami sebi uskratili ono što je u osnovi dozvoljeno i koji bježe od života. Islam poznaje i priznaje dva života, dunjalučki i ahiretski i oba ih smatra darom od Allaha.

Prenosi se od Enesa, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Nije najbolji među vama onaj koji ostavlja dunjaluk radi Ahireta, niti Ahiret radi dunjaluka, već onaj koji ostvari oba.” (Dejlemi i Ibn Asakir)

Islam je uspostavio ravnotežu između neprolaznih vrijednosti i prolaznih potreba, između strasti i principa, jer, po islamu nije istinski čovjek onaj koji bježi od života da bi se u potpunosti predao ibadetu, da bi živio u celibatu, a da ne kuša užitak bračnog i porodičnog života, da noću klanja a danju posti, da nosi isposničku odjeću, da od dunjaluka ništa ne posjeduje…

Nije to čovjek kakvog želi islam, niti je čovjek kakvog želi islam onaj vlasnik dva rodna voćnjaka, koji se oholio nad svojim drugom vjernikom koji nije posjedovao isto što i on, govoreći: ”I uđe u vrt svoj nezahvalan Gospodaru svome na blagodatima, govoreći: ‘Ne mislim da će ovaj ikada propasti.”’ (El-Kehf, 35.)

Po islamu je čovjek spoj zemlje, ilovače i udahnutog duha od Allaha, kao što dolazi u ajetu: ”I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: ‘Stvorit ću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite!'” (Sad, 71.-72.)

S tim zemaljskim dijelom i kvalitetom on je sposoban da unaprjeđuje i izgrađuje život na zemlji, da otkriva neizmjerna prostranstva i zakonitosti koje je Allah stvorio u kosmosu, te da to sebi potčini i eksploatiše u svoju korist, a svojom duhovnom biti, on je sposoban da se vine  u nebeske visine, u više svjetove i sfere. Zbog toga musliman, koji živi islamski vesatijjet,  posjeduje materiju a ne ona njega, on iskorištava materiju a ne ona njega, materija njemu služi i ”robuje”, a ne on materiji, na šta aludiraju sljedeći ajeti: ”O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju. I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i bojte se Allaha u kojeg vjerujete.” (El-Ma'ida, 87.-88.)

”On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.” (El-Mulk, 15.)

Muhammed, s.a.v.s., bio je simbol ravnoteže između dunjaluka i Ahireta i njegov život je sublimiran u ajetu: ”A ima i onih koji govore: ‘Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!'” (El-Bekara, 201.) Često je učio sljedeću dovu: ”Moj Allahu, popravi moju vjeru koja je glavnica moja, popravi moj dunjaluk na kojem živim, popravi moj Ahiret koji je mjesto mog povratka, učini da moj život bude u znaku svekolikog dobra i da moja smrt bude sigurna od svakog zla.” (Muslim)

Islam, dakle, znači uravnoteženost (vesatijjet) između duše i tijela, između gorke stvarnosti i idelalizirane uobrazilje, između tiranskog individualizma i kolektivnog rušilaštva, između jednolične i monotone stabilnosti, izvjesnosti i nestabilnog progresa i promjene, između realnih potreba i dalekih vrijednosti, između hladnog racionalizma i pretjerane emocije.

Islam ujedinjuje individualno i kolektivno u jedinstvenu sliku u kojoj su uravnoteženi pojedinačna sloboda i opća korist i gdje su ravnomjerna prava i obaveze.

Islam je sredina između onih koji kada im pukneš šamar, okrenu ti i drugu stranu i onih koji na šamar uzvraćaju sa deset šamara. O toj islamskoj sredini i vesatijjetu govore ajeti: ”Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se, Allah će nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine.” (Eš-Šura, 40.); ”Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjena; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.” (En-Nahl, 126.)

Pod islamski vesatijjet se, naprimjer, vrlo lahko mogu podvesti riječi rahmetli Alije Izetbegovića: ”Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!”, jer odražavaju spoznaju suštine života koja se ogleda u stalnoj borbi između dobra i zla i spremnosti da se bude na strani dobra i bori za uzvišene principe slobode, pravde, dostojanstva, i da nema cijene za koju bi se ti principi žrtvovali.

Da smo mi Bošnjaci i naše vođe, devedestih godina prošlog vijeka, bolje razumjeli islamski vesatijjet ili srednji put islama, ne bismo na otvorenu četničko-ustašku mobilizaciju, pripremanje za agresiju i ukopavanje po brdima i strateškim kotama, govorili: ”Kako ih nije stid?”, već bismo se ukopavali na suprotnim kotama i brdima kako bismo spriječili njihov zulum, agresiju i genocid koji su, nakon toga, počinili.

Nažalost, nismo tada razumjeli šta znači srednji i umjereni put islama, niti smo imali na umu riječi Muhammeda, s.a.v.s., koji je, nakon opsade Medine od strane idolopoklonika Mekke i njihovih saveznika, rekao: ”Od danas im nećemo dozvoliti da nas ikada više napadnu.” Rekao je to Poslanik, s.a.v.s., jer bio svjestan da su dušmani upali u Medinu, da bi pobili sve muslimane i utrnuli svjetlo islama.

No, naš problem i tragedija je u tome što ni danas, nakon posijanog četničko-ustaškog zla po Bosni i Hercegovini, mi ne razumijemo značenje vesatijjeta, pa opet kukavičluk, munafikluk i poltronstvo nazivamo merhametom, a ahmakluk umjerenim islamskim putem.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA