Piše: Nezir Halilović
Ovaj put ćemo se pozabaviti upravo pećinom u koju se svojevremeno skloniše mladići potpuno predani svojoj vjeri i svome Gospodaru, a u kojoj se u sasvim drugom vremenu probudiše…
U predaji koju bilježi Ferejabi sa senedom od Ibn Abbasa kaže se da je Ibn Abbas, r.a., rekao: “Znam sve iz Kur'ana osim četvero. Ne znam šta je gislin, hananen, ewah i Er-Rekim.” (Itkan, predaja br. 1502., str. 1/304.) To je bilo vjerovatno nekada na početku, tj. u njegovoj mladosti rečeno, jer kasnije nalazimo druge predaje koje ukazuju na značenje Rekima.
Šta su Kehf i Rekim
Tako u drugoj predaji Ibn Abbas kaže: “Ne znam šta je Rekim, je li knjiga ili građevina!?” (Muhtaru ‘s-Sihah, str. 1/106.) Ibn Kesir kaže: “Što se tiče El-Kehfa, to je pećina u koju su se sklonili svi spomenuti mladići, a što se tiče Er-Rekima, El-Avfi prenosi od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: “To je dolina u blizini Ejle.” Dahhak kaže: “Kehf je pećina, a Rekim je ime doline.” Se'id ibn Džubejr kaže: “Rekim je ploča od kamena na kojoj su ispisana kazivanja stanovnika pećine, a koju su stavili na vrata pećine.” Ibn Džerir kaže: “Rekim dolazi na oblik fe'il u značenju merkum, tj. ispisan, kao što se kaže za ubijenog maktul i katil, i on kaže da ploča ovdje označava knjigu.” (Tefsir, str. 775.)
Ibn Ebi Hatim bilježi predaju od Ibn Abbasa koji kaže: “Ka'b smatra da je Rekim mjesto iz kojeg su izišli, tj. koje su napustili, mladići iz pećine.” Atijje i Se'id bin Džubejr smatraju da je Rekim dolina, a Avfi precizira i njeno mjesto pa kaže da se ona nalazi između Ukbana i Ejle i izvan je Palestine. Ibn Zejd kaže: “Rekim je knjiga koju je Uzvišeni Allah za nas učinio tajanstvenom i nedokučivom, i o kojoj nam nije dato objašnjenje.” Kurtubi navodi mišljenje skupine učenjaka koja smatra da je Rekim ploča od nuhasa – mjedi, a Ibn Abbas kaže da je to ploča od olova na kojoj je ispisana historija o nevjerničkom narodu od kojeg su se sklonili mladići u pećinu i oni su je učinili svojom historijom. U njoj su zapisali kada su mladići otišli, njihova imena, čiji su bili, ime vladara i ostale detalje. Katade kaže da je Rekim naziv doline u kojoj se nalazi pećina, a Enes ibn Malik navodi zanimljivo mišljenje da je Rekim ime psa od mladića koji su bili u pećini. (Itkan, 2/377.) Šuzejleh u govoru o Rekimu donosi nam novi detalj u pogledu pisma kojim je ispisan sadržaj ploče pa kaže da je to ploča ispisana rimskim natpisom. (Itkan, br. 2705, str. 1/399.)
El-Ferra’ za Allahove riječi u kojima se spominje Er-Rekim kaže: “To je olovna ploča na kojoj je ispisano njihovo porijeklo, imena, vjera i ono od čega su bježali.” Drugi kažu da je Er-Rekim ime mjesta u kojem su bili mladići iz pećine. Treći kažu da je to ime brda, tj. planine na kojoj se nalazi pećina u koju su se sklonili mladići iz pećine. Od Ibn Abbasa mnogi bilježe predaju o imenima mladića iz pećine, koje on naziva ashabu-r-Rekim i kaže da su bila sedmerica, a njihova imena su: Jelmiha, Maksimilijan, Mišlina, Martunis, Dibrijus, Sirabijon i Efstetijus, a njihov pas se zvao Kitmir. Vladar se zvao Dikjanos, mjesto iz kojeg su izašli je Efes (stari grad u Maloj Aziji), a pećina se zvala Rekim. (…) Pećina spomenuta u Kur'anu se nalazi između Amurije (nekadašnji bizantijski grad u Maloj Aziji) i Nikeje i udaljena je od Tarsusa (grad u Turskoj) deset, odnosno jedanaest dana hoda.” (Mu'džemu ‘l-buldan, str. 3/60.)
Pa ipak, većina mišljenja se usmjerava na to da je Rekim ploča. Tako se u djelu o teško shvatljivim riječima Kur'ana kaže: “Er-Rekim je ploča na kojoj je ispisan događaj o mladićima iz pećine i koja je postavljena na ulazu u pećinu. Rekim je riječ za knjigu i ona dolazi na oblik fe'il u značenju mef'ul. U Kur'anu se spominje slična riječ kitabun merkum, što znači knjiga ispisana. Neki kažu da je Rekim i ime doline u kojoj se nalazi pećina.” (Et-Tibjan fi tefsiri garibi ‘l-Kur'an, str. 1/271.)
Bejdavi navodi dosta zanimljiv stav da ashabu-r-Rekim nisu i ashabu-l-Kehf (o kojim govori Kur'an). Po njemu su ashabu-r-Rekim tri čovjeka koji su krenuli na put pa ih je na putu zateklo nevrijeme, a oni se skloniše u pećinu, pa se odronila ogromna stijena i zatvorila ih u pećini itd. (Tefsiru ‘l-Bejdavi, 3/479.)
Gdje se nalaze Kehf i Rekim
Za razliku od pitanja šta su Kehf i Rekim, daleko je teže dati konkretan i konačni odgovor gdje se oni nalaze. Štaviše, skoro da je i nemoguće, jer postoji jako veliki broj pećina za koje bi se moglo ustvrditi da su mladići bili upravo u njima. No, islamski učenjaci su razmatrali i to pitanje, pa osvrnimo se na njihove rasprave. Kao što se ističe u djelu “Mu'džemu ‘l-buldan”: “Mjesto Er-Rekim se nalazi kod Belka'a u Šamu i mnogi za to mjesto smatraju da su se u njega sklonili mladići iz pećine. Međutim, istina je da su oni bili u Rimskom carstvu, a Er-Rekim koji mnogi spominju se odnosi na onaj u koji je često navraćao halifa Jezid sin Abdul-Melikov, a o čemu govore pjesnici.” (“Mu'džemu ‘l-buldan”, 3/60.) Zanimljivo je da su muslimani za vrijeme muslimanske vladavine Endelusom (Španijom) u blizini Toleda u području poznatom kao Vadi Džinana pronašli pećinu sa natpisom u kojoj su se nalazila tijela sedmerice ljudi za koje se govorilo da njihova tijela ne truhnu, i za nju se govorilo da su u njoj bili smješteni mladići iz pećine o kojima govori Kur'an, a inače kaže se da je Toledo grad vladara Dikjanosa (od čijeg zla su se sklonili mladići iz pećine). (Mu'džemu ‘l-buldan, str. 2/167.) Ibn Atijje kaže: “Iz svih ovih predaja očigledno je da se radi o narodu koji je brižno bilježio historijske događaje, a to se ubraja u velike uspjehe svake civilizacije.” (Kurtubi, str. 10/357.) Se'id bin Džubejr kaže: “Ibn Abbas je spominjao mladiće iz pećine pa je rekao: ‘To su mladići koji su se izgubili pa su ih tražile njihove porodice, ali ih nisu mogli naći. Taj događaj je dopro do vladara koji je naredio: ‘Neka ostane podatak o njima!’ Zatim je donesena ploča od olova na kojoj su ispisana njihova imena i on je tu ploču pohranio u svoju haznu i ta ploča je Rekim.'”
Drugi kažu: “Dva vjernika od tog naroda su bili u dvorcu vladara, pa su zapisali događaj sa mladićima, njihova imena i rodoslove na ploču od olova, a zatim su tu ploču pohranili u sanduk od mjedi, a onda su taj sanduk uzidali u jednu građevinu.” A Allah najbolje zna. Od Ibn Abbasa se, također, prenosi da je rekao: “Rekim je knjiga zapisana, koju su oni imali o svojoj vjeri koju su slijedili, a slijedili su Isaa, a.s.”
Zanimljivo da je i sam Kurtubi govoreći o mjestu pećine naveo da ”u Endelusu (Španiji) u blizini sela koje se zove Luša postoji pećina u kojoj se nalaze mrtvi i kostur psa. Stoljeća su prošla a o njima ne postoji nikakva evidencija ni podatak u nauci. Ljudi smatraju da su oni ashabul-Kehf. Ja sam išao do njih i vidio ih 504. godine po Hidžri i oni su upravo u takvom stanju kako je i govoreno. Tu se nalazi mesdžid, a nedaleko od toga se nalazi i rimska građevina koja se naziva Rekim, koja podsjeća na bivši dvorac. Od njega su ostali samo neki zidovi. Nedaleko od tog mjesta u pravcu Kible nalaze se ostaci starog rimskog grada koji se zvao Dikjos. Na njihovim ostacima smo našli čudne kabure i ostala čuda. Ja kažem: ‘Ti ostaci u Endelusu su od drugih ljudi, jer Uzvišeni Allah o mladićima iz pećine kaže: …da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio. (El-Kehf, 18.) Ibn Abbas je rekao Muaviji, r.a., kada je htio da ode vidjeti mladiće iz pećine: ‘Uzvišeni Allah je spriječio u tome i one koji su bili bolji od tebe.'” (Kurtubi, 10/358.)
Muslimani u pećini
Za vrijeme abbasijskog halife Vasika jedna ekspedicija muslimana je bila upućena da pronađe pećinu i podnese izvještaj halifi. Poslao ih je halifa lično, a na njihovom čelu se nalazio Muhammed bin Musa el-Mundžim. Upućeni su u Bizantijsko carstvo da potraže mladiće iz pećine i Rekim. Oni kažu: “Pa smo stigli u Bizant i tu našli jedno malo brdo, ne veće od hiljadu podlaktica u kojem se nalazi usječeni put. Ušli smo u taj usječeni put i on nas je odveo u klanac i tunel omjera oko tri stotine stopa, pa smo izašli u jednu kolonadu u brdu sa iskopanim trijemom gdje se nalazi više kuća, a među njima se nalazila i jedna visoka kuća sa pragom veličine čovjeka. Na njoj su bila kamena vrata. U njoj su bili mrtvi i jedan živi čovjek koji je bio zadužen za njih, koji ih je čuvao. Sa njim su bila dva evnuha. On nas je odvraćao da vidimo mladiće i da ih ne otkrijemo, govoreći kako ne garantuje onome ko im priđe da ga neće snaći neka strašna bolest, želeći time prikriti njihov slučaj kako bi i dalje ostao na tom mjestu. Rekoh mu: ‘Pusti me da ih vidim, a ti nemaš ništa s tim ako me zadesi kakvo zlo.’ Sa teškom mukom i naporom sam se uspio popeti zajedno sa jednim članom svoje ekspedicije i pogledao sam u mladiće kad vidjeh da su oni u tkanini od kostrijeti koja se raspada u ruci. Spazih da su im tijela premazana Alojevim uljem, smolom i kamforom, kako bi ih sačuvala. Primijetih da su njihove kože prisegle uz njihove kosti. Povukao sam ruku preko prsa jednog od njih i osjetih grubost njegovih dlaka i njegove odjeće. Zatim nam čovjek zadužen za njih donese hranu i zatraži od nas da jedemo. Kad stavismo prvi zalogaj u usta osjetismo odvratan okus koji nas upozori da možda podlac želi da nas potruje kako bi postigao da njegova tajna i dalje ostane neotkrivena ili da se pohvali svome vladaru da nas je zaustavio. Rekosmo mu: ‘Mislili smo da su oni i dalje živi koji liče na mrtve, a ovi nisu oni koje tražimo.’ Pa ga ostavismo i vratismo se u svoju zemlju.”
Ali bin Jahja navodi da je nakon povratka s jednog od borbenih pohoda ušao u to mjesto i našao ih u pećini do koje se dolazi sa zemlje ljestvama visine tri stotine podlaktica. On kaže: “Pa vidjeh da ih ima trinaest, među njima je i jedan golobradi dječak. Na njima su bili prekrivači i odjeća od vune a na nogama su imali obuću. Dohvatio sam kosu sa čela jednog od njih i vidio da lahko opada.” No istina je da je bilo samo sedam mladića u pećini pa su Bizantinci njima pridodavali vjerske velikodostojnike i oni su liječili svoje bolesti sa Alojevim drvetom i drugim biljkama. Bilježi se od Ubade bin Samita da je rekao: “Poslao me je Ebu Bekr es-Siddik, r.a., one godine kada je izabran za halifu do vladara Bizantije da ga pozovem u islam ili da mu objavim rat. Pa sam krenuo i ušao u Bizantiju. Kad sam se približio Kostantinopolisu, pred nama se ukazalo crveno brdo za koje se kaže da su u njemu mladići iz pećine i Rekim. Pa smo krenuli ka njemu i došli do nekakvih kuća. Pitali smo stanovnike kuća o mladićima iz pećine, pa su nas zaustavili na pola usječenog puta na brdu. Rekosmo im: ‘Želimo samo da ih vidimo’, a oni nam rekoše: ‘Dajte nam nešto!’ Dali smo im zlatnik, pa i oni sa nama uđoše u taj tjesnac, a na ulazu su bila gvozdena vrata. Oni otvoriše ta vrata i dođosmo do veličanstvene građevine, ukopane u stijeni. U njoj je bilo trinaest osoba koje su ležale na leđima. Na svakome od njih je bilo sivo džube i siva odjeća. Svi su bili prekriveni od glave do pete. Ne znamo od čega im je bila odjeća, od vune ili nečega drugog. Vidjesmo da većina njih ima na nogama obuću duboku do polovine potkoljenica, dok su neki bili u nanulama i papučama od tako nježne kože kakvu nikada nismo vidjeli. Stadosmo otkrivati lica jednog po jednog od njih i vidjesmo da su oni u tako dobrom stanju kao da su živi. Neki su bili sijedi, a neki mladići crne kose, neki su imali gušću, a neki rjeđu kosu. Na njima je bila odjeća muslimana. Kada smo došli do zadnjeg od njih vidjesmo da on na licu ima posjekotinu od udarca sablje baš kao da ju je toga dana zadobio. Upitasmo ljude koji su nas doveli tu o tim ljudima a oni nas obavijestiše da oni dolaze tu svake godine na svoj praznik i da se kod tih vrata okupljaju ljudi okolnih gradova i sela, ali im niko ne ulazi osim njih. Rekoše da oni u tim danima čiste njihovu odjeću i prekrivače od prašine, da sijeku njihove nokte koji i dalje rastu, potkresuju im kosu i brkove i ponovo ih vraćaju u položaj u kojem su zatečeni. Upitali smo ih ko su oni, šta je sa njima i otkad su oni tu. Oni nam rekoše da oni u svojim vjerskim knjigama imaju zapisano da su oni tu još od prije četiri stotine godina prije pojave Isaa, a.s., i da su oni bili poslanici poslani u isto vrijeme, a da oni ne znaju ko im je naredio bilo šta drugo osim toga. Allahov ponizni rob potpuno ovisan o Njemu kaže: “Ovo sam prenio iz knjiga pouzdanih ljudi, a Allah najbolje zna šta je istina.” (Mu'džemu ‘l-buldan, 3/62.)
